Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3241/09 („Arda Promet“ d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3241/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. Septembra 2012, u predmetu broj AP-3241/09, rješavajući apelaciju „Arda Promet“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Arda Promet” d.o.o. Banjaluka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 492 od 11. juna 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj Pž-105/05 od 15. februara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj Ps-700/03 od 13. januara 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Arda Promet“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Nebojša Pantić, advokat iz Banja Luke, podnio je 16. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 492 od 11. juna 2009. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-105/05 od 15. februara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-700/03 od 13. januara 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj Ps-700/03 od 13. januara 2005. godine apelant je kao prvotuženi zajedno sa „Storija“ d.o.o. Bežanijska Kosa Zemun (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Stevom Orlović (u daljnjem tekstu: trećetuženi) obavezan da po osnovu ispunjenja ugovora o prodaji „Bentonit“ AD Šipovo (u daljnjem tekstu: tužitelj) solidarno isplate iznos od 69.957,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 29. maja 2002. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.

3. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli apelant, drugo i trećetuženi. Okružni sud je presudom broj Pž-105/05 od 15. februara 2007. godine, žalbe djelimično usvojio i preinačio presudu Osnovnog suda tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na drugo i trećetuženog. Žalba apelanta je odbijena, te je u odnosu na njega prvostepena presuda potvrđena.

4. Vrhovni sud je odbio reviziju. U obrazloženju revizione presude Vrhovnog suda se navodi da je prvostepeni sud u postupku utvrdio da je 7. marta 2001. godine između tužitelja i apelanta zaključen „ekskluzivni ugovor o prodaji robe“ kojim se tužitelj kao prodavac obavezao da će apelantu kao kupcu isporučivati robu „bentonit“ po cijenama iz ugovora, a apelant se obavezao plaćati ugovorenu cijenu robe. Po osnovu tog poslovnog odnosa tužitelj je isporučio apelantu robu u ukupnoj vrijednosti od 305.965,00 KM za koju je drugotuženi u ime apelanta platio iznos od 236.000,00 KM a ostao je neisplaćen iznos od 69.965,00 KM koji je predmet spora u predmetnoj parnici. U zapisniku od 29. maja 2005. godine potpisanom između ostalog od tužitelja i apelanta je navedeno „da se apelant obavezuje da će isplatiti tužitelju potraživanje prema postojećoj evidenciji u iznosu od 69.957,00 KM“. U analitičkoj kartici apelanta od 1. jula 2004. godine je navedeno da je uplaćenim iznosom od 236.000,00 KM u odnosu na glin. „bentonit“ koju je tužitelj isporučio apelantu u vrijednosti od 230.413,82 KM apelant pretplatio preuzetu robu u iznosu od 5.586,18 KM.

5. Na osnovu navedenog prvostepeni sud je zaključio da je potpisivanjem zapisnika od 29. maja 2002. godine apelant „priznao dugovanje u ovom iznosu“ prema tužitelju. Na osnovu navedenog nalazeći da je neosnovan prigovor tuženih o nenadležnosti suda za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari i o ugovorenoj nadležnosti međunarodne arbitraže kao i prigovor o nedostatku pasivne legitimacije na strani drugo i trećetuženog prvostepeni sud je obavezao tužene da solidarno plate tužitelju iznos od 69.957,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

6. Dalje je navedeno da je drugostepeni sud prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda u pogledu odluke o osnovanosti tuženog zahtjeva u odnosu na apelanta uz dopunu da tužitelj provedenim dokazima nije dokazao da je trećetuženi osnivač, član, akcionar, član uprave ni izvršni direktor apelanta i drugotuženog, kao ni postojanje odgovornosti drugo i trećetuženog prema tužitelju po osnovu predmetnog ugovora. Drugostepeni sud je dalje naveo da analitička kartica apelanta od 15. jula 2004. godine „ne prestavlja vjerodostojnu ispravu“ ni validan dokaz da je apelant izmirio u cjelini obavezu prema tužitelju po osnovu spomenutog ugovora o prodaji.

7. Po mišljenju revizionog suda odluka drugostepenog suda je pravilna. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojoj su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoje obaveze i odgovorni su za njeno ispunjenje. Dalje je istaknuto da je opšte pravilo o ispunjenju obaveze i posljedicama neispunjenja (povjeriočevo pravo a dužnikova obaveza) sadržano u članu 262. stav 1. ZOO prema kojem je povjerilac u obligacionom odnosu ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze a dužnik je dužan ispuniti obavezu savjesno i svemu kako ona glasi.

8. Dalje je navedeno da odredbom člana 454. stav 1. ZOO obavezuje se prodavac da prenese na kupce pravo svojine na prodatu stvar i da mu je u tu svrhu preda a kupac se obavezuje da plati cijenu i preuzme stvar.

