Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3142/09 (D. T.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3142/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3142/09, rješavajući apelaciju Dražena Tojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dražena Tojića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 004598 09 Kž od 26. augusta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 004598 09 K od 25. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dražen Tojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 9. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 004598 09 Kž od 26. augusta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 K 004598 08 K od 25. decembra 2008. godine.
2. Stavom 1. izreke Presude Osnovnog suda broj 80 0 K 004598 08 K od 25. decembra 2008. godine apelant je proglašen krivim što je zajedno sa Slobodanom Lulićem 13/14. april 2006. godine u ulici Ćirila i Metodija broj 45 u Bijeljini, radi pribavljana imovinske koristi, neopaženo ušao u kuću u izgradnji vlasništvo Luke Erkića i prisvojio cirkular plavo-sive boje, vrijednosti 500,00 KM, koji su prodali Dragi Joviću iz Bijeljine za 100,00 eura a novac međusobno podijelili.
3. Stavom 2. izreke iste presude apelant je proglašen krivim što je 27/28. aprila 2006. godine u ulici Svetozara Ćorovića broj 203 u Bijeljni radi pribavljanja protivpravne imovinske koristi neopaženo prišao pomoćnom objektu-šupi vlasništvo Ratka Stojanovića, te podesnim sredstvom sa zaključanih ulaznih vrata pokidao dva katanca i ušao u objekt iz kojeg je uzeo i sa namjerom da ih proda za sebe prisvojio tri svinje koje je odvezao u napuštenu kuću preciziranu u presudi čime je oštetio vlasnika za 600,00 KM i počinio produženo krivično djelo teške krađe iz člana 232. stav 1. tačka 1. Krivičnog zakona RS sa radnjom iz tačke 1. optužnice u vezi sa članom 23. istog zakona i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Apelant je presudom obavezan da naknadi troškove postupka u iznosu od 250,00 KM i troškove paušala u iznosu od 150,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.
4. U obrazloženju presude je navedeno da je Osnovni sud na osnovu dokaza provedenih u postupku koji su precizirani u presudi kao i uvidom u apelantov iskaz dat ovlaštenim licima Policijske stanice Bijeljina 28. aprila 2006. godine, u vezi sa tačkom 1. izreke, utvrdio da apelant nije sporio činjenicu krađe cirkulara koju je izvršio zajedno sa Slobodanom Lulićem prema zajedničkom dogovoru i da su cirkular prodali za 100,00 eura i novac podijelili na jednake dijelove. Navedeno je da ako se, s tim u vezi, sagledaju izvedeni dokazi i pored činjenice da je apelant na glavnom pretresu promijenio svoj iskaz i negirao da je počinio navedeno krivično djelo, Osnovni sud je obrazložio da ne može prihvatiti takvu apelantovu odbranu jer iz izvedenih dokaza proizlazi da je baš apelant sa Slobodanom Lulićem ukrao cirkular. Dalje je navedeno i da je tom prilikom apelant postupao sa direktnim umišljajem svjestan svog djela i da je htio njegovo izvršenje, na šta, prema obrazloženju Osnovnog suda, posebno ukazuju poduzete radnje koje je u svom iskazu pred radnicima policije detaljno opisao, kao i iskaz lica kojem su prodali predmetni cirkular a koji je detaljno interpretiran u presudi.
5. U vezi sa tačkom 2. izreke, Osnovni sud je obrazložio da u postupku nije bila sporna činjenica da je apelant pokidao dva katanca na kući oštećenog Ratka Stojanovića i izveo tri svinje iz njegove šupe ali je bio sporan razlog zbog kojeg je apelant svinje izveo jer je apelant tvrdio da nije imao namjeru da ih proda nego da napakosti Ratku Stojanoviću budući da ga je on prijavljivao da sa bandere krade struju. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je obrazložio da, iako je apelant negirao subjektivnu stranu djela koje mu je stavljeno na teret, taj sud nije mogao uvažiti njegovu odbranu smatrajući je usmjerenom na izbjegavanje krivične odgovornosti jer se iz iskaza oštećenog Ratka Stojanovića mogu izvući drugi zaključci koji apelantovu odbranu čine neosnovanom a koji se odnose na pronalazak svinja za koje je policija utvrdila da ih je apelant prodao određenom licu za 150,00 KM za cijenu koja je ispod stvarne cijene (600,00 KM) ali da ta osoba nije uspjela da svinje preuzme zbog dolaska policije.
6. Osnovni sud je obrazložio da, imajući u vidu da je apelant osporavao zakonitost dokaza-apelantovog iskaza datog policiji u smislu da se radi o iskazu koji je dobijen primjenom sile, taj sud smatra da apelant nije pružio uvjerljive dokaze koji ukazuju da je prilikom uzimanja dokaza upotrijebljena sila jer iz priložene medicinske dokumentacije ne proizlazi bilo kakva primjena sile na koju se apelant neargumentirano pozvao. Imajući u vidu sve navedeno, te ocjenjujući olakšavajuće okolnosti precizirane u presudi i analogno tome primjenjujući odredbe o ublažavanju kazne, Osnovni sud je apelantu izrekao kaznu zatvora od šest mjeseci smatrajući da će se takvom kaznom postići svrha kažnjavanja.
7. Protiv navedene presude žalbe su Okružnom sudu podnijeli i apelant i Tužilaštvo RS. Okružni sud je donio Presudu broj 80 0 K 004598 09 Kž od 26. augusta 2009. godine kojom je žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je obrazložio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud postupio suprotno zakonu kada je dozvolio korištenje njegove izjave date u istrazi i na toj izjavi kao odlučujućoj zasnovao činjenično utvrđenje, budući da je, prema apelantovom mišljenju, prvostepeni sud izjavu mogao koristiti samo u skladu sa uvjetima propisanim u članu 94. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 119/08), te da, shodno izmijenjenoj odredbi člana 280. Zakona o krivičnom postupku, nije mogao kao dokaz koristiti njegov iskaz iz istrage. Okružni sud je u vezi s tim naveo da je prvostepeni sud mogućnost korištenja apelantovog istražnog iskaza zasnovao na primjeni člana 280. stav 1. Zakona o krivičnom postupku kojim je propisano da se iskazi dati u istrazi mogu koristiti kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja jer se navedena odredba primjenjivala u vrijeme suđenja u predmetnoj krivičnoj stvari koji je okončan 25. decembra 2008. godine, dok su izmijenjene odredbe na koje se apelant poziva stupile na snagu 26. decembra 2008. godine, dakle, nakon okončanja predmetnog postupka.
8. Okružni sud je obrazložio da nisu osnovani ni apelantovi žalbeni navodi vezani za činjenično utvrđenje u pogledu tačke 2. izreke osporene presude jer je prvostepeni sud, prema mišljenju Okružnog suda, dao potpune i valjane razloge i u obrazloženju svoje presude iznio uvjerljive okolnosti na kojima je zasnovao stav u pogledu subjektivne strane postupanja apelanta odnosno njegovog umišljaja i namjere za pribavljanje imovinske koristi kao osnovnog pokretačkog motiva za poduzimanje inkriminirane krivičnopravne radnje iz tačke 2. izreke osporene presude. Prema obrazloženju Okružnog suda, prvostepeni sud je, protivno apelantovim žalbenim navodima, potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i pravilno našao da je apelant krivično odgovoran izvršilac produženog krivičnog djela teške krađe koje mu je stavljeno na teret, te da su neosnovani žalbeni navodi i apelanta i Tužilaštva u pogledu visine izrečene kazne jer je izrečena ublažena kazna zatvora (za čije je izricanje, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud dao argumentirano obrazloženje) razmjerna težini izvršenog krivičnog djela i stepenu krivične odgovornosti i predstavlja dovoljnu ali i potrebnu mjeru kazne za ostvarenje svrhe kažnjavanja i naplatu specijalne i generalne prevencije.
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Smatra da su presude zasnovane na dokazu na kojem nisu mogle biti zasnovane (njegovom iskazu iz istrage), iako je to izmijenjenim zakonom zabranjeno, te da ničim nije dokazano da je i počinio krivična djela za koja je osuđen jer sudovi nisu pravilno ocijenili sve dokaze.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U vezi sa navodima da nije dokazano da je apelant počinio krivična djela za koja je osuđen, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77, i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, iako može ispitivati način na koji se s tim dokazima postupalo kao bitnim elementom pri odlučivanju da li je suđenje bilo pravično, te su tako pravila o dokazima uglavnom pitanje za domaće sudove. Ustavni sud ukazuje i na praksu Evropskog suda da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije, jer se ispituje postupak kao cjelina, odnosno da li su sudovi, korištenjem tog nezakonitog dokaza, lice lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnivali svoju odluku.
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi na osnovu izvedenih dokaza, kako svakog pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, utvrdili sve relevantne činjenice iz kojih su izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je i osuđen, te da su u vezi s tim dali detaljna i argumentirana obrazloženja za koja Ustavni sud smatra da nisu proizvoljna već da su u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da iz osporenih presuda ne proizlazi da je bilo koja činjenica u konkretnom slučaju ostala nerazjašnjena u smislu principa nevinosti i in dubio pro reo. Zbog navedenog, Ustavni sud apelantove navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i nedokazanosti njegove odgovornosti za krivično djelo za koje mu je izrečena osuđujuća presuda i u vezi s tim pogrešnu primjenu materijalnog prava smatra očigledno (prima facie) neosnovanim. Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi dali precizno obrazloženje vezano za apelantove navode o nezakonitom korištenju njegovog iskaza datog u istrazi i da su se redovni sudovi pri tom pozvali na relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku istakavši da su izmjene tog zakona na koje se apelant poziva stupile na snagu nakon donošenja presude, te da nisu primjenjive na konkretan slučaj, zbog čega Ustavni sud i ove navode o kršenju procesnog prava smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
15. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić