Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3050/09 (JU Srednja tehnička škola Zavidovići)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pasivna legitimacija
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 386
- Zakon o radu · čl. 112
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 157
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3050/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoJ 18. septembra 2012. godine,, u predmetu broj AP 3050/09, rješavajući apelaciju JU Srednja tehnička škola Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU Srednja tehnička škola Zavidovići podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001720 od 23. jula 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU Srednja tehnička škola Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa zakonski zastupnik, podnijela je 25. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001720 od 23. jula 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-905/04 od 30. januara 2006. godine, prvim stavom dispozitiva presude, obavezani su apelantica i Zeničko-dobojski kanton Zenica (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da tužiteljima solidarno isplate, i to: prvotužitelju Kemalu Curanoviću iznos od 1.564,23 KM, drugotužitelju Fehimu Porobiću iznos od 1.560,17 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na navedene iznose počev od 22. novembra 2004. godine do isplate. Drugim stavom dispozitiva presude je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je trećim stavom dispozitiva presude odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja (prvotužitelj do 31.158,35 KM, a drugotužitelj do 30.848,65 KM).
3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da su tužitelji podnijeli tužbu ovom sudu 9. novembra 2004. godine, odnosno 22. novembra 2004. godine, protiv apelantice i drugotuženog radi isplate razlike plaće, toplog obroka i regresa. Tužitelji su u tužbi naveli da su svi zaposleni kao profesori kod apelantice na osnovu zaključenih ugovora o radu. Dalje su naveli da apelantica i drugotuženi od zaključenja ugovora o radu do podnošenja tužbe ovom sudu ne izvršavaju u cijelosti svoje obaveze u skladu sa navedenim ugovorima u pogledu obračuna i isplate plaća, regresa i naknade za topli obrok. Kako je to sud istakao, među strankama je sporna aktivna i pasivna legitimacija samih stranaka, kao i da li je prilikom obračuna isplate plaće ispoštovan član 28. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH („Sl. novine FBiH“ broj 51/00 od 7. decembra 2000. godine; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), te da li je tužiteljima osnovica za obračun plaće u utuženom periodu bila manja od osnovice koja je korištena za obračun plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Također je sporno da li je prema ovoj osnovici tužiteljima isplaćena manja naknada na ime regresa i naknade za ishranu u tuženom periodu. Što se tiče prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, isti sud nije prihvatio, jer tužitelji imaju interes za zaštitu svojih pojedinačnih prava iz radnog odnosa koja su utvrđena Kolektivnim ugovorom, te se ovdje ne radi o kolektivnom radnom sporu predviđenom članom 84. Kolektivnog ugovora, jer tužitelji traže zaštitu svojih pojedinačnih prava koja im pripadaju iz radnog odnosa, ali s obzirom na to da su u pogledu predmeta spora materijalni suparničari, jer njihova prava proističu iz istog pravnog osnova, a samo zbog činjenice da su se tužitelji zbog razloga ekonomičnosti opredijelili da zajedničkom tužbom ostvare svoja prava, ovom sporu se ne može dati karakter kolektivnog radnog spora. Također, prema mišljenju suda, nije osnovan ni navod tuženih da legitimaciju u ovom sporu mogu imati samo potpisnici Kolektivnog ugovora, jer je Kolektivni ugovor zaključen od Samostalnog sindikata radnika srednjeg obrazovanja kao predstavnika zaposlenika, tj. u njihovo ime jer se, shodno odredbi člana 112. stav 1. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZR), regulira da na strani zaposlenika pri zaključivanju kolektivnog ugovora može biti sindikat, odnosno kolektivni ugovor obično zaključuje predstavnik grupe u ime grupe. Sud nije prihvatio ni prigovor zastarjelosti potraživanja s obzirom na to da potraživanja iz radnog odnosa, shodno odredbi člana 106. ZR, zastarijevaju za tri godine, te pošto su tužbe podnesene 9. septembra 2004. godine, odnosno 22. novembra 2004. godine, to sva potraživanja tužitelja poslije 9. novembra 2001. godine, odnosno 22. novembra 2001. godine nisu zastarjela.
4. Dalje je u obrazloženju navedeno da plaće profesora, prema članu 157. stav 2. Zakona o radu službenika organa uprave („Službene novine FBiH“ broj 13/98) i Kolektivnog ugovora, te plaće službenika organa uprave FBiH imaju određeni koeficijent šest, a što je utvrđeno i Zaključkom o utvrđivanju kriterija za finansiranje obrazovanja na području Zeničko-dobojskog kantona broj 04-1-
403-334/97 od 13. avgusta 1997. godine. Plaće i naknade zaposlenika u srednjem obrazovanju regulisane su, kako je to naveo sud, Kolektivnim ugovorom. Članom 27. navedenog kolektivnog ugovora regulirano je da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za rad na poslovima pripadajućeg platnog razreda za puno radno vrijeme i normalne uslove i rezultate rada. Prema članu 28. stav 1. Kolektivnog ugovora, osnovica za obračun plaća je najniža plaća zaposlenika u srednjoj školi koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, računajući od dana primjene ovog kolektivnog ugovora. Stavom 2. istog člana regulirano je da osnovicu za plaće i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje svaka tri mjeseca vlada nadležnog kantona na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministra za finansije i ministara obrazovanja i sindikata. Stavom 3. istog člana regulirano je da plaće zaposlenicima u srednjim školama, utvrđene na način iz stava 2. ovog člana, ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Prema članu 29. Kolektivnog ugovora, zaposlenicima u srednjim školama osnovna plaća uvećava se za svaku godinu penzijskog staža za 0,6 % s tim da ukupno povećanje ne može biti veće od 20%. Članom 30. Kolektivnog ugovora složenost poslova određenog radnog mjesta utvrđuje se platnim razredom, te su poslovi profesora u srednjim školama svrstani u platni razred IV/X. Članom 40. Kolektivnog ugovora regulisano je da zaposleniku u srednjoj školi pripada pravo na regres na ime korištenja godišnjeg odmora u visini najmanje od 70% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Prema članu 43. istog kolektivnog ugovora zaposlenik ima pravo na naknadu za ishranu za dane provedene na radu u iznosu koji utvrdi Vlada Kantona a koji ne može biti manji od 25% od prosječne plaće u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
5. S obzirom na to da Vlada Zeničko-dobojskog kantona nije, shodno odredbi člana 28. stav 2. Kolektivnog ugovora, svaka tri mjeseca utvrđivala osnovicu za plaće i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama, a što je trebala činiti na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministra za finansije i ministra za obrazovanje i sindikata, to sud nije mogao prihvatiti nalaz vještaka u dijelu u kojem on posredno utvrđuje osnovicu s obzirom da to ovlaštenje imaju samo potpisnici kolektivnog ugovora. Dalje je navedeno da sud ne može preuzimati ulogu potpisnika ugovora i umjesto njih utvrđivati novu osnovicu za obračun plaća na bazi iste. Međutim, to ne znači da Kolektivni ugovor nije primjenjiv, jer je kolektivnim ugovorom propisana najniža plaća ispod koje zaposlenik u djelatnosti srednjeg obrazovanja ne može biti plaćen. Samo oni tužitelji kojima je isplaćena plaća u nižem iznosu od one najniže imaju pravo na razliku plaće. S obzirom na to da se na tužitelje primjenjuje i član 28. stav 3. Kolektivnog ugovora, to je sud prihvatio nalaz vještaka u dijelu koji se odnosi na manje isplaćenu plaću u odnosu na navedenu kategoriju zaposlenika. U pogledu naknade za regres i naknade za ishranu, sud je, također, prihvatio nalaz vještaka u pogledu razlike isplaćenih naknada u utuženom periodu, kao i visine ovih naknada predviđenih Kolektivnim ugovorom (čl. 40. i 43). Odredbe Kolektivnog ugovora koje se odnose na regres i naknade za ishranu (topli obrok) neposredno se primjenjuju, jer ove odredbe propisuju najniži iznos naknada za regres i topli obrok za koje poslodavac ne može odrediti visinu, pa stoga tužiteljima pripada pravo na tu naknadu u skladu sa Kolektivnim ugovorom. O kamati je sud odlučio shodno odredbi člana 277. stav
1. Zakona o obligacionim odnosima, dok je o troškovima postupka odlučeno shodno odredbi člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP).
6. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-
000822 od 6. septembra 2007. godine, u stavu I dispozitiva, žalba tužitelja u odnosu na apelanticu je uvažena, prvostepena presuda preinačena, pa se apelantici nalaže da tužiteljima na ime predmetnih potraživanja iz radnog odnosa isplati iznose, i to: tužitelju Kemalu Curanoviću za period od 9. novembra 2001. godine do 31. oktobra 2005. godine iznos od 31.158,35 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. novembra 2004. godine do isplate, umjesto iznosa od 1.564,23 KM, a tužitelju Fehimu Porobiću za period od 22. novembra 2001. godine do 31. oktobra 2005. godine iznos od 30.848,65 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. novembra 2004. godine do isplate, umjesto iznosa od 1.560,17 KM, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.774,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Stavom II dispozitiva presude je žalba drugotuženog uvažena, prvostepena presuda preinačena, pa se odbija tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na ovog tuženog. Stavom III dispozitiva presude apelantičina žalba je odbijena kao neosnovana.
7. Drugostepeni sud je u obrazloženju presude naveo da su osnovani navodi žalbe drugotuženog, da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ovom tuženom naložio solidarnu isplatu novčanih iznosa sa zakonskom zateznom kamatom bliže navedenih u stavu I dispozitiva pobijane presude, jer, prema ocjeni ovog suda, drugotuženi nije pasivno legitimisan u ovom sporu, budući da tužitelji nisu bili zaposlenici drugotuženog, odnosno da drugotuženi nije poslodavac tužitelja, jer sa njim nisu imali zaključene ugovore o radu. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je članom 1. stav 2. Zakona o srednjoj školi („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ broj 5/97) propisano da srednja škola ima status pravne osobe i da je članom 39. Zakona o ustanovama (“Službeni list RBiH“ br. 6/92, 8/93 i 13/94) propisano da ustanova stječe sredstva za rad iz sredstava osnivača-budžeta pod uslovima određenim zakonom ili aktom o osnivanju ustanove. Također, prema odredbi člana 41. navedenog zakona, ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima kojima raspolaže. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da, s obzirom na to da drugotuženi nije poslodavac tužitelja sa kojim su imali zaključen ugovor o radu, tj. da nisu bili u radnom odnosu sa drugotuženim, to je, prema ocjeni ovog suda, pogrešan zaključak prvostepenog suda kojim je utvrđena solidarna obaveza drugotuženog i apelantice u pogledu izmirivanja utvrđene obaveze prema tužiteljima. Zbog toga, kako je smatrao Kantonalni sud, drugotuženi ne može biti tuženi u konkretnom predmetu zbog čega je Kantonalni sud primjenom člana 229. tačka 4. ZPP uvažio žalbu drugotuženog i tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženog odbio kao neosnovan.
8. Međutim, osnovani su, kako je to naveo Kantonalni sud, žalbeni navodi tužitelja da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je, u odnosu na tuženu školu, odbio zahtjev tužitelja za isplatu razlike između isplaćene plaće i osnovne plaće uvećane za minuli rad koji se garantuje odredbama Kolektivnog ugovora, koji, zaključivši da se u situaciji odsustva utvrđivanja osnovice za plaću i koeficijenta o čemu govori odredba člana 28. stav 2. Kolektivnog ugovora, sudska zaštita u pogledu ovog prava može pružiti samo do najniže plaće (70 % prosječne plaće u Federaciji BiH), odnosno do razlike između isplaćene plaće i plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Dalje je navedeno da, suprotno apelantičinoj žalbi, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je apelantičine prigovore o nedostatku aktivne legitimacije, zastarjelosti potraživanja i nemogućnosti neposredne primjene Kolektivnog ugovora odbio kao neosnovane zbog razloga koje kao pravilne prihvata i ovaj sud. Prema tome, prvostepeni sud je pravilno, na osnovu stručnog i objektivnog nalaza vještaka finansijske struke, utvrdio da su tužitelji u utuženom periodu primali na ime plaće, regresa i toplog obroka manje iznose od visine osnovne plaće, regresa i toplog obroka čija visina se garantuje Kolektivnim ugovorom, ali tužiteljima, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, nije dosudio razliku između isplaćene plaće i osnovne plaće uvećane za minuli rad koja tužiteljima nesumnjivo pripada. Zbog iznesenog, drugostepeni sud je, na osnovu odredbe čl. 226, 229. tačka 4, 386. stav 1, 387. st. 1. i 2, 396. stav 2. i 397. stav 2. ZPP, odlučio kao u dispozitivu drugostepene presude.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001720 od 23. jula 2009. godine odbijene su kao neosnovane revizije tužitelja i apelantice izjavljene protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 6. septembra 2007. godine.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ocijenio pravilnim stav drugostepenog suda da drugotuženom u ovom sporu nedostaje pasivna legitimacija, jer on nije poslodavac tužiteljima, niti su tužitelji bili u radnom odnosu sa njim. Apelantica, prema ocjeni Vrhovnog suda, prema članu 1. stav
2. Zakona o srednjoj školi, ima status pravnog lica, pa stoga samostalno odgovara za svoje obaveze. Vrhovni sud je, takođe, ukazao da je članom 39. Zakona o ustanovama propisano da ustanova stječe sredstva za rad iz sredstava osnivača-budžeta pod uslovima određenim zakonom ili aktom o osnivanju ustanove, pa je, u skladu sa članom 41. navedenog zakona, ustanova odgovorna za svoje obaveze sredstvima kojima raspolaže. Stoga je, u pogledu ostvarivanja prava tužitelja u odnosu na drugotuženog, Vrhovni sud zaključio da je osnovan prigovor drugotuženog o nedostatku pasivne legitimacije u predmetnom sporu. Na drugoj strani, revizijski sud je naveo da nisu osnovani apelantičini revizijski prigovori koji se odnose na dio dosuđenih razlika plaća prema Kolektivnom ugovoru (za regres i topli obrok prvotužena škola ne revidira taj dio pobijane presude), imajući u vidu da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je prigovor o nemogućnosti neposredne primjene Kolektivnog ugovora odbio, jer ugovor o radu ne može isključiti primjenu odredaba zakonskih i podzakonskih akata i ne može biti u suprotnosti sa Zakonom o radu, kao ni općim i granskim kolektivnim ugovorom koji je u našem pravnom sistemu neposredni izvor prava (član 111. ZR).
11. Prema ocjeni revizijskog suda, pravilan je i stav u pobijanoj presudi o prihvatljivosti nalaza i mišljenja vještaka koji je prilikom utvrđivanja visine osnovne plaće tužitelja uzeo 35% prosječne plaće u FBiH i koeficijent šest, što odgovara umnošku 70% prosječne plaće u Federaciji BiH i koeficijentu tri. Stoga su, prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovani apelantičini revizijski prigovori na odluku o prihvatljivosti nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke putem navoda da je nalaz nepravilan pozivom na član 27. stav 2. i član 28. stav l. Kolektivnog ugovora. Kod pravne praznine u odredbi iz člana 27. stav 2. Kolektivnog ugovora (nepostojanje utvrđene vrijednosti koeficijenta složenosti poslova platnog razreda u koji su postavljeni tužitelji, IV - poslovi visoke stručne spreme), na sudu ostaje da visinu utvrdi upoređivanjem sa drugim propisima, a što je u nalazuvještaka i primijenjeno u okviru postojećeg prava, pa je, slijedeći to, drugostepeni sud osnovano pružio pravnu zaštitu tužiteljima preinakom prvostepene presude i dosudom kao u prvom stavu dispozitiva pobijane drugostepene presude. S tim u vezi, razloge iz obrazloženja drugostepene presude kao pravilne prihvata i revizijski sud bez potrebe za njihovim ponavljanjem. Neprihvatljivo je, kako je to istakao Vrhovni sud, insistiranje u apelantičinoj reviziji na tvrdnji o nemogućnosti primjene Kolektivnog ugovora, jer je koeficijent šest za nastavnika u srednjoj školi Vlada Zeničko-dobojskog kantona utvrdila u svom zaključku od 13. avgusta 1997. godine. Na kraju je navedeno da su sva ostala rezonovanja u apelantičinoj reviziji nebitna za pravilno presuđenje, pa ih ovaj sud nije posebno obrazlagao (član 253. u vezi sa članom 231. ZPP). Pošto ne stoje revizijski razlozi, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitivu presude primjenom odredaba člana 248. ZPP.
12. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelantica se žali na pogrešnu i proizvoljnu primjenu prava u konkretnom postupku, navodeći da je pogrešan i neutemeljen stav Vrhovnog suda da je „pravnu prazninu“ iz člana 27. stav 2. Kolektivnog ugovora moguće „popuniti“ upoređivanjem sa drugim propisima, u konkretnom slučaju primjenom člana 157. stav 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH. Apelantica smatra da navedeni zakon nijednom odredbom ne propisuje da će se primjenjivati na plaće zaposlenika u javnim ustanovama, odnosno u obrazovanju. Također je istakla da Kolektivni ugovor nije propisao neophodan parametar za izračun visine plaće, a to je koeficijent složenosti platnih razreda. Apelantica ističe da je „u uslovima evidentne pravne praznine“ pogrešno i pravno nedopustivo stvoriti mogućnost da vještaci finansijske struke tumače pravo i primjenjivost pravne norme i tako popunjavaju navedenu zakonsku prazninu, a da sudovi to podvode pod pravilnu primjenu prava. Apelantica posebno ističe da je Vrhovni sud na jednostran i proizvoljan način protumačio odredbe čl. 27 -30. Kolektivnog ugovora, određujući visinu plaća tužitelja.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. S obzirom na to da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba).
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, koji se, u suštini, svode na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
17. Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u predmetu broj AP 2869/07 (odluka o dopustivosti Ustavnog suda od 11. februara 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) u kojoj je, između ostalog, zaključeno da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud je u citiranoj odluci ukazao i na to da apelant, osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U odnosu na apelantove navode iz citirane odluke da je u njegovom slučaju prekršeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je zaključio da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani. Pored toga, apelant u vezi sa svojim tvrdnjama nije dao bilo kakve argumente ili dostavio bilo kakve dokaze koji bi mogli, prima facie, učiniti mogućim navode o diskriminaciji. Naime, apelant svoje navode o diskriminaciji zasniva isključivo na neslaganju s načinom na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju, dok u vezi s diskriminacijom ne navodi čak ni po kom osnovu smatra da je diskriminiran. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna.
18. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se isti zaključci mogu donijeti i u odnosu na predmetnu apelaciju, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene Odluke broj AP 2869/07.
19. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić