Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3272/09 (M. Š.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3272/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3272/09, rješavajući apelaciju Mirsada Šunje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Šunje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 014756 08 Rev od 23. jula 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 014756 04 P od 21. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Šunje (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Alica Zećo, advokat iz Mostara, podnio je 21. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 014756 08 Rev od 23. jula 2009. godine i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 014756 04 P od 21. juna 2007. godine. U prijedlogu za donošenje privremene mjere apelant je predložio da se obustavi postupak izvršenja presude Vrhovnog suda.
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3272/09 od 20. aprila 2011. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Općinskog suda utvrđeno je da je Vojin Čorlija (u daljnjem tekstu: tužitelj) vlasnik sa dijelom 1/1 zgrade izgrađene na nekretnini označenoj kao k.č. 37/31, upisane u zk. ul. broj 5810 k.o. Mostar, kao i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade, koje pravo mu je apelant dužan priznati i izdati valjanu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva jer će u suprotnom takvu potvrdu zamijeniti presuda. U drugom stavu izreke presude obavezan je apelant da tužitelju preda u posjed navedenu nekretninu, slobodnu od ljudi i stvari uz naknadu troškova postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužitelj sa Stanislavom Dangubić kao vlasnicom spornih nekretnina postigao «dogovor» oko kupovine jedne njene nekretnine (jer su u zk. izvatku upisane dvije) nakon čega je tokom 1991. godine stari objekt srušio i pristupio gradnji novog, kojeg je do nastupanja ratnih okolnosti završio do 90%. Utvrđeno je da je tužitelj imao građevinsku dozvolu na ime vlasnice Stanislave Dangubić za prizemni dio objekta i da je izvršio bespravnu gradnju prizemlja i prvog sprata, ali da ga bespravna gradnja ne sprječava da postavi tužbeni zahtjev kojim zahtijeva da se utvrdi vlasnikom po osnovu gradnje. Općinski sud je zaključio da je tužitelj u cijelosti savjestan graditelj, te mu kao takvom pripada pravo vlasništva na građevinskom objektu, s obzirom na obim njegovih investicionih ulaganja (iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je navedenom izgradnjom raniji objekt izgubio svoj prvobitni identitet) i činjenicu da je Stanislava Dangubić na postignuti «dogovor» sa tužiteljem obavezala i svoju kćer Željku, koja je u svojstvu svjedoka saslušana pred sudom. U pogledu činjenice da se apelant naknadno na spornoj nekretnini upisao u zemljišne knjige kao vlasnik, Općinski sud je istakao da to istovremeno ne znači i da je stekao pravo vlasništva, pogotovo u odnosu na tužitelja koji je pravo vlasništva stekao izgradnjom objekta i bio posjednik u trenutku kad je apelant na bespravan način stupio u posjed nekretnine. Zatim, kako je dalje navedeno, apelant prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora čiji je predmet sporna nekretnina nije bio savjestan, jer je prije izbijanja ratnih okolnosti znao da je tužitelj spornu nekretninu kupio od Stanislave Dangubić, te da je izvršio rekonstrukciju i adaptaciju objekta. Navedene činjenice je u svom iskazu u potpunosti potvrdila svjedokinja Željka Stokić rođ. Dangubić, kći Stanislave Dagubić, sa kojom je apelant zaključio kupoprodajni ugovor 2003. i 2004. godine za nekretnine koje su joj pripale rješenjem o nasljeđivanju nakon smrti majke Stanislave Dangubić, čiji je iskaz ocijenjen u vezi sa svim ostalim pismenim dokazima i iskazima većeg broja saslušanih svjedoka koji su potvrdili da je tužitelj 1991. godine kupio objekt, rekonstruirao ga i adaptirao.