9. Po mišljenju Vrhovnog suda zaključivanjem „ekskluzivnog ugovora“ od 7. marta 2001. godine uzmeđu tužitelja i apelanta je zasnovan obligaciono pravni (kupoprodajni) odnos. Ugovorom o prodaji ugovoren je predmet prodaje („bentonit po priloženoj specifikaciji“), cijena robe, uslovi plaćanja, a ugovor sadrži i druge elemente oko kojih su se parnične stranke dogovorile.

10. Vrhovni sud je naveo da s obzirom na rezultate provedenih dokaza pravilan je zaključek drugostepenog suda da su se tužitelj i apelant nalazili u poslovnom odnosu po osnovu navedenog ugovora o prodaji, da je apelant po tom osnovu platio tužitelju prodajnu cijenu preuzete robe u iznosu od 236.0000,00 KM (pri čemu je za odlučivanje o ovom sporu bez značaja to što je plaćanje u ime apelanta izvršio drugotuženi), da apelant nije osporio račune ispostavljene mu na iznos od 69.957,00 KM i da se potpisivanjem zapisnika od 29. maja 2002. godine obavezao da će ostatak prodajne cijene u navedenom iznosu platiti u roku od 30 dana. Kako nije pružio dokaz da je taj iznos i platio po mišljenju Vrhovnog suda pravilno su nižestepeni sudovi primjenili materijalno pravo (član 262. i član 454. stav 1. ZOO) kada su apelanta obavezali da u neispunjenu obaveze iz ugovora o prodaji isplati tužitelju iznos prodajne cijene robe od 69.957,00 KM.

11. Nadalje je Vrhovni sud naveo da su neosnovani navodi revizije da je za sporove u predmetnom ugovoru nadležna „Međunarodna privredna komora sajedištem u Cirihu“ i da „međunarodni elemenat ovom ugovoru“ daje činjenica da je roba isporučivana inostarnom primaocu radi utvrđivanja kvaliteta i kvantiteta po međunarodnim standardima. Navedeno iz razloga što je predmetnim ugovorom ugovorena arbitraža u slučaju sukoba među ugovornim stranama vezanim za tumačenje ovog ugovora o pravima njegovih učesnika što ovdje nije predmet spora, niti je predmet spora utvrđivanje kvaliteta i kvantiteta robe.

12. Također po mišljenju Vrhovnog suda nema mjesta na pozivanje apelanta u reviziji na odredbe Zakona o rješavanju sukoba Zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 43/82 i 78/82) jer u ovom revizionom postupku učestvuju tužiutelj i apelant čija su sjedišta na području Republike Srpske i spor između njih nema karakter spora s međunarodnim elementom.

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ističe dasu u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primjenjeno materijalno pravo. Navodi da je sud sam tumačio odredbe ugovora iako je ugovorom ugovoreno da će sporove rješavati arbitraža. Pri tome navodi da je pogrešan stav suda da je odredba o ugovoranju arbitraže ništava i neobavezujuća jer takvo ugovoranje nije izričito zabranjeno. Po mišljenju apelanta sud je proizvoljno cijenio provedene dokaze jer kao dokaz nije cijenio analitičku karticu apelanta koja je iz 2004. godine i koja oslikava stanje međusobnih potraživanja tužitelja i apelanta. Nadalje smatra da se u konkretnom slučaju se radi i o promašenoj pasivnoj legitimaciji jer je u konkretnom slučaju pasivno legitimisan bio primalac robe jer je on ostvario i korist od isporučene robe. Navodi da povredu prava na djelotvoran pravni lijek vidi u tome što sud nije cijenio odlučne navode žalbe i revizije. Također smatra da je došlo do povrede ravnopravnosti strana u postupku jer je sud prihvatio odredbe ugovora koje idu u prilog tužitelju.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, zbog proizvoljne ocjene dokaza, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

17. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

18. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje zbog čega smatraju da je apelant u obavezi da tužitelju po osnovu ugovora o prodaji isplati utvrđeni iznos. Pri tome su redovni sudovi primjenili relevantne odredbe materijalnog prava. U takvom obrazloženju Ustavni sud ne može uočiti elemente proizvoljnosti. Nadalje, Ustavni sud ne može zaključiti da je u ovom postupku došlo do povrede principa ravnopravnosti stranaka na način kako to apelant navodi. Ustavni sud nalazi da je apelant u toku cijelog postupka imao mogućnost da svoje argumente suprostavi argumentima suprotne strane. Po mišljenju Ustavnog suda apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku (žalbe i revizije). Suprotno navodima apelanta Ustavni sud nalazi da su Okružni i Vrhovni sud cijenili relevantne žalbene i revizione navode apelanta, te činjenica da su žalba i revizija odbijene ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

20. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije također očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3241/09 („Arda Promet“ d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio