Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3217/09 (D. D.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Pravo na rad
- Upravni spor
- Državni službenik
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3217/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3217/09, rješavajući apelaciju Dragana Dragića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Dragića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-728/08 od 10. septembra 2009. godine, Rješenja Odbora državne službe za žalbe Vijeća ministara Bosne i Hercegovine broj 01-07-98/08 od 25.
avgusta 2008. godine i Rješenja Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine broj 09/1-81-int-1764/08 od 19. juna 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Dragić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Emir Hasić, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-728/08 od 10. septembra 2009. godine, Rješenja Odbora državne službe za žalbe Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odbor) broj 01-07-98/08 od 25. avgusta 2008. godine i Rješenja Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 09/1-81-int-1764/08 od 19. juna 2008. godine. Apelant je 10. i 11. maja 2010. godine dopunio apelaciju.
2. Rješenjem Ministarstva broj 09/1-81-int-1764/08 od 19. juna 2008. godine (u daljnjem tekstu: osporeno rješenje) apelant - državni službenik u Ministarstvu, nakon povratka sa rada iz diplomatsko-konzularne službe (u daljnjem tekstu: DKP), raspoređen je na radno mjesto ministar-savjetnik u Odsjeku za vizno - pasoške poslove u Sektoru za međunarodnopravne i konzularne poslove Ministarstva (u daljnjem tekstu: Odsjek za vizno - pasoške poslove). Rješenjem je određeno da se za apelantovo radno mjesto utvrđuje koeficijent za obračun plaće u visini od 4,00.
3. Rješenjem broj 01-07-98/08 od 25. avgusta 2008. godine Odbor je apelantovu žalbu podnesenu protiv osporenog rješenja odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Odbor je naveo da je uvidom u Rješenje Ministarstva broj 10921-08-7267/04 od 30. marta 2004. godine utvrdio da je apelant sa radnog mjesta rukovodilac Odsjeka za finansije - Sektor za opšte poslove Ministarstva raspoređen na radno mjesto konzul u Generalnom konzulatu BiH u Bonu sa kojeg radnog mjesta je, nakon povratka sa rada iz DKP, osporenim rješenjem raspoređen na radno mjesto ministar-savjetnik u Odsjeku za vizno-pasoške poslove. Dalje, Odbor je istakao da je osporeno rješenje pravilno doneseno, jer je apelant rasporedom na radno mjesto ministar-savjetnik raspoređen na radno mjesto istog diplomatskog nivoa koje odgovara nivou apelantovog radnog mjesta koje je imao prije upućivanja na rad u DKP. Navedeno je da radno mjesto - šef Odsjeka za finansije u Sektoru za opšte poslove sa kojeg je apelant bio raspoređen na rad u DKP ima zvanje ministar-savjetnik, u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Ministarsva broj 09/l-22-34-17878/05 od 21. novembra 2005. godine, koje je Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Ministarstva broj 09/1-34-975/08 od 26. marta 2008. godine ostalo isto i samo je došlo do izmjene tačke 9. člana 32, tako što je svaki naziv poslova „savjetnik“ izmijenjen tako da glasi „savjetnik ili ministar-savjetnik“.
4. Dalje je navedeno i da su nivoi radnih mjesta za DKP u Ministarstvu utvrđeni Rješenjem koje je donijela Agencija za državnu službu BiH (u daljnjem tekstu: ADS) 22. decembra 2003. godine pod brojem 973-05/03, te da je apelant osporenim rješenjem raspoređen na radno mjesto istog diplomatskog nivoa – ministar-savjetnik i da mu je, u skladu sa Odlukom o utvrđivanju koeficijenata za obračun plata državnih službenika sa diplomatskim zvanjima u sjedištu Ministarstva broj 09/1-22-34-13010/05 od 29. avgusta 2008. godine, pravilno određen koeficijent za obračun plate.
5. Dalje, Odbor je istakao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da se Odlukom o izuzeću od odredaba Zakona o državnoj službi u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi) u članu II stav 2. definiše unapređenje diplomatsko-konzularnog osoblja, te da u konkretnom slučaju apelant nije unaprijeđen, jer se odredbama te odluke reguliše i način donošenja rješenja o internom premještaju diplomatsko-konzularnog osoblja, tako da je osporeno rješenje ministar vanjskih poslova pravilno donio nakon što je pribavljeno mišljenje ADS-a. Također, Odbor je naveo da navodi kojima apelant elaborira različitost definicije radnih mjesta na koja se raspoređuju državni službenici prilikom odlaska u DKP i dolaska sa rada iz DKP, kao i ukazivanje na Mišljenje ADS-a broj 480-03/03 od 6. avgusta 2003. godine ne mogu utjecati na drugačije rješenje. Naime, nesporno je utvrđeno da je apelant osporenim rješenjem postavljen na radno mjesto istog diplomatskog zvanja i nivoa, pa je time ispoštovano i mišljenje ADS-a, ali i Odluka Ministarstva o izuzeću od određenih odredaba Zakona o državnoj službi.
6. Presudom Suda BiH broj U-728/08 od 10. septembra 2009. godine u upravnom sporu apelanta protiv Rješenja Odbora broj 01-07-98/08 od 25. avgusta 2008. godine tužba je odbijena. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je u postupku donošenja osporenog rješenja utvrđeno da je apelant kao državni službenik osporenim rješenjem raspoređen na radno mjesto ministar-savjetnik u Odsjeku za vizno-pasoške poslove. Navedeno je i da je Odbor utvrdio da je, u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Ministarstva broj 09/1-22-34-17878/08 od 22. novembra 2005. godine, šef Odsjeka za finansije u Sektoru za opšte poslove, na koje radno mjesto je apelant bio raspoređen prije odlaska na rad u DKP, ima zvanje ministar-savjetnik a koje je Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Ministarstva broj 09/1-34-975/08 od 26. marta 2008. godine ostalo isto s tim da je došlo do izmjene tačke 9. člana 32. na taj način da je svaki naziv poslova „savjetnik“ izmijenjen tako da glasi „savjetnik ili ministar-savjetnik“. Dalje, Sud BiH je naveo da je, imajući u vidu da je ADS 22. decembra 2003. godine donijela Odluku broj 973-05/03 da se nivoi radnih mjesta za diplomatsko-konzularnu službu u Ministarstvu utvrđuju rješenjem o utvrđivanju nivoa radnih mjesta, to proizlazi da je apelant osporenim rješenjem raspoređen na radno mjesto istog diplomatskog nivoa, odnosno ministar-savjetnik, i isto rješenje se temelji na pravilnoj primjeni odredaba Zakona o državnoj službi. Stoga je, kako je utvrdio Sud BiH, Odbor pravilno zaključio da je Ministarstvo raspoređivanjem apelanta na pomenuto radno mjesto postupilo u skladu sa odredbama citiranog zakona i da osporeno rješenje nije doneseno na apelantovu štetu.
7. Također, Sud BiH je naveo i da su neosnovani apelantovi prigovori da je Odlukom MVPBiH o izuzeću od odredaba Zakona o državnoj službi u članu II stav 2. definisano unapređenje diplomatsko-konzularnog osoblja, jer se, kako je Sud BiH dalje istakao, ovom odlukom reguliše i način donošenja rješenja o internom premještaju diplomatsko-konzularnog osoblja. Ukazivanje na dato Mišljenje ADS-a broj 480-03/03 od 6. avgusta 2003. godine nije moglo utjecati na donošenje drugačije odluke, jer je apelant postavljen na radno mjesto istog diplomatskog zvanja i nivoa, pa je na taj način prihvaćeno i ispoštovano mišljenje ADSBiH i Odluka Ministarstva o izuzeću od određenih odredaba Zakona o državnoj službi.
8. Također, Sud BiH je istakao, ukoliko u instituciji postoji upražnjeno radno mjesto, prema Poglavlju IV člana 19. Zakona o državnoj službi, da je propisano da se prvo interno oglašava upražnjeno radno mjesto, ali to nije slučaj u konkretnom predmetu. Na kraju, Sud BiH je istakao da razloge koje je dao Odbor u obrazloženju pobijanog rješenja u cijelosti prihvata kao valjane i na zakonu utemeljene.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na rad iz člana
6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant navodi da je, nakon povratka sa rada u DKPBiH, gdje je obavljao poslove generalnog konzula, raspoređen na niže radno mjesto od onog koje je imao prije odlaska na rad u DKPBiH, protivno odredbama Zakona o državnoj službi. Ističe da je prije odlaska na rad u DKPBiH obavljao poslove „šefa Odsjeka za finansije - ministar-savjetnik, dok je po povratku u sjedište Ministarstva raspoređen na poslove i zadatke „ministar-savjetnik“. Smatra da su organi koji su donosili ožalbena rješenja svjesno izjednačavali nivo radnog mjesta na način propisan Zakonom o državnoj službi sa diplomatskim zvanjem koje se stiče tokom rada u diplomatskoj službi. Ističe da je njegovo degradiranje bez zakonskog uporišta motivisano „šikanirajućim i subjektivnim odnosom menadžmenta Ministarstva“. Smatra da mu je donesenim odlukama povrijeđeno i pravo na rad koje je zaštićeno članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koje podrazumijeva „pravo svakog lica da dobije mogućnost da obezbijedi sebi sredstva za život slobodno izabranim ili prihvaćenim radom, te da će preduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu ovog prava“. Dalje, apelant navodi da član II/4. Ustava BiH osigurava ustavnu zaštitu protiv bilo kakvog oblika diskriminacije, te da se „diskriminacija, po njemu, ogleda u činjenici što mu je oduzeto pravo koje mu garantuje Zakon o državnoj službi“. Predlaže da Ustavni sud ukine odluke Suda BiH i Odbora.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je navode identične žalbenim navodima apelant isticao i tokom redovnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Ministarstvo, Odbor i Sud BiH dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama obrazložio da se svako različito postupanje smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 116/03 od 15. juna 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 40/04).
15. Apelant u apelaciji ničim nije potkrijepio navode o diskriminaciji u odnosu na navedeno pravo, niti je uz apelaciju dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti mogućim i vjerovatnim ove navode, a na drugačiji zaključak ne upućuju ni dokumenti predočeni Ustavnom sudu. Prema tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni pa, u skladu s tim, zaključuje da apelant nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
16. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Ustavni sud zapaža da se ovi navodi zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić