Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3131/09 (M. G.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Mjera obezbjeđenja
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3131/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3131/09, rješavajući apelaciju Marice Glibić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marice Glibić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 016113 08 Rev od 9. jula 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 016113 07 Gž od 13. februara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marica Glibić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara podnijela je 5. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 016113 08 Rev od 9. jula 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 016113 07 Gž od 13. februara 2008. godine.
2. „Jelić-auto“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) je podnio tužbu protiv apelantice radi isplate i zatražio izdavanje privremene mjere osiguranja. Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio Rješenje broj P-16113/06 od 4. oktobra 2006. godine kojim je odredio privremenu mjeru, zabranio apelantici da otuđi, sakrije, optereti i raspolaže vozilom bliže označenim u izreci rješenja, te naložio upis ove mjere u registru vozila pri Ministarstvu unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona, Policijska uprava Mostar, i odbio zahtjev za određenje mjere osiguranja čuvanja predmetnog vozila koje se nalazilo u apelantičinom posjedu predajom u posjed trećoj osobi.
3. Općinski sud je Rješenjem broj 06 58 P 016113 06 P od 5. februara 2007. godine izmijenio svoje prethodno navedeno rješenje mjerom osiguranja kojom je zabranio apelantici da otuđi, sakrije, optereti i raspolaže predmetnim vozilom, te naložio upis ove mjere u registru vozila pri Ministarstvu unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona, Policijska uprava Mostar, pa odredio da važi do pravosnažnog okončanja postupka u predmetu Općinskog suda broj 06 58 P 016113 06 P, odnosno do drugačije odluke suda. Rješenjem je, dalje, odbijen zahtjev za određenje mjere osiguranja čuvanja predmetnog vozila koje se nalazilo u apelantičinom posjedu predajom u posjed trećoj osobi.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000 543 od 25. aprila 2006. godine (ispravno 2007. godine) odbačena je apelantičina žalba izjavljena protiv rRešenja Općinskog suda broj 06 58 P 016113 06 P od 5. februara 2007. godine zbog toga što u spisu nije bilo punomoći kojom bi advokat koji je podnio žalbu za to bio ovlašten od stranke u čije je ime podnio žalbu.
5. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 016113 06 P od 21. augusta 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da apelantica isplati tužitelju na ime preuzetog, a neplaćenog vozila iznos od 61.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da je apelantica dužna nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11.372,40 KM u roku 30 dana. Presudom je dalje usvojen apelantičin protivtužbeni zahtjev i utvrđeno da je raskinut ugovor o kupoprodaji motornog vozila marke „audi 4 Quatro 3.0 Tiptronic„ zaključen 11. aprila 2007. godine između tužitelja kao prodavca i apelantice kao kupca, te je obavezan tužitelj vratiti apelantici isplaćeni dio kupoprodajne cijene od 45.000,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 17. jula 2006. godine, sve u roku 30 dana, te je tužitelj obavezan na ime štete pričinjene zbog nekorištenja vozila u periodu od 3. juna do 17. jula 2006. godine, te 16. oktobra 2007. godine do 24. jula 2007. godine isplatiti apelantici iznos od 40.297,84 KM, sa zakonskom zateznom kamatom bliže preciziranom u izreci, te joj naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu 4.333,92 KM u roku od 30 dana. Presudom je apelantičin preostali dio protivtužbenog zahtjeva odbijena.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je uvidom u ponudu za narudžbu od 11. aprila 2006. godine nesporno utvrđeno da je predmet kupoprodaje bilo putničko vozilo marke „audi A4 3,0 TDI Quattro Tiptronic“ sa četvoro vrata, zapremine ccm 2967, snage kW/KS 171/233, sa pet sjedala, euro dizel, godine proizvodnje, čija je redovna cijena do registracije iznosila 111.276,00 KM, a specijalna cijena 106.000,00 KM, uz priznanje vrijednosti rabljenog vozila od 45.000,00 KM, tako da je ugovorena konačna kupoprodajna cijena od 61.000,00 KM, te da su 17. jula 2006. godine apelantica kao prodavac i tužitelj kao kupac zaključili ugovor o otkupu rabljenog vozila, kojim je tužitelj otkupio od apelantice auto bliže opisano u tom ugovoru, uz ugovorenu kupoprodajnu cijenu od 45.000,00 KM, što je ujedno predstavljalo i iznos apelantičine uplate po kupoprodajnom ugovoru od 11. aprila 2006. godine. Općinski sud je, dalje, naveo da je uvidom u račun broj 2219/06 od 11. aprila 2006. godine, na koji broj se pozivala i potvrda o preuzimanju od 17. jula 2006. godine, utvrđeno da je predmet isporuke bilo vozilo marke „Audi A4 3,0 TDI Quattro Tiptronic“ sa četvoro vrata, zapremine ccm 2967, snage kW/KS 171/233, sa pet sjedala, euro dizel, broj šasije WAUZZZ8E279006130, broj motora ASB 026619, proizvedeno u BiH, čija je cijena bez PDV iznosila 90.598,29 KM, a konačna kupoprodajna cijena 105.999,99 KM. Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je predmet kupoprodaje bilo vozilo marke „Audi A4, FBU“, čija je zemlja porijekla Njemačka, za koji je izvršen i obračun cijene, a ne isporučeno vozilo SKD, proizvedeno u Bosni i Hercegovini, te da, iako to propustom tužitelja nije decidirano navedeno u ponudi kao ugovoru, predmet kupoprodaje je bilo vozilo proizvedeno u Njemačkoj (FBU) na čiju kupnju je bila upravljena apelantičina volja, a isporučeno je vozilo proizvedeno u Bosni i Hercegovini (SKD).
7. Iako je iz nalaza i mišljenja vještaka i iskaza svjedoka proizlazilo da između ugovorenog vozila model FBU i isporučenog SKD, s obzirom na strogo kontrolirani proces rasklapanja i sklapanja prema standardima „Audi AG“ nema razlike u kvaliteti, Općinski sud je smatrao da, s obzirom na osnovne karakteristike i svojstva vozila, te njegov uvriježeni značaj u društvu, zemlja proizvodnje vozila je jedan od bitnih svojstava stvari u pogledu koje se zaključuje ugovor. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 479. stav 1. tač. 3. i 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da, između ostalog, materijalni nedostaci stvari postoje u slučajevima ako stvar nema svojstva i oblike koji su izričito ili prešutno ugovoreni, odnosno propisani, kao i kada je prodavač predao stvar koja nije jednaka uzorku ili modelu, osim ako su uzorak ili model pokazani samo radi obavijesti. Općinski sud je zaključio da, pošto je u konkretnom slučaju nesumnjivo došlo do isporuke druge stvari (aliudio), koja nije ugovorena, to apelantici pripadaju sva prava regulirana odredbom člana
488. ZOO, a što kao posljedicu ima raskid ugovora prema članu 490. ZOO. Općinski sud je naveo da su ti nedostaci po svojoj prirodi, u smislu odredbe člana 482. ZOO, predstavljali skrivene nedostatke, budući da je tek nakon što je apelantica preuzela vozilo, a temeljem naknadno ispostavljene dokumentacije i kontrole bilo moguće utvrditi njihovo postojanje. S obzirom na to da je tužitelj u svom e-mailu, te preostaloj korespondenciji, ali i podnošenjem predmetne tužbe, nedvosmisleno iskazao svoju namjeru da ni u naknadnom roku ne ispuni odredbe ugovora, odnosno da apelantici isporuči ugovoreno vozilo proizvedeno u Njemačkoj, a niti prihvati apelantičinu izjavu o prijeboju potraživanja, Općinski sud je zaključio da je podnošenjem protivtužbe tužitelju data izjava o raskidu ugovora zbog kojih razloga je osnovan protivtužbeni zahtjev da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji vozila zaključen 11. aprila 2006. godine između tužitelja kao prodavaca i apelantice kao kupca raskinut. Općinski sud je naveo da, pošto prema odredbi člana 132. st. 1, 3. i 5. ZOO raskidom ugovora obje strane se oslobađaju svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu štete, odbijen je tužbeni zahtjev na ispunjenje ugovora i isplatu 61.000,00 KM na ime razlike kupoprodajne cijene, a apelantici je pripalo pravo na vraćanje datih sredstava sa zakonskim kamatama od 17. jula 2006. godine. U odnosu na apelantičin zahtjev za naknadu troškova iznajmljivanja auta, Općinski sud je naveo da, pošto je tužitelj, prema ugovoru od 11. aprila 2006. godine, pao u docnju 15. juna 2006. godine, budući da je izvan ugovorenog roka isporučio vozilo apelantici, to je njoj tek od tog datuma, u smislu odredbe člana 488. st. 2. i 3. u svezi sa članom 155. ZOO, priznato pravo na naknadu štete u visini od 29.336,89 KM, ali i za daljnji period do zaključenja glavne rasprave 24. jula 2007. godine u visini dnevnog najma od 137,00 KM.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 016113 07 Gž od 13. februara 2008. godine djelomično je uvažena tužiteljeva žalba i presuda Općinskog suda preinačena tako da je obavezana apelantica isplatiti tužitelju na ime preuzetog a neplaćenog vozila iznos od 61.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 4. septembra 2006. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, te nadoknaditi mu troškove postupka u iznosu od 6.798,00 KM, a dio tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog, u pogledu zakonskih zateznih kamata i troškova postupka, odbijen je kao neosnovan. Presudom je, dalje, kao neosnovan odbijen u cijelosti apelantičin protivtužbeni zahtjev.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da u toku postupka nije dokazano da isporučeno vozilo ima bilo kakav funkcionalni nedostatak koji bi utjecao na njegovo ispravno funkcioniranje tokom vožnje, što bi onemogućilo apelanticu da isto koristi s obzirom na svrhu i namjenu kojoj služi osobno vozilo, te da je u tom smislu Općinski sud pogrešno zaključio da se radi o skrivenim nedostacima na kupljenoj stvari iz člana 482. ZOO. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je iz svih provedenih dokaza u postupku jasno da nije utvrđeno postojanje bilo kakvog skrivenog nedostatka, te da apelantica nije dokazala ni svoju tvrdnju da joj nije u cijelosti isporučena dogovorena dodatna oprema, prema tzv. S-line paketu, te osim njene izjave, u tom pravcu nisu predloženi niti provedeni drugi objektivni dokazi. Kantonalni sud je naveo da je iz svih provedenih dokaza u postupku utvrđeno da je apelantici isporučeno vozilo koje je, ustvari, proizvedeno u tvornici „Audi AG“ u Njemačkoj, koje je nakon toga rastavljeno na sklopove i konačno sastavljeno u tvornici VW u Sarajevu, a radi korištenja zakonskih olakšica u pogledu plaćanja carine, te da je predmetno vozilo potpuno istog kvaliteta kao i ono koje je direktno uvezeno iz Njemačke, pa se nije radilo o vozilu „lošije kvalitete", niti je sama činjenica da je ono rastavljeno i ponovo sklopljeno predstavljalo skriveni nedostatak, koji bi utjecao na mogućnost korištenja vozila u svrhu i za namjenu kojoj ono služi. Kantonalni sud je zaključio da, pošto apelantica nije dokazala da joj je isporučeno vozilo slabijeg kvaliteta od naručenog, odnosno da postoji skriveni nedostatak kod njega, neosnovan je njen zahtjev za raskid ugovora. Kantonalni sud je naveo da i kada bi se prihvatio takav zahtjev, apelantica ne bi imala pravo na naknadu štete u smislu isplate računa za iznajmljivanje vozila, jer nije dokazala u postupku kojom se djelatnošću bavi, zašto joj je potrebno vozilo u svakodnevnom radu, a i kada bi takav zahtjev bio osnovan, bila bi upitna njegova visina, jer je apelantica obavezna da postupa na način da nastoji da šteta bude manja, zbog čega je imala mogućnost da u spornom periodu nabavi drugo vozilo po nižoj cijeni ili da iznajmi jeftinije vozilo u odnosu na ono koje je koristila preko rentakara. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud prihvatio u cijelosti nalaz vještaka, te poklonio vjeru iskazu saslušanog svjedoka Senada Olovčića, ali je na osnovu ovih dokaza izveo pogrešan i kontradiktoran zaključak o osnovanosti protivtužbenog zahtjeva uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, te je Kantonalni sud, imajući u vidu da apelantica nije u postupku dokazala osnovanost protivtužbe, žalbu tužitelja uvažio kao osnovanu i prvostepenu presudu preinačio kao u izreci. Kantonalni sud je zaključio da, pošto je nesporno da je tužitelj izvršio svoju obavezu iz zaključenog ugovora i predao apelantici vozilo koje je bilo predmet ugovora, to je i apelantica dužna da izvrši svoju obavezu plaćanja cijene, shodno odredbama člana 516. stav l. ZOO.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 016113 08 Rev od 9. jula 2009. godine odbijene su revizije apelantice lično i posredstvom punomoćnika, te odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja, a odbio apelantičin protivtužbeni zahtjev. Vrhovni sud nije prihvatio revizijski prigovor da je apelantica, smatrajući da je vozilo proizvedeno u Njemačkoj, prevarena od tužitelja, jer je apelantica pristala na ponudu od 11. aprila 2006. godine na kojoj nije bila označena zemlja proizvodnje, ali je bila označena na računu – kao zemlja proizvodnje navedena je Bosna i Hercegovina (račun broj 2219/06 od 11. aprila 2006. godine), kao ni revizijski prigovor da u vozilu nedostaju pojedini elementi iz takozvane dodatne opreme, jer je takva tvrdnja u suprotnosti sa nalazom vještaka, a apelantica svoje tvrdnje nije dokazala. Vrhovni sud je zaključio da se revizijama pogrešno ukazuje da je sud na konkretnu pravnu situaciju trebalo da primijeni odredbe člana 479. stav 1. tač. 3. i 4. ZOO (materijalni nedostaci), odnosno da apelantici, u skladu sa odredbom člana 480. stav 3. ZOO (prodavač odgovara i za nedostatke, lako uočljive, ako je izjavio da stvar nema nikakve nedostatke, ili da ima određena svojstva ili odlike), pripadaju sva prava predviđena odredbom čl. 488. i 490. stav 2. ZOO (prava kupca da zahtijeva naknadu štete i raskid ugovora). Vrhovni sud je istaknuo da je Kantonalni sud pravilno zaključio da je apelantica pristala i potpisala ponudu od 11. aprila 2006. godine na kojoj nije bila označena zemlja proizvodnje, kao i na cijenu od 106.000,00 KM, pa samim tim i na vozilo prema varijanti SKD, a kako je vještak konstatovao da ne postoji razlika u kvalitetu između vozila koje se naručuje po cjenovniku FBU Audi i SKD Audi, ne može se govoriti ni o skrivenim nedostacima na kupljenoj stvari kako to propisuje odredba člana 482. ZOO. Vrhovni sud je smatrao neosnovanim apelantičino pozivanje i na odredbe člana 100. ZOO (tumačenje ugovora kod nejasnih odredbi u korist druge strane), odnosno na odredbu člana 65. ZOO (prevara), jer se nije radilo o nejasnim odredbama ugovora ili svjesnog dovođenja apelantice u zabludu, već eventualno o postupanju apelantice uz nedovoljnu pažnju. Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud pravilno odbio apelantičin protivtužbeni zahtjev, utvrdivši da nema uslova za raskid ugovora i pošto apelantica nije dokazala osnov i visinu na ime naknade materijalne štete (član 123. u vezi sa članom 126. ZPP). Vrhovni sud je naveo da se, obavezujući apelanticu da tužitelju isplati iznos od 61.000,00 KM na ime preuzetog, a neplaćenog vozila, Kantonalni sud pravilno pozvao na odredbu člana 516. stav 1. ZOO, jer je tužitelj svoju obavezu iz zaključenog kupoprodajnog ugovora izvršio, te je ostala apelantičina obaveza da izvrši plaćanje cijene preuzetog vozila. U odnosu na ostale revizijske prigovore, Vrhovni sud je zaključio da se odnose na činjenično utvrđenje zbog kojih razloga se revizija ne može izjaviti.
12. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica iznosi niz primjedaba na utvrđeno činjenično stanje i tumačenje dokaza od Kantonalnog suda, te na primjenu relevantnih odredaba ZOO i Zakona o zaštiti potrošača. Između ostalog, apelantica tvrdi da u predmetnim dokumentima nije bila upisana zemlja proizvodnje, te da je pri tumačenju ugovora i nakane kupca sud trebalo da ocijeni činjenicu da su dokumenti koje je izradio tužitelj kao prodavac na već pripremljenim obrascima, te da je u skladu sa članom 100. ZOO nejasne odredbe trebalo tumačiti u korist apelantice kao kupca. Apelantica navodi da je sud zanemario činjenicu da je, u skladu sa članom 488. ZOO, kao kupac u zakonskom roku prigovorila tužitelju za isporučeno vozilo i ponudila da se ili umanji cijena isporučenog ili isporuči naručeno ili obračunato vozilo, što je tužitelj odbio, pa je apelantica, u skladu sa članom 490. ZOO, stekla uslove za raskid ugovora i naknadu štete. Apelantica tvrdi da je Kantonalni sud, takođe, zanemario činjenicu da je tužitelj znao za nedostatke na isporučenom vozilu za koje je bio odgovoran.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Apelantica smatra da je osporenim presudama došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu isključivo zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava od redovnih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev i odbijen apelantičin protivtužbeni zahtjev, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantica u svojoj apelaciji, osim ponavljanja žalbenih navoda koji su detaljno i jasno izanalizirani i obrazloženi u postupku pred redovnim sudovima, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić