Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3085/09 (R. G.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3085/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. rujna 2012. godine, u predmetu broj AP 3085/09, rješavajući apelaciju Radenka Govedarice, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radenka Govedarice podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-001153 od 27. kolovoza 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 669 od 25. lipnja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 087-0-P-06-000 157 od 9.

ožujka 2007. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Radenko Govedarica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Marijan R. Savić, odvjetnik iz Teslića, podnio je 29. rujna 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001153 od 27. kolovoza 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 669 od 25. lipnja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 087-0-P-06-000 157 od 9. ožujka 2007. godine.

2. Ustavni sud donio je Odluku o dopustivosti broj AP 2197/08 od 14. listopada 2008. godine kojom je odbacio apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Okružnog suda broj 013-0- Gž-07-000 669 od 25. lipnja 2008. godine i Presude Osnovnog suda broj 087-0-P-06-000 157 od 9. ožujka 2007. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu, jer niti iz apelacije, niti iz dokumentacije nije slijedilo da je apelant izjavio reviziju.

3. Osim toga, Ustavni sud donio je Odluku o dopustivosti broj AP 908/09 od 17. rujna 2009. godine kojom je odbacio apelaciju koju je apelant podnio protiv Rješenja Okružnog suda broj 013-0-Gž-08-000 036 od 15. siječnja 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 212/04 od 1. listopada 2007. godine zbog toga što je ratione meterie inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

4. Presudom Osnovnog suda broj 087-0-P-06-000 157 od 9. ožujka 2007. godine utvrđeno je da je apsolutno ništav ugovor o otkupu stana zaključen 5. prosinca 2005. godine između Doma zdravlja «Sveti Sava» Teslić kao prodavatelja i apelanta kao kupca (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) jednosobnog stana koji se nalazi u Tesliću (u izreci presude precizirane oznake i površina stana, u daljnjem tekstu: stan), što su prvotuženi Dom zdravlja «Sveti Sava» Teslić (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelant dužni priznati i trpjeti da se u zemljišnim knjigama izvrši brisanje upisanog prava vlasništva apelanta na stanu. Istom presudom obvezani su prvotuženi i apelant da Republici Srpskoj kao tužitelju (u daljnjem tekstu: tužitelj) i S.J. kao umješaču (u daljnjem tekstu: umješač) solidarno naknade troškove parničnog postupka.

5. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je umješač, kao treća osoba, pismenim podneskom dao izjavu o stupanju u parnicu na strani tužitelja. Kako strane u postupku nisu osporile umješaču pravo da sudjeluje u postupku, Osnovni sud je istakao da je, u smislu članka

369. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prihvatio sudjelovanje umješača. Dalje, istaknuto je da je apelant u odgovoru na tužbu, između ostalog, naveo da je on presudu Osnovnog suda od 6. lipnja 2006. godine (presuda koja je donesena po tužbi umješača protiv prvotuženog, kojom su poništene: odluka komisije za stambena pitanja prvotuženog o dodjeli stana apelantu, odluka Upravnog odbora prvotuženog, te rješenje direktora prvotuženog) osporio žalbom i prijedlogom za ponavljanje postupka, zato što kao stranka nije sudjelovao u postupku, te predložio da sud zastane s postupkom dok se ne odluči o njegovim pravnim lijekovima. U odnosu na navedeni prijedlog, Osnovni sud je istakao da, pošto stranke nisu predlagale prekid postupka u smislu čl. 378. i 379. ZPP, nego je samo apelant predlagao da sud zastane s postupkom, to nije odlučivao o prekidu postupka. Međutim, sud bi i po službenoj dužnosti odredio prekid postupka da je smatrao da je odluka Okružnog suda, bez obzira kakva bude, značajna u ovoj parnici, ako se ima u vidu postavljeni tužbeni zahtjev. Osnovni sud je, dalje, istakao da iz činjeničnog stanja slijedi da je umješač podnio tužbu 22. rujna 2004. godine, a da su prvotuženi i apelant 5. prosinca 2005. godine zaključili sporni ugovor koji su ovjerili 4. ožujka 2006. godine. Pošto je sporni ugovor zaključen u vrijeme dok je pred Osnovnim sudom bio u tijeku parnični postupak između umješača i prvotuženog, Osnovni sud je istakao da je, u smislu čl. 9. i 10. stavak 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova, a u svezi sa člankom 103. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja utemeljen.

6. Odlučujući o žalbama prvotuženog i apelanta, Okružni sud donio je Presudu broj 013-0-Gž-07-000 669 od 25. lipnja 2008. godine kojom je žalbe odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je pravilna odluka prvostupanjskog suda, jer su apelant i prvotuženi zaključili sporni ugovor 5. prosinca 2005. godine koji su ovjerili 3. ožujka 2006. godine čiji je predmet bio stan. Pošto je odredbama članka 9. Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da se može otkupiti stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo, te pošto je odredbama članka 10. stavak 1. istog zakona propisano da pravo na otkup stana ima nositelj stanarskog prava, a pošto je stan u vrijeme zaključenja spornog ugovora bio predmet sudskog spora, to je stan otkupljen protivno prinudnim propisima zbog čega je sporni ugovor u smislu članka 103. ZOO ništav.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-001153 od 27. kolovoza 2009. godine revizije prvotuženog i apelanta su odbijene. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da odredbe članka 9. Zakona o privatizaciji državnih stanova u releventnom dijelu propisuju da se stan ne može otkupiti do pravosnažnog okončanja spora, te da, ako se zaključi ugovor o otkupu, on je ništav. Umješač je u rujnu 2004. godine podnio tužbu protiv prvotuženog kojom je tražio, između ostalog, da se poništi rješenje prvotuženog od 22. rujna 2004. godine o davanju stana na korištenje apelantu koje je bilo osnov da apelant zaključi, prvo, ugovor o zakupu stanu, a kasnije i sporni ugovor. Pošto je umješač tužbu podnio prije nego što je došlo do zaključenja ugovora o zakupu (10. studenog 2004. godine) i spornog ugovora (ovjeren 3. ožujka 2006. godine), to je on učinio spornim pravni osnov na temelju kojeg je stan dodijeljen apelantu, pa time i stanarsko pravo na tom stanu. S tim u svezi, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je sporni ugovor zaključen protivno zakonu zbog čega je ništav.