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 58 0 P 014756 07 Gž od 28. februara 2008. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi vlasnikom spornih nekretnina (označene u prvostepenoj presudi) i da mu ih apelant preda u posjed. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je tužitelj u tužbi istakao da se na spornoj nekretnini vlasništvo Stanislave Dangubić sa dijelom 1/1 vode dvije kuće. Sa Stanislavom Dangubić kao prodavcem zaključio je ugovor prema kojem mu ona prodaje jednu od kuća, dok je druga ostala u njenom vlasništvu. Prvostepeni sud je zaključio da je tužitelj stekao pravo vlasništva na izgrađenom objektu kao savjestan graditelj na osnovu odredbe iz člana 27. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVO). Kantonalni sud je preinačavajući prvostepenu presudu istakao da nije mogao prihvatiti ovako utvrđenje prvostepenog suda jer je ključno pitanje za rješenje konkretnog spora da li se može steći pravo vlasništva građenjem na društvenom (sada državnom) vlasništvu. Pravo vlasništva, kako je dalje navedeno, može steći samo ona osoba kojoj je rješenjem nadležnog upravnog organa odobrena izgradnja. Tužitelj je u postupku tvrdio da je obnovio sporni objekt 2001. godine ali iz provedenih dokaza proizlazi da nije imao odgovarajuća odobrenja za zakonitu gradnju. S tim u vezi, Kantonalni sud je uvidom u zk. izvadak utvrdio da se na spornoj nekretnini označenoj kao k.č. 37/31 nalaze dvije zgrade vlasništvo Stanislave Dangubić sa dijelom 1/1 a da je pravo vlasništva na zemljištu upisano kao društveno (sada državno) vlasništvo. Stanislava Dangubić je u toku 1991. godine pribavila neophodnu dokumentaciju za rekonstrukciju prizemnog objekta ali tu dokumentaciju nije mogla prenijeti na tužitelja kao kupca. Prema tome, kako je dalje obrazloženo, bilo je neophodno da je tužitelj gradio na zemljištu koje je u građanskom a ne državnom vlasništvu, zbog čega je tužiteljev zahtjev u cijelosti odbijen.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 014756 08 Rev od 23. jula 2009. godine djelomično uvažio tužiteljevu reviziju i drugostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je tužitelju odbijen zahtjev za predaju u posjed zgrade izgrađene na nekretnini označenoj kao k.č. broj 37/31 upisanoj u zk. ul. 5810 k.o. Mostar i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade i za taj dio tužbenog zahtjeva apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena (stav II izreke prvostepene presude). U ostalom dijelu revizija je odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je pravilan stav drugostepenog suda prema kojem tužitelj građenjem bez pravnog osnova na građevinskom zemljištu u društvenom, sada državnom vlasništvu, nije mogao steći ni pravo vlasništva a ni trajno pravo korištenja. S obzirom na to da je u postupku vođenom pred Općinskim sudom pod brojem P-468/02 utvrđeno da nije pravno valjan i da ne proizvodi pravno djelovanje ugovor zaključen između tužitelja i Stanislave Dangubić o prijenosu prava vlasništva na zgradi izgrađenoj na parceli k.č. broj 37/31 u zk. ul. 5810 k.o. Mostar, ne postoji pravni osnov prijenosa prava vlasništva i prava korištenja pravnim poslom. Tužitelj je, kako je dalje navedeno, svoj tužbeni zahtjev zasnovao na pravu građenja na tuđem zemljištu, pri čemu je zanemario da se na originalan način na stvarima u društvenom vlasništvu ne može steći ni pravo vlasništva niti bilo koje drugo stvarno pravo. Stoga, kod činjeničnih utvrđenja da je tužitelj gradio na gradskom građevinskom zemljištu na kojem nije imao pravo korištenja-građenja, nije mogao ni steći pravo vlasništva na izgrađenom objektu. To međutim ne znači, kako je istakao Vrhovni sud, da tužitelju ne pripada pravo na posjed tog objekta sve dok objekt ne bude uklonjen. Naime, kako je dalje navedeno, apelant je zaključenim ugovorom o kupoprodaji nekretnine, koji je zaključio sa Željkom Dangubić 24. decembra 2003. godine kao zakonskom nasljednicom Stanislave Dangubić, kupio nekretnine označene kao k.č. 37/31 u zk. ul. 5810 k.o. Mostar. Iz navedenog proizlazi, kako je zaključio Vrhovni sud, da apelant nije kupio zgradu koju je bespravno napravio tužitelj, nego je na njega prenijeto postojeće zemljišnoknjižno stanje prije nego je zgrada napravljena. Zbog toga, prema mišljenju Vrhovnog suda, između tužitelja i apelanta nema odnosa konkurencije jačeg pravnog osnova na izgrađenom objektu. Polazeći od nespornih činjenica da je tužitelj sagradio objekt koji je u apelantovom posjedu, da apelant pravnim poslom nije kupio niti je mogao kupiti od nasljednika ranijeg zemljišnoknjižnog vlasnika spornu nekretninu, jer ju je nesporno sagradio tužitelj za života Stanislave Dangubić, te da bespravno sagrađeni objekt ne može biti predmet prava vlasništva ali može biti predmet prava na posjed, Vrhovni sud je ocijenio da je osnovan tužiteljev zahtjev za predaju u posjed stambenog objekta, zbog čega je reviziju djelomično uvažio i apelanta obavezao da tužitelju spornu nekretninu preda u posjed.
6. Apelant smatra da su mu presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenja navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, pogrešnom primjenom materijalnog prava i nedostatkom obrazloženja o odlučnim činjenicama. S tim u vezi je istakao da osporenom presudom Vrhovnog suda nije osporeno njegovo pravo vlasništva na spornim nekretninama, ali je tužitelju istovremeno vraćen posjed zgrade koju je bespravno sagradio. Osim toga, istakao je da su sporne nekretnine prešle u vlasništvo Armex d.o.o. Mostar čiji je osnivač u odnosu na kojeg je pokrenut izvršni postupak na tužiteljev zahtjev. Apelant smatra da su presude donesene u postupku kontradiktorne jedna drugoj i da je Vrhovni sud u svojoj konačnoj presudi dao veće pravo tužitelju kojem je utvrdio pravo na posjed sporne nekretnine od njegovog prava vlasništva iste nekretnine. Predložio je da se apelacija usvoji, presuda Vrhovnog suda ukine i potvrdi presuda Kantonalnog suda.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima da je obrazloženje odluke Vrhovnog suda nedovoljno jer nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj koji ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Također, Ustavni sud primjećuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je suprotno navodima apelacije Vrhovni sud odgovorio na svaki revizioni navod i za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
10. Vezano za navode apelacije o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
11. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi, potvrđujući djelomično prvostepenu presudu, jasno i detaljno obrazložio svoje stanovište prema kojem bespravno sagrađeni objekt ne može biti predmet prava vlasništva ali može biti predmet prava na posjed, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude jasno naveo da iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je na apelanta preneseno zemljišnoknjižno stanje koje je postojalo prije nego je sporni objekt izgrađen (rekonstruiran i adaptiran), a to ne znači da tužitelju ne pripada pravo na posjed objekta sve dok ne bude uklonjen. Također je obrazloženo da je tužitelj objekt napravio za života prodavca, prije nego je apelant kupio nekretnine koje su upisane u zemljišnoknjižnom izvatku, te da apelant nije kupio niti je mogao kupiti od nasljednika prodavca (ranijeg zemljišnoknjižnog vlasnika) nekretninu koju je bespravno sagradio tužitelj, te imajući u vidu da sud nije vezan pravnim osnovom tužbenog zahtjeva tužitelja, to je udovoljeno tužbenom zahtjevu samo u dijelu koji se odnosi na predaju u posjed nekretnine, dok je u dijelu utvrđenja prava vlasništva tužbeni zahtjev odbijen.
12. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa eventualnim kršenjima ovog prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da je u prethodnim stavovima ove odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić