Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3052/09 (S. Đ.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Radni odnos
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3052/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3052/09, rješavajući apelaciju Slavojka Đurđića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavojka Đurđića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-001 159 od 21. avgusta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 680 od 10. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu, Odjeljenje u Istočnom Sarajevu, broj Rs:61/04 od 6. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavojko Đurđić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, koga zastupa Mirko Elek, advokat iz Pala, podnio je 25. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001 159 od 21. avgusta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07-000 680 od 10. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu, Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs:61/04 od 6. novembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Rs:61/04 od 6. novembra 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je primljen u radni odnos u Opštini Istočno Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) na neodređeno vrijeme 29. oktobra 200l. godine, na osnovu Sporazuma o ustupanju-preuzimanju radnika broj 01/I-0113-2922/01 od 30. oktobra 2001. godine i da se obaveže tužena da apelanta rasporedi na poslove i radne zadatke u skladu sa njegovom stručnom spremom i radnim sposobnostima, te da mu isplati dospjele a neisplaćene plate za vremenski period od 29. oktobra 2001. godine pa do 31. maja 2006. godine u ukupnom iznosu od 17.786,32 KM i zatezne kamate za taj period u iznosu od 7.513,23 KM, kao i zatezne kamate na glavni dug od 17.786,32 KM počevši od 1. juna 2006. godine pa do isplate. Presudom je odbijen kao neosnovan i apelantov zahtjev da sud obaveže tuženu da na ime doprinosa isplati Fondu PIORS iznos od 4.268,70 KM i Fondu zdravstvenog osiguranja RS iznos od 2.667,95 KM, kao i da naknadi troškove parničnog postupka. Istovremeno, presudom je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je apelant 6. avgusta 2002. godine podnio sudu tužbu protiv tužene radi raspoređivanja na odgovarajuće poslove i radne zadatke u skladu sa stručnom spremom i radnom sposobnošću. Ocjenom provedenih dokaza pojedinačno i njihovoj međusobnoj povezanosti, te ocjenjujući navode stranaka date u toku postupka, konstatovano je da među parničnim strankama nije sporno da je 23. oktobra 2001. godine, pod brojem 01-38-7310/01, između Ministarstva trgovine i turizma RS i tužene zaključen Sporazum o ustupanju-preuzimanju radnika, kojim je određeno da tužena preuzima u radni odnos na neodređeno vrijeme apelanta, zaposlenog do tada u Ministarstvu trgovine i turizma RS-Republička direkcija za robne rezerve, te da apelantu sa 26. oktobrom 2001. godine prestaje radni odnos u Ministarstvu trgovine i turizma u RS, a sa 29. oktobrom 2001. godine zasniva radni odnos na neodređeno vrijeme kod tužene. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je predmet spora u konkretnom slučaju apelantov zahtjev da se utvrdi da je primljen u radni odnos kod tužene i naknada štete na ime izgubljene zarade. U tom smislu, sud je naveo da je odredbama člana 4. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 38/00; u daljnjem tekstu: ZR) određeno da će se odgovarajuće odredbe ovog zakona primjenjivati i na zaposlene u organima državne uprave, pravosuđa, unutrašnjih poslova, carinske službe i drugim državnim organima i organizacijama, ukoliko drugim zakonom nije drugačije određeno. Dalje je navedeno da se, prema odredbi člana 37. stav 1. Zakona o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik RS“ br. 11/94 i 6/97; u daljnjem tekstu: ZRODO), radi ostvarivanja svojih prava, zaposleni u državnom organu, odnosno postavljena lica pismeno obraćaju funkcioneru koji rukovodi organom, dok je stavom 2. istog člana određeno da zaposleni u državnom organu ima pravo da protiv svakog rješenja kojim se odlučuje o njegovim pravima podnese prigovor funkcioneru koji rukovodi državnim organom u roku od osam dana od dana uručenja rješenja, a funkcioner koji rukovodi organom dužan je u roku od 15 dana da odluči o prigovoru od dana ulaganja prigovora. Dalje, prema odredbi člana 37. stav 5. ZRODO-a, koji se, prema mišljenju Osnovnog suda, treba primijeniti na konkretan slučaj, zaposleni odnosno postavljeno lice ima pravo da podnese prigovor i u slučaju kada funkcioner u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva ne odluči o pravu na koje se zahtjev odnosi, a stavom 6. navedenog člana je određeno da ako funkcioner u utvrđenom roku ne odluči o podnijetom prigovoru ili ako zaposleni u državnom organu nije zadovoljan odlukom funkcionera koji rukovodi organom, ima pravo da u roku od 15 dana od dana dostavljanja odluke povodom podnijetog prigovora, odnosno od isteka roka za odlučivanje o prigovoru, ako o prigovoru nije odlučeno, podnese tužbu nadležnom sudu radi zaštite svojih prava. Očigledno je, kako je to naveo sud, da apelant svoja prava koja su mu data po ZRODO-u nije blagovremeno iskoristio, nego se tek obratio tuženoj pismenim zahtjevom od 2. jula 2002. godine, znači nakon proteka svih rokova koje je ovaj Zakon predvidio radi zaštite prava zaposlenih u državnim organima, jer je tužba sudu podnesena „14. novembra 2002. godine“, odnosno van zakonom predviđenog roka. O ostalim navodima stranaka datim u toku ovog postupka sud nije odlučivao, navodeći da su oni irelevantni za donošenje odluke u konkretnom slučaju, dok je odluku o troškovima postupka sud donio na osnovu člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Presudom Okružnog suda broj 014-0-Gž-07-000 680 od 10. septembra 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda od 6. novembra 2006. godine.
5. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da pri donošenju pobijane presude prvostepeni sud nije počinio ni jednu povredu parničnog postupka na koju drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti. Provedene dokaze i činjenice utvrđene u toku postupka prvostepeni sud je, prema mišljenju Okružnog suda, pravilno ocijenio i na osnovu njih izveo pravilan zaključak da je apelantov tužbeni zahtjev neblagovremen, odnosno da je pobijana odluka pravilna i na zakonu zasnovana, a nasuprot tome žalbeni navodi vezani za nepravilnu primjenu materijalnog prava su neosnovani. Uzimajući u obzir prekluzivan karakter rokova iz odredbi člana 37. st. 2. i 6. ZRODO-a, u smislu da se njihovim istekom gasi pravo na tužbu, drugostepeni sud je zaključio da zaposleni, tj. u konkretnom slučaju apelant, ne može ostvariti sudsku zaštitu povrijeđenog prava iz radnog odnosa ukoliko je propustio rok za podizanje tužbe, te da iz stanja spisa predmeta proizlazi da se apelant obratio tuženoj i podnio tužbu nadležnom sudu van zakonom predviđenih rokova. S tim u vezi, Okružni sud je konstatovao da apelant pogrešno smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da se trebao primijeniti član 105. ZR u pogledu blagovremenosti, jer se radi o licu koje je zaposleno u državnom organu, a odredbe Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 16/02, 62/02, 38/03, 42/04, 49/06 i 20/07; u daljnjem tekstu: ZASURS) se, prema mišljenju drugostepenog suda, nisu mogle primijeniti zato što je navedeni zakon, kao što je to navedeno i u odgovoru na žalbu, a i sam apelant na to ukazuje, stupio na snagu nakon nastanka spornog odnosa koji je nastao 23. oktobra 2001. godine.
6. Dalje je drugostepeni sud istakao da bi tužena u ovom slučaju mogla odgovarati za štetu samo po principu krivnje koja bi se utvrdila u sudskom postupku, pa kako je takav postupak izostao, a mogao se pokrenuti samo u određenom roku, to se smatra da je isključena krivnja tužene za eventualno nastalu štetu. Također, drugostepeni sud smatra da je pravilna primjena materijalnog prava zahtijevala da prvostepeni sud apelantovu tužbu rješenjem odbaci kao neblagovremenu, a ne da to čini presudom, ali kako su pravne posljedice iste, to je sud odlučio kao u dispozitivu presude na osnovu člana 226. ZPP, te je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu, jer ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Ostali žalbeni navodi, prema mišljenju Okružnog suda, nisu od utjecaja za pravilno odlučivanje u ovoj pravnoj stvari pa ih sud nije posebno ni ocijenio, dok je prvostepena presuda ostala neizmijenjena u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, jer ona u tom dijelu nije ni pobijana žalbom.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-001 159 od 21. avgusta 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda od 10. septembra 2008. godine.
8. U obrazloženju revizijske presude je navedeno da je pobijana drugostepena odluka pravilna. Naime, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja u toku prvostepenog postupka, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 26. stav 3. Zakona o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik RS“ br. 35/99, 20/01 i 50/01; u daljnjem tekstu: ZLS), koji je bio u primjeni u vrijeme kada je nastala povreda prava, propisano: „Prava i obaveze radnika opštinske uprave ostvaruju se u skladu sa Zakonom o radnim odnosima u državnim organima i kolektivnim ugovorom“. Dakle, na konkretni odnos, prema mišljenju Vrhovnog suda, imaju se primijeniti odredbe ZRODO-a kojim su regulisana prava i obaveze svih uposlenih radnika u opštinskoj upravi nezavisno od toga koji je bio njihov radnopravni status. Iz ovog razloga se, kako to navodi revizijski sud, neosnovano ukazuje u reviziji da je u pogledu ostvarenja uslova sudske zaštite trebalo primijeniti odredbe ZR, koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja Sporazuma o preuzimanju, s obzirom na to da je ZRODO lex specialis u odnosu na ZR, pa se odredbe tog zakona primjenjuju na slučajeve koji nisu regulisani ZRODO-om, što je propisano odredbom člana 1. stav 3. ovog Zakona.
