Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3233/09 (M. L. iz Zagreba, N. L. iz Banjaluke, S. L. iz Banjaluke i M. M. iz Istočnog Drvara)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Obligaciono- pravni odnosi
- Nenadležnost za odlučivanje
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3233/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3233/09, rješavajući apelaciju Milorada Lukača i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 1. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Lukača, Nikole Lukača, Slobodana Lukača i Mirka Marčete podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-000 110 od 9. septembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž 06 001 543 od 19. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj P-216/05 od 30. juna 2006. godine u odnosu na član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Lukača, Nikole Lukača, Slobodana Lukača i Mirka Marčete podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-000 110 od 9. septembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž 06 001 543 od 19. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj P-216/05 od 30. juna 2006. godine u odnosu na član 10. Ustava Republike Srpske zbog nenadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Milorad Lukač iz Zagreba – Republika Hrvatska, Nikola Lukač iz Banjaluke, Slobodan Lukač iz Banjaluke i Mirko Marčeta iz Istočnog Drvara (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Milorad Lukač, podnijeli su 13. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-000 110 od 9. septembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž 06 001 543 od 19. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-216/05 od 30. juna 2006. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 25. januara 2012. godine apelanti su 12. marta 2012. godine dopunili apelaciju.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-216/05 od 30. juna 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž 06 001 543 od 19. septembra 2008. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se „Bars kompani“ iz Prijedora (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da im isplati iznos od 17.225,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. septembra 2005. godine do isplate i da im naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je 2. maja 2004. godine zaključen ugovor između vlasnika privatne šume Vršak iz Uvale, koje je zastupao Ilija Lukač, i tuženog o sječi i izvozu drvnih sortimenata iz Vrška, po cijeni od 25,00 KM po 1 m³. Pored toga, Osnovni sud je utvrdio da su ugovorne strane zaključile i Ugovor broj 02/04 od 2. juna 2004. godine kojim je ugovoreno da vlasnici šume, kao prodavci, prodaju tuženom, kao kupcu, drvne sortimente četinara (slučajne užitke), posječene u Vršku, da će tuženi platiti trupce četinara po prodajnoj cijeni opisanoj u ugovoru, te da će se isplata drvnih sortimenata vršiti gotovinski za sve vlasnike Iliji Lukaču, od 15. do 20. u mjesecu, dok će kvantitativno i kvalitativno preuzimanje drvnih sortimenata tuženi vršiti na kamionskom putu u Uvali, u prisustvu Mirka Marčete ili Ilije Marčete.
3. Osnovni sud je istakao da su apelanti tvrdili da je tuženi posjekao i izvezao 665 m³ četinara u protuvrijednosti od 53.200,00 KM, te da je po odbitku troškova sve sječe i izvoza, te plaćanje takse u ukupnom iznosu od 16.625,00 KM, kupoprodajna cijena iznosila 35.725,00 KM, a da im je tuženi uplatio iznos od 18.500,00 KM, te da je odbio platiti preostalih 17.225,00 KM. Navedeno je da je Osnovni sud u vezi sa spornim okolnostima saslušao svjedoke Iliju Lukača, Branu Sredića i Dragana Lukača, te da je nakon provedenih dokaza zaključio da apelanti ničim nisu dokazali ukupnu količinu posječene drvne mase. U vezi s tim, navedeno je da je u tom pravcu svjedoku Draganu Lukaču poznato da je doznačeno oko 640 m³, a da je potpisnik ugovora, svjedok Ilija Lukač, koji je, kako je to navedeno u presudi Osnovnog suda, zastupao 13 vlasnika šume (među kojim su i apelanti), također izjavio da ne zna koliko je drvnih sortimenata porušeno, izvučeno i odvezeno, mada je sa Mirkom Marčetom imao obavezu iz člana 5. ugovora od 2. juna 2004. godine da prisustvuje njihovom kvantitativnom i kvalitativnom preuzimanju. Dalje, Osnovni sud je naveo da apelanti nisu ničim potkrijepili ni navode da je tuženi u vezi sa sječom drvnih sortimenata imao troškove sječe i izvoza, te plaćanja takse u iznosima koje su naveli apelanti, izuzev što su svjedoci Ilija Lukač i Brane Sredić potvrdili da je tuženi platio Iliji Lukaču iznos od 18.380,50 KM. Pored toga, Osnovni sud je istakao da iz iskaza svjedoka Dragana Lukača proizlazi da su „vlasnici, suvlasnici“ smetanjem onemogućili tuženog da se ugovor realizuje, čime su stvoreni dodatni troškovi, te da je do realizacije ugovora došlo tek naredne godine, i to po nalogu suda uz dodatne troškove, iz čega proizlazi da je na strani apelanata postojalo nedostataka, mada je smetanje izvršio jedan od suvlasnika Tomo Stevandić. Stoga je Osnovni sud zaključio da apelanti nisu dokazali činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev, te je odbio njihov tužbeni zahtjev.