8. Vrhovni sud je naveo da ostali revizioni prigovori koji se odnose na pravilnost i zakonitost odluke u predmetu po tužbi umješača nisu od utjecaja na pravilno presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

9. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant ističe da mu je stan dodijeljen kao kadru u smislu odredaba stambenog pravilnika, a u postupku za dodjelu stana prijavila se osoba koja nije kadar. Iako je on ukazivao na presudu Osnovnog suda po tužbi umješača o kojem postupku on nije obaviješten, redoviti sudovi to nisu uzeli u obzir, tj. nisu uzeli u obzir da se činjenično stanje u konkretnom predmetu zasniva na presudi po tužbi umješača, nego su ove njegove prigovore ocijenili irelevantnim. Presuda po tužbi umješača ima relativno pravno djejstvo i ulaganjem izvanrednih pravnih lijekova ona može izgubiti svoju pravnu opstojnost, a Vrhovni sud je odbio te primjedbe, navodeći da su irelevantne u konkretnom slučaju. Zbog navedenog, povrijeđeno mu je pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na dom. Apelant navodi da je njemu tijekom postupka po tužbi umješača bilo osporavano ponavljanje postupka, a umješaču u tijeku ovog postupka dopušteno je miješanje na strani tužitelja tako da je diskriminiran. Apelant je predložio da se ovaj predmet spoji sa predmetom broj AP 908/09 (u ovoj apelaciji apelant je osporavao rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev za ponavljanje postupka po tužbi umješača).

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud ponavlja da je donio odluku broj AP 2197/08 kojom je odbacio apelaciju podnesenu protiv presuda nižestupanjskih sudova u ovom predmetu zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, budući da nije raspolagao podatkom da je apelant izjavio reviziju. Kako je predmet osporavanja apelacijom Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-001153 od 27. kolovoza 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a kako je osporenu presudu apelant primio 14. rujna 2009. godine, a apelacija je podnesena 29. rujna 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ocjenjuje predmetnu apelaciju blagovremenom.

12. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zato što sudovi nisu uzeli u obzir da on nije sudjelovao u postupku po tužbi umješača, odnosno da nisu uzeli u obzir da je i on u tom postupku uložio žalbu i da je podnio zahtjev za ponavljanje postupka. Osim toga, apelant navodi da je njemu u postupku po tužbi umješača osporavano ponavljanje postupka, a da je u predmetnom postupku dopušteno umješaču da sudjeluje u postupku. Ustavni sud smatra da odredbe članka 12. ZPP, između ostalog, propisuju: Kad odluka suda ovisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno, te da odredbe članka 379. istog zakona, između ostalog, propisuju: Osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu, prekid postupka sud će odrediti: 1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju. Dalje, Sud smatra da odredbe članka 369. ZPP, između ostalog, propisuju: Osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije, može se pridružiti toj stranci, te da odredbe članka 370. istog zakona, između ostalog, propisuju: Svaka stranka može osporiti umješaču pravo da sudjeluje u postupku i predložiti da se umješač odbije. Ustavni sud smatra da je predmet ovog tužbenog zahtjeva utvrđenje ništavosti spornog ugovora u kojem su sudovi usvojili tužbeni zahtjev tužitelja u smislu odredaba Zakona o privatizaciji državnih stanova u svezi sa odredbama ZOO, jer je sporni ugovor zaključen nakon što je umješač pokrenuo postupak u kojem je odlučivano o poništenju odluka o dodjeli spornog stana apelantu. Imajući u vidu citirane odredbe ZPP, a kako je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio samo utvrđivanje ništavosti spornog ugovora u smislu odredaba Zakona o privatizaciji državnih stanova, logično je obrazloženje redovitih sudova da je apelant predložio da sud zastane s postupkom, a ne prekid, te da bi, bez obzira na to, sud po službenoj dužnosti odredio prekid postupka da je smatrao da je odluka po žalbi na presudu u postupku po tužbi umješača značajna u ovoj parnici, ako se ima u vidu postavljeni tužbeni zahtjev. Osim toga, imajući u vidu citirane odredbe ZPP, Ustavni sud ocjenjuje argumentiranim obrazloženje redovitih sudova da, kako je umješač tražio sudjelovanje u parničnom postupku na strani tužitelja, a kako se strane tome nisu protivile, to je navedeno dopustio. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.

14. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni ZPP. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.

15. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u svezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. U prethodnom dijelu odluke Ustavni sud je ocijenio obrazloženje redovitih sudova logičnim u svezi sa sudjelovanjem umješača, zbog čega je, između ostalog, zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, tj. „da je njemu tijekom postupka po tužbi umješača bilo osporavano ponavljanje postupka, a umješaču je u tijeku ovog postupka dopušteno miješanje na strani tužitelja tako da je diskriminiran“, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnost da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljenim.

16. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3085/09 (R. G.) | Sudska praksa | Aktio