Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3252/09 (R. Dž.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Bračna stečevina
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3252/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 18. Septembra 2012, u predmetu broj AP-3252/09, rješavajući apelaciju R Dž., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. Dž. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-004818 od 22. maja 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1667/99 od 20. maja 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R. Dž. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sakib Mataradžija advokat iz Sarajeva podnio je, 16. oktobra 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-004818 od 22. maja 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1667/99 od 20. maja 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-1667/99 od 20. maja 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-004818 od 22. maja 2009. godine, apelant je obavezan da Zilhi Pinjo-Džigal (u daljnjem tekstu: tužiteljica) isplati iznos od 9.219,00 KM sa zateznim kamatama od 19. decembra 1998. godine pa do isplate i da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 3.823,00 KM.

3. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud u postupku utvrdio da je u braku apelanta i tužiteljice nabavljeno vozilo marke Golf, koje je ukradeno u toku trajanja braka, a apelantu na ime naknade štete isplaćen iznos od 20.505,00 KM. Istaknuto je da je vozilo zajednička imovina stranki, te da svakom pripada dio od 1/2 jer su sticanju imovine podjednako doprinosili.

4. Po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno cijenio dokaze i na taj način pravilno utvrdio činjenično stanje. Utvrđeno je da je ukradeno vozilo zajednička imovina na kojoj su stranke bile suvlasnici sa dijelovima 1/2 pa je apelanta obavezao da tužiteljici isplati njen dio na osnovu odredbi člana 267. stav 1. Porodičnog zakona zbog čega je po ocjeni Kantonalnog suda materijalno pravo pravilno primjenjeno.

5. Istaknuto je da je sud cijenio prigovor apelanta da je sredstva prvenstveno ulagao za zaštitu interesa zajedničke djece, te da je vlastitim sredstvima i bez ikakve pomoći adaptirao i opremio stan u Radničkoj ulici u Sarajevu. Međutim, utvrđeno je da su navedeni prigovori neosnovani jer je navedeni stan kupljen prije rata, a roditelji imaju zakonsku obavezu da se brinu o djeci. Prema tome zaključeno je da navedeni prigovori nisu od uticaja u ovom sporu jer stranke nisu uspjele da se sporazumiju, ali da to mogu i mimo suda.

6. Nadalje je navedeno da je neosnovan i žalbeni razlog da je u predmetu Općinskog suda P-

163/00 proveden postupak utvrđivanja bračne tečevine, te da je sud trebao da vodi jedinstevni postupak. Navedeno iz razloga što su se u vrijeme kada je predloženo spajanje postupka sporovi vodili pred različitim sudovima, pa se nije moglo donijeti rješenje o vođenju jedinstvenog postupka. Istaknuto je da je prvostepeni sud utvrdio da se o kasku osiguranju nije raspravljalo u predmetu broj P-

163/00, te da se u tom postupku raspravljalo o bračnoj tečevini. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je istaknuto da je apelant u žalbi naveo da je on predlagao da se spoje predmetni postupak sa postupkom P-163/00, ali da je sud navedeno odbio.

7. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primjenjeno materijalno pravo. Ističe da je novac dobijen od kasko osiguranja za ukradeno vozilo potrošen još za vrijeme trajanja bračne zajednice i to za zadovoljavanje zajedničkih životnih potreba bračnih drugova i njihove porodice. Prema tome po mišljenju apelanta navedena novčana sredstva nisu mogla biti predmet raspravljanja i odlučivanja kao zajednička bračna stečevina imajući u vidu činjenicu da su u toku bračne zajednice ista sredstva u cjelosti potrošena i to na zajedničke potrebe parničnih stranaka kao bračnih drugova i to za adaptaciju stana u Radničkoj ulici u Sarajevu, nabavljanje namještaja i pokućstva za navedeni stan, za zadovoljavanje svakodnevnih životnih potreba i za izdržavanje mldb. djece. Ističe da je tražio spajanje ovog predmeta i predmeta koji se vodio radi diobe zajedničke imovine u kojem je apelant bio tužitelj a tužiteljica imala svojstvo tužene, te da navedeni prijedlog nije razmatran od strane suda.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3252/09 (R. Dž.) | Sudska praksa | Aktio