4. Okružni sud je u svojoj odluci naveo da je prvostepena presuda pravilna i zakonita zbog čega je žalbu apelanata odbio i odluku Osnovnog suda potvrdio, ali, kako je naveo u odluci, ne zbog razloga datih u presudi Osnovnog suda. Naime, Okružni sud je istakao da je, prema odredbi člana 262. stav l. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), povjerilac u obaveznom odnosu ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan da ispuni ugovorenu obavezu savjesno u svemu kako ona glasi. Dalje, navedeno je da je odredbom člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je odredbom člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Navedeno je da su apelanti na glavnoj raspravi izveli dokaz čitanjem Ugovora od 2. juna 2004. godine u kojem je navedeno da se ugovor zaključuje „između vlasnika privatne šume Vršak“ iz Uvale i tuženog. Na osnovu izvedenih dokaza, kako je naveo Okružni sud, može se zaključiti da apelanti nisu dokazali da su vlasnici privatne šume, niti su dokazali da su ugovarači iz predmetnog ugovora na kojem temelje svoj tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da se pravo vlasništva, odnosno suvlasništva na šumi ne može dokazivati iskazima parničnih stranaka, niti iskazima svjedoka, posebno zbog toga što je tuženi istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije apelanata u ovom postupku. Stvarna (aktivna i pasivna) legitimacija predstavlja odnos stranke prema pravu za čiju zaštitu je parnica pokrenuta i na nju sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu pravilne primjene materijalnog prava. Prema ocjeni Okružnog suda, u ovoj parnici apelanti nisu dokazali postojanje materijalnopravnog odnosa između parničnih stranaka iz čega slijedi da apelanti nisu aktivno legitimisani u ovom sporu, pa je njihov zahtjev za ispunjenje predmetnog ugovora pravilno odbijen kao neosnovan.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-09-000 110 od 9. septembra 2009. godine odbio reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene odluke. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je istakao da su i Osnovni i Okružni sud utvrdili da apelanti nisu dokazali pravno relevantne činjenice iz kojih bi proizlazila osnovanost njihovog tužbenog zahtjeva, te da je Okružni sud to vezao za dokazivanje prava svojine apelanata na šumi u kojoj je izvršena sječa predmetne drvne mase. Međutim, kako je u vezi s tim dalje naveo Vrhovni sud, apelanti osnovano tvrde da nesporne činjenice ne treba dokazivati, kako to proizlazi iz odredbe člana 125. stav 1. ZPP, izuzev ako se radi o tome da stranke raspolažu zahtjevima kojim ne mogu raspolagati u smislu člana 3. stav 2. ZPP. Navedeno je da je nesporna činjenica da apelanti nisu jedini vlasnici šume u kojoj je tuženi izvršio sječu drvne mase, te da iz iskaza svjedoka Ilije Lukača proizlazi da se radi o 13 suvlasnika šume a apelanti u ovom sporu nastupaju tako da potražuju cjelokupnu razliku novčane naknade za koju smatraju da je manje isplaćena drvna masa u šumi svih tih vlasnika, odnosno suvlasnika. U tom pravcu, kako je naglasio Vrhovni sud, ukazuje se osnovanim prigovor tuženog da apelanti nisu aktivno legitimisani da traže i one iznose koji bi eventualno mogli da potražuju ostali vlasnici, odnosno suvlasnici šume u kojoj je izvršena predmetna sječa. S druge strane, kako je dalje naveo Vrhovni sud, činjenica je da apelanti nisu dokazali ni koju količinu drvne mase i u kojoj vrijednosti (prema ugovorenoj cijeni) je tuženi ostvario iz njihove šume da bi se moglo udovoljiti tužbenom zahtjevu. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da je imao u vidu i odredbu člana 425. ZOO da apelanti nisu solidarni povjerioci, jer takva solidarnost zakonom nije određena a u spisima predmeta nema podataka da je ona ugovorena. Stoga je, prema zaključku Vrhovnog suda, revizija apelanata neosnovana.
6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 10. Ustava Republike Srpske. Navode, između ostalog, da je u predmetnom postupku bilo sporno što im tuženi nije isplatio dug u iznosu od 17.225 KM i da je taj dug predmet ovog sudskog postupka, a ne vlasništvo, utvrđivanje vrijednosti posječene šume i slično. Ističu da su sva tri redovna suda odbila njihov tužbeni zahtjev uz različita obrazloženja, uključujući i obrazloženje da nisu dokazali činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev, te da je, prema iskazu jednog od suvlasnika šume Dragana Lukača, tuženi ispunio svoje ugovorne obaveze. Ističu da ni Okružni ni Vrhovni sud nisu dali odgovore na istaknute žalbene i revizijske navode, te u vezi s tim elaboriraju šta su ti sudovi navodili a šta su, prema njihovom mišljenju, trebali da obrazlože. Tvrde da nije tačno da je tuženi istakao „prigovor nedostatka aktivne legitimacije“, nego da je na raspravi od 4. aprila 2006. godine naveo da „ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužilaca s obzirom na to da lica navedena kao tužioci ne stoje iza iste“. Ističu da im tuženi nije osporio vlasništvo na predmetnoj šumi i da oni u tom pravcu i nisu iznosili niti jednu jedinu činjenicu ili dokaz. Apelanti navode da im ni Vrhovni sud ne spori vlasništvo, ali da smatra da oni ne mogu potraživati ukupan iznos za sve suvlasnike, čime je, kako tvrde apelanti, njima onemogućio raspravljanje o toj inače nespornoj činjenici, koje ovlaštenje, prema navodima apelanata, Okružni sud nema. Apelanti navode da nije tačno da nisu dokazali visinu svojih potraživanja. Smatraju da su u redovnom postupku povrijeđene i odredbe čl. 10, 13, 37, 42. i 43. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4 tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
(2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
(4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
Dopustivost prima facie
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, uz pozivanje na relevantne ZPP i ZOO, pri čemu je, iako je ocijenio da su revizioni navodi apelanata djelimično osnovani, dao detaljne razloge zašto navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Nenadležnost za odlučivanje
11. U odnosu na navode apelanata o povredi prava iz člana 10. Ustava Republike Srpske, Ustavni sud naglašava da je članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu. S obzirom na to da se apelanti pozivaju na povredu prava iz člana 10. Ustava Republike Srpske, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi prava iz člana 10. Ustava Republike Srpske, jer to nisu pitanja «koja su sadržana u ovom ustavu», u smislu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 73/03 od 23. aprila 2004. godine, stav 8).
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće..
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić