Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3259/09 (D. T.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3259/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 18. Septembra 2012, u predmetu broj AP-3259/09, rješavajući apelaciju Dragiše Tanaskovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragiše Tanaskovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-

07-000172 od 15. jula 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-002884 od 6. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragiša Tanasković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva kojeg zastupa Branko Marić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-000172 od 15. jula 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-002884 od 6. novembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-06-002884 od 6. novembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-000172 od 15. jula 2009. godine, apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom da mu Ivanka Bačanović (u daljnjem tekstu: tužena) preda u posjed garažu-garažno mjesto broj 10, koja se nalazi u sklopu stambeno-poslovnog objekta u ulici Kranjčevićeva A-II. Apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.260,00 KM.

3. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant bio vlasnik sporne garaže, te da je zbog bolesti 1995. godine ovlastio Mehu Kurtalića da može raspolagati garažom, te istu prodati, a pred državnim i drugim organima ga predstavljati u postupcima prenosa vlasništva. Prvostepeni sud je utvrdio da bi ugovori koji su zaključeni 11. septembra 1995. godine i od 24. aprila 2001. godine između Adnana Špurena i tužene mogli predstavljati relativno ništave ugovore obzirom da je apelantu bilo na raspolaganju korištenje pravnog sredstva podizanjem tužbe za raskid ugovora primjenom odredbe člana 117. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ali da apelant nije dostavio dokaz da je pokrenuo postupak za poništenje ugovora. Stoga je prvostepeni sud zaključio da apelant nije dokazao da je vlasnik garaže, te je u smislu odredbe člana

123. Zakona o parničnom postupku odbio njegov tužbeni zahtjev.

4. Razmatrajući apelantove žalbene navode Kantonalni sud je naveo da neosnovano apelant tvrdi da sa njegove strane nije postojala volja za zaključenje ugovora o prodaji sporne garaže, te da je takav ugovor bez pravnih posljedica jer je takva tvrdnja suprotna utvrđenom činjeničnom stanju u toku prvostepenog postupka. Istaknuto je da je apelant odlazeći iz Sarajeva u toku ratnih dejstava nesporno dao punomoć svom prijatelju Mehi Kurtalić za prodaju garaže, a što je punomoćnik i učinio i prodao garažu Adnanu Špuren 11. septembra 1995. godine, a on tuženoj 24. aprila 2001. godine. Po mišljenju Kantonalnog suda okolnost da je apelantov punomoćnik Meho Kurtalić doveden u zabludu od strane srodnika apelanta Nikice Brkljača koji je tvrdio da je apelant insistirao na prodaji garaže, a nakon zaključenja ugovora od 11. septembra 1995. godine uzeo iznos kupoprodajne cijene garaže umjesto da to učini apelantov punomoćnik ne prestavlja razlog zbog kojeg bi se moglo smatrati da ugovor o prodaji garaže od 11. septembra 1995. godine nije nastao.

5. Po mišljenju Kantonalnog suda punomoćnik apelanta je u ime vlastodavca-apelanta poduzeo pravni posao prodaje garaže na osnovu ovlaštenja od 27. februara 1995. godine prema odredbi člana 91. ZOO a punomoć ne sadrži upustva kako da obavi povjereni mu posao pa je morao postupiti sa pažnjom dobrog domaćina iz člana 18. ZOO, te ukoliko bi bio doveden u zabludu od strane treće osobe, konkretno Nikice Brkljača postojala je mogućnost poništenja tako zaključenog ugovora prema odredbi člana 61. odnosno 65. ZOO ukoliko je apelant smatrao da je prevaren, ali u rokovima propisanim članom 117. ZOO što apelant nije učinio.

6. Prigovore o tome da punomoć nije valjana jer je njome za prodaju garaže ovlašten Meho Kurtalić, a njegovo ime je Mehmed, te da nema katastarskih i gruntovnih oznaka Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim. Navedeno budući da apelant ne spori da je Mehmed Kurtalić odnosno Meho Kurtalić ista osoba kojoj je dao punomoć za prodaju garaže. Dalje punomoć sadrži podatke o garaži sa tačnom lokacijom gdje se ista nalazi u ulici Kranjčevićeva broj 25 ispod objekta A-2, a što je i uneseno u kupoprodajni ugovor od 11. septembra 1995. godine. Stoga po mišljenju Kantonalnog suda apelant je individualizirao predmet kupoprodaje i dao punomoć za prodaju garaže.Istaknuto je da okolnost da na punomoći nisu upisane katastarske i gruntovne oznake ne čini ugovor nevaljanim jer je predmet ugovora individualiziran na nesumljiv način, a apelant i ne spori da je dao punomoć za prodaju garaže kako je u ugovoru navedeno, a ne nekog drugog individualno određenog objekta.

7. Također po mišljenju Kantonalnog suda neosnovan je apelantov prigovor da prvi kupac garaže Adnan Špuren nikad nije zaključio i potpisao ugovor od 11. septembra 1995. godine budući da je u toku prvostepenog postupka kupac izjavio da nije dogovarao kupovinu garaže nego je činio njegov otac ali nije osporavao da je potpisao ugovor čiji potpis je ovjeren kod nadležnog suda u smislu odredbi člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti u vezi sa članom 45. ZOO.

8. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je apelant u postupku isticao da volja za zaključenje predmetnog ugovora nije uopšte postojala, te da se ne mogu primjeniti odredbe ZOO koje se odnose na mane volje. Navodi da je dalje tvrdio da nije htio niti je ikada dao nalog punomoćniku niti bilo kome drugom za zaključenje ugovora o kupoprodaji predmetne garaže sa Adnanom Špuren. Stoga po mišljenju apelanta kako je ugovor zaključen bez namjere apelanta da zaključi ugovor takav ugovor ne može proizvesti pravne posljedice odnosno smatra se ništavim a ne rušljivim. Također navodi da je ukazivao i na formalne nedostatke punomoći na osnovu koje je izvršena sporna prodaja garaže budući da u punomoći nije precizno označena nekretnina niti ime punomoćnika.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3259/09 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio