Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3150/09 (G. T.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni odnos
  • Otkaz
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3150/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 3150/09, rješavajući apelaciju Gorana Trivića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Trivića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. Gž-34/09 od 13. avgusta 2009. godine i P-452/08 od 22. januara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Trivić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banjaluke, podnio je 7. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Gž-34/09 od 13. avgusta 2009. godine i P-452/08 od 22. januara 2007. godine.

2. Presudom broj P-452/08 od 22. januara 2009. godine Sud BiH je djelomično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i poništio Rješenje Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena ili Uprava) broj 34-2448-30 od 24. februara 2005. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje od 24. februara 2005. godine). Dalje, Sud BiH je odbio preostali apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu da ga vrati na rad i rasporedi na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant bio zaposlen u bivšoj Republičkoj upravi carina Republike Srpske i da je Uprava, u procesu organizacionog restrukturiranja, nakon okončanog postupka po internim oglasima za izbor kandidata za popunjavanje radnih mjesta, 24. februara 2005. godine donijela sporno rješenje kojim je određeno da apelant ima status zaposlenika na raspolaganju u trajanju od dva mjeseca u periodu od 1. januara do 28. februara 2005. godine. Dalje, u spornom rješenju je određeno da će apelantu, ako za vrijeme trajanja raspolaganja ne bude preuzet od drugog poslodavca, radni odnos prestati 15. marta 2005. godine uz otkazni rok od 15 dana.

4. Sud BiH je, dalje, naveo da su Pravilnikom o načinu zapošljavanja i odabira državnih službenika i zaposlenika Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik) uspostavljena jedinstvena pravila i procedure za zapošljavanje i provođenje postupka izbora kandidata, popunjavanje upražnjenih radnih mjesta državnih službenika ranijih carinskih uprava i zaposlenika u Upravi za indirektno oporezivanje BiH. Navedeno je i da je Presudom Suda BiH broj P-100/05 od 7. novembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom broj Gž-112/06 od 16. juna 2008. godine, poništeno Rješenje tužene broj 34-6699/04 od 8. februara 2005. godine kojim je odbijen apelantov prigovor na izvršeni izbor kandidata po internom konkursu za popunjavanje radnih mjesta kod tužene.

5. Da bi tužena mogla donijeti rješenje o stavljanju na raspolaganje zaposlenika, kako je dalje istakao Sud BiH, mora biti ispunjen uslov da je okončan postupak raspoređivanja zaposlenih kod tužene, kako to predviđa odredba člana 45. navedenog pravilnika. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je rješenje o odbijanju prigovora na izbor kandidata poništeno pravosnažnom odlukom Suda BiH, pa se stoga ne može ni smatrati da je okončan postupak raspoređivanja zaposlenih, što predstavlja jedan od bitnih uslova za donošenje rješenja o stavljanju na raspolaganje apelanta. Slijedeći to, Sud BiH je zaključio da, ako je nezakonito rješenje kojim je odbijen apelantov prigovor na odluku o izboru kandidata po internom oglasu, onda je nezakonito i rješenje koje je uslijedilo kasnije, a odnosi se na stavljanje na raspolaganje, jer ta dva rješenja čine pravno jedinstvo. Stoga je Sud BiH usvojio ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva.

6. Nasuprot tome, u pogledu preostalog apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženoj naloži da ga vrati na rad i rasporedi na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove, Sud BiH je istakao da je neosnovan. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je apelant, kao uposlenik ranijih entitetskih carinskih uprava od 1. januara 2004. godine, postao zaposlenik države i da se na njega primjenjuje Zakon o državnoj službi u institucijama BiH sa izuzecima navedenim u članu 12. stav 1. tač. (i), (ii) i (iii) kao što su: pravo na stalni radni odnos i pravo na platu. Apelant je preuzet na rad kod tužene u periodu od 1. januara 2004. do 1. januara 2005. godine, kada je okončan postupak restrukturiranja odlukom po svim internim oglasima i kada je apelantu prestao status preuzetog zaposlenika. Navedeno je da apelantu ne pripada pravo na vraćanje na rad izvan propisa koji regulišu interno zapošljavanje kod tužene.

7. Dalje, navedeno je, budući da je Presudom Suda BiH broj Gž-112/04 od 16. juna 2008. godine poništeno rješenje tužene kojim je odbijen apelantov prigovor na izvršeni izbor kandidata na radno mjesto na koje je apelant aplicirao, da konačnu odluku o izboru kandidata donosi Uprava koja mora na osnovu navedene sudske odluke da utvrdi da li apelant ima bolje uslove za prijem i raspored u odnosu na primljene kandidate. Istaknuto je da će apelantovo pravo na uspostavljanje radnopravnog statusa zavisiti od ishoda ponovnog postupka izbora. Navedeno je da je u predmetnom slučaju sud ovlašten samo da razmotri zakonitost akta, dakle, da ocijeni pravilnost primjene propisa, ali nema pravo izbora kandidata, pa samim time ni pravo na donošenje odluke o vraćanju apelanta na rad, pa je stoga ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva sud odbio.

8. Odlučujući o žalbama apelanta i tužene protiv prvostepene presude, drugostepeno vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) je donijelo Presudu broj Gž-34/09 od 13. avgusta 2008. godine kojom se žalbe odbijaju i prvostepena presuda potvrđuje. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće je istaklo da je, shodno odredbi člana 188. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), ispitalo prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

9. Drugostepeno vijeće je istaklo da je Sud BiH za donesenu presudu kojom je djelomično usvojen apelantov tužbeni zahtjev i poništeno sporno rješenje od 24. februara 2005. godine, te kojom je u drugom dijelu odbijen apelantov postavljeni tužbeni zahtjev da se obaveže tužena da ga vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu u postupku proveo i pravilno ocijenio sve provedene dokaze na način propisan odredbom člana 13. ZPP. Za svoju odluku, kako je dalje ocijenilo drugostepeno vijeće, prvostepeni sud je naveo jasne, potpune i pravilne razloge kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu materijalnih i procesnih propisa, koje u cijelosti usvaja i drugostepeno vijeće. Navedeno je da je zadatak suda u radnim sporovima, kada je u pitanju ocjena zakonitosti rješenja, da ocijeni zakonitost sa procesnog i materijalnog prava. Na osnovu provedenih dokaza prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je apelantu spornim rješenjem od 25. februara utvrđen status zaposlenika na raspolaganju u trajanju od 1. januara do 28. februara 2005 godine, kao i činjenicu da, ukoliko ne bude preuzet od drugog poslodavca, radni odnos mu prestaje 15. marta 2005. godine. S obzirom na to da je u ranijem postupku utvrđeno da je nezakonito rješenje tužene kojim je odbijen apelantov prigovor na izvršeni izbor kandidata po internom oglasu, od čijeg ishoda zavisi i osnovanost rješenja o stavljanju na raspolaganje, jer oba rješenja čine pravno jedinstvo, to je pravilan zaključak prvostepenog suda da je i rješenje tužene kojim apelantu utvrđuje status zaposlenika na raspolaganju nezakonito. Drugostepeno vijeće je naglasilo i da poništenje pobijanih rješenja tužene ne predstavlja automatski i odluku o apelantovom prijemu na neko od radnih mjesta na koje je apelant podnio prijavu po internom oglasu. Tu odluku tužena će donijeti u ponovnom postupku, jer je poništenjem rješenja o odbijanju prigovora i rješenja kojim je apelantu utvrđen status zaposlenika na raspolaganju uspostavljena situacija koja je bila prije njegovog donošenja.

10. Drugostepeno vijeće je, također, istaklo i da se apelantu prava iz radnog odnosa mogu uspostaviti jedino ukoliko apelant u eventualno ponovljenom postupku u zakonito provedenoj proceduri bude i izabran. Navedeno je da sud u radnim sporovima nema ovlaštenje da utvrđuje koji kandidat treba biti izabran, jer sud ispituje samo zakonitost odluke o izboru kandidata prijavljenih na oglas za zasnivanje radnog odnosa i zato spor o zakonitosti odluke o izboru kandidata nije spor pune jurisdikcije, jer bi odlučivanjem o izboru kandidata, kako je zaključilo drugostepeno vijeće, time bila neovlašteno uzurpirana prava nadležnog tijela Uprave.

11. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant smatra da je Sud BiH trebalo u cijelosti da usvoji njegov tužbeni zahtjev, te da naloži tuženoj da ga vrati na poslove koje je radio prije prestanka radnog odnosa. Ističe da se ne slaže sa pravnim stavom Suda BiH da spor o zakonitosti odluke o izboru kandidata nije spor pune jurisdikcije i da sud nema ovlaštenja da odlučuje o izboru kandidata. Navodi da je on bio radnik tužene, shodno odredbi člana 85. stav 1. Zakona o radu u instituicijama BiH, a pravni stav Suda BiH nije u skladu sa odredbom člana 80. stav 2. navedenog zakona.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u osporenim odlukama dovoljno jasno obrazložio zašto je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio povrat na posao, a takvo obrazloženje, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3150/09 (G. T.) | Sudska praksa | Aktio