9. Dalje je u obrazloženju navedeno da nije u pravu apelantov revizijski navod da se u ovom slučaju trebala primijeniti odredba člana 125. ZASURS-a, jer je ovaj zakon stupio na snagu 7. aprila 2002. godine, a njegova primjena počela sa 1. januarom 2003. godine, dakle nakon što je došlo do zaključenja Sporazuma o preuzimanju apelanta kod tužene, pa se stoga ovaj zakon ne može primijeniti na konkretni slučaj, a nije propisano ni njegovo povratno dejstvo. Također, Vrhovni sud je naveo da nije prihvatljiv ni apelantov stav iz revizije da se trebala primijeniti odredba člana 111. Zakona o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik RS“ broj 101/04), kojom se taksativno određuje koja lica se smatraju službenicima i na čije radne odnose se primjenjuju odredbe ZASURS-a, dok se sva druga uposlena lica u administrativnoj službi jedinica lokalne samouprave smatraju licima raspoređenim na tehničkim, pomoćnim i drugim poslovima i na radne odnose tih lica se primjenjuje ZR (član 117), stoga što je ovaj zakon, kojim je stavljen van snage ZLS, stupio na snagu 18. novembra 2004. godine, a njegova primjena je započela sa 1. januarom 2005. godine. Dakle, prema stavu Vrhovnog suda, na konkretan slučaj se imaju primijeniti odredbe člana 37. st. 1, 5. i 6. ZRODO-a, odnosno rokovi koji su prekluzivnog karaktera i djeluju u tom smislu da se njihovim istekom gasi pravo na tužbu. Samim tim što apelant nije započeo sa radom kod tužene na osnovu zaključenog Sporazuma o njegovom preuzimanju, Vrhovni sud je konstatovao da je apelant od tada imao saznanje da je došlo do povrede njegovih prava iz radnog odnosa jer nije faktički obavljao rad niti iz tog osnova ostvarivao druga prava (platu, regrese i druge naknade), pa stoga njegova usmena obraćanja nisu od utjecaja na prekid toka prekluzivnog roka iz člana 37. ZRODO-a, niti je za njihov početak bilo neophodno da se apelantu dostavi bilo kakva odluka. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije ostvarivao internu zaštitu unutar prekluzivnih rokova, a tužbu je podnio sudu 6. avgusta 2002. godine, odnosno nakon proteka prekluzivnog roka, pa je stoga njegova tužba neblagovremena. Na kraju, Vrhovni sud je istakao da se apelantov podnesak od 2. jula 2002. godine, s obzirom na navedeno, ne može smatrati prigovorom iz člana 37. stav 5. ZRODO-a da bi se od tog roka trebalo računati vrijeme za blagovremeno podnošenje tužbe, kako to apelant smatra. Iz navedenih razloga, primjenom odredbe člana 248. u vezi sa odredbom člana 254. stav 4. ZPP, odlučeno je kao u dispozitivu revizijske presude.
10. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog načina na koji su sudovi u predmetnom postupku primijenili materijalno pravo. Apelant je, naime, istakao da smatra da je primljen u radni odnos i da je zasnovao radni odnos po samom Sporazumu o ustupanju-preuzimanju radnika broj 01/I-0113-2922/01 od 30. oktobra 2001. godine, bez obzira na druge zakonske odredbe koje regulišu prijem u radni odnos i zasnivanje radnog odnosa „redovnim putem“. S tim u vezi, apelant je naveo da je navedeni Sporazum i dalje na snazi i da mu zbog toga pripadaju sva prava iz radnog odnosa od kada je preuzet od tužene, imajući u vidu da ona nije nikada raskinula Sporazum, koji je, prema njegovom mišljenju, „ugovor posebne vrste (sui generis)“. Stoga je apelant predložio Ustavnom sudu da utvrdi kršenje navedenih prava, osporene odluke preinači i udovolji tužbenom zahtjevu u cijelosti ili da ih ukine i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su osporene odluke rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Ustavni sud smatra da su sudovi, a što se posebno odnosi na odluke Okružnog i Vrhovnog suda, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić