Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3184/09 („Linde gas BiH“ d.o.o. Zenica)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni odnos
  • Otkaz
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3184/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3184/09, rješavajući apelaciju „Linde gas BiH“ d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Linde gas BiH“ d.o.o. Zenica podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 006791 09 Gž od 7. jula 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Linde gas BiH“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnio je 9. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 006791 09 Gž od 7. jula 2009. godine. Apelantov zastupnik je 21. maja 2010. godine dostavio izjašnjenje na odgovore učesnika u postupku.

2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0P 006791 08 P od 24. aprila 2009. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev Sabahudina Kavaza (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se ponište kao nezakonite Odluka o otkazu ugovora o radu broj 03-

8-07 od 10. oktobra 2007. godine i Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 04-8-07 od 10. oktobra 2007. godine, te da se obaveže apelant da tužitelja rasporedi na poslove i radne zadatke adekvatne njegovoj stručnoj spremi i nadoknadi troškove postupka po odluci suda, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude. Stavom dva presude obavezan je tužitelj da isplati apelantu iznos od 842,40 KM na ime troškova parničnog postupka u roku od 15 dana.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj bio zaposlen kod apelanta na neodređeno vrijeme, te da je apelant donio Odluku o otkazu ugovora o radu broj 03-8-07 od 10. oktobra 2007. godine, kojim je otkazao tužitelju ugovor o radu zbog toga što je prestala potreba za njegovim daljnjim angažmanom usljed ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga uz otkazni rok od 15 dana i Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 04-8-07 od 10. oktobra 2007. godine, kojim je tužitelju prestao radni odnos kod apelanta 16. oktobra 2007. godine zbog razloga identičnih kao u odluci o otkazu. Općinski sud je, dalje, naveo da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelant otkazao ugovor o radu tužitelju i utvrdio mu prestanak radnog odnosa na temelju odredbe člana 86. stav 1. tačka 1. i stav 2. Zakona o radu zbog toga što je u predmetnim odlukama izričito navedeno da je razlog otkazivanja ugovora o radu, odnosno prestanka radnog odnosa, "usljed ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga", dakle, apelant je citirao dio odredbe člana 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu, kao materijalnopravnu osnovu na kojoj je temeljio svoje odluke. Općinski sud je istakao da u situaciji kada se odluka o otkazivanju ugovora o radu temelji na odredbi člana 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu, poslodavac je bio obavezan uposleniku kojem otkazuje ugovor o radu omogućiti otkazni rok koji, u smislu člana 95, ne može biti kraći od 14 dana, što je apelant ispoštovao, jer je odredio otkazni rok od 15 dana. Općinski sud je zaključio da apelant nije postupio suprotno odredbi člana 98. Zakona o radu, jer bi apelant imao obavezu sačiniti program zbrinjavanja viška zaposlenika tek u situaciji da je utvrdio minimalno 10% viška uposlenika na broj ukupno zaposlenih. Pošto je apelant u 2007. godini imao 29 zaposlenih radnika, a među strankama je nesporno da su ugovori o radu otkazani tužitelju i još jednom zaposleniku, to 10% od 29 zaposlenih nisu dva zaposlenika kojima je otkazan ugovor o radu. Općinski sud je stoga zaključio da predmetne apelantove odluke nisu nezakonite i da je neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se one ponište kao nezakonite.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 006791 09 Gž od 7. jula 2009. godine uvažena je tužiteljeva žalba i presuda Općinskog suda preinačena tako da su poništene kao nezakonite apelantove Odluka o otkazu ugovora o radu broj 03-8-07 od 10. oktobra 2007. godine i Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 04-8-07 od 10. oktobra 2007. godine, te je obavezan apelant da tužitelja rasporedi na poslove i radne zadatke adekvatne njegovoj stručnoj spremi i da mu nadoknadi troškove spora u iznosu od 2.106,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da, pošto se zakonitost otkaza ocjenjuje prema zakonima, pravilnicima i odlukama koji su bili na snazi u trenutku otkazivanja ugovora o radu, neosnovani su navodi Općinskog suda dati na posljednjoj stranici obrazloženja prvostepene presude s obzirom na to da apelant nije dokazao da tužitelja nije mogao osposobiti za rad i preraspodijeliti na druge poslove, tim prije što je svjedok u svom iskazu istakao da je donesena odluka da se svih pet radnika, među kojima je i tužitelj, preraspodijeli na druge poslove. Kantonalni sud je, dalje, naveo da apelant nije ponudio sudu Pravilnik o utvrđivanju radnih mjesta sa sistematizacijom i njihovom popunjenošću, te da je apelant morao, u skladu sa članom 103. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da dokaže prestanak potrebe za obavljanjem određenog posla i da nije mogao tužitelja rasporediti na drugo radno mjesto. Pošto je članom 106. ZPP propisano da, ako sud na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o njenom postojanju zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, Kantonalni sud je zaključio da je teret dokazivanja da su ispunjeni uslovi iz člana 87. Zakona o radu na apelantu, koji to i tvrdi, te je stoga zaključio da je Općinski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u izreci prvostepene presude. Pošto su tužiteljevi žalbeni navodi bili osnovani, Kantonalni sud je preinačio presudu Općinskog suda shodno odredbi člana 229. stav 1. tač. 2. i 4. ZPP i odlučio kao u izreci.

6. Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 006791 09 Rev od 22. juna 2010. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda i odbijen apelantov zahtjev da mu tužitelj nadoknadi troškove parničnog postupka u povodu revizije zbog toga što revizija nije bila dopuštena po članu 237. stav 2. ZPP, te da nisu bilu ispunjene pretpostavke za primjenu člana 237. stav 3. ZPP.

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo kada je osporenom odlukom preinačio presudu Općinskog suda. Apelant tvrdi da je Kantonalni sud prekoračio granice odlučivanja po žalbi u smislu odredbi člana 221. ZPP, jer u žalbi nisu bile navedene odredbe ZPP koje su navodno povrijeđene. Apelant tvrdi da se Kantonalni sud u osporenoj presudi, ustvari, htio pozvati na član 126, a ne na član 106. ZPP, međutim, to nije promijenilo bilo šta s obzirom na granice odlučivanja o žalbi. Apelant tvrdi da je Kantonalni sud pogrešno zaključio da je teret dokazivanja odlučnih činjenica bio na apelantu, a ne na tužitelju. Apelant smatra da je teret dokazivanja opravdanosti otkaza zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga trebalo da bude na tužitelju, koji je tvrdio da je otkaz ugovora o radu nezakonit i koji je podnio tužbu, a ne na apelantu, kako je to zaključio Kantonalni sud. Apelant, takođe, navodi da je Kantonalni sud kumulirao zakonske razloge za preinačenje presude Općinskog suda koji se ne mogu međusobno kumulirati, pozivajući se na član 229. stav 1. tač. 2. i 4. ZPP. Apelant tvrdi da je Kantonalni sud, u drugom predmetu koji je skoro identičan po svom činjeničnopravnom osnovu, zauzeo dijametralno suprotan pravni stav.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant smatra da je osporenom presudom došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu isključivo zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava od Kantonalnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega je preinačio presudu Općinskog suda i usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u svojoj apelaciji, osim ponavljanja navoda koji su detaljno i jasno izanalizirani i obrazloženi u postupku pred Kantonalnim sudom, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U pogledu apelantovih navoda da je Kantonalni sud donio drugačiju odluku u predmetu koji je gotovo isti kao njegov, Ustavni sud smatra da drugačiji stav suda u sličnim predmetima ne predstavlja samo po sebi posebno ustavno pitanje, te da Ustavni sud svoje razmatranje ograničava na postupak koji je predmet apelacije. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3184/09 („Linde gas BiH“ d.o.o. Zenica) | Sudska praksa | Aktio