Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3276/09 (E. J.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3276/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3276/09, rješavajući apelaciju Ernesta Janoša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ernesta Janoša podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 001497 09 U od 7. oktobra 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1103269152 od 13. marta 2009. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Tuzla broj 110-32691-52 od 8. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ernest Janoš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 21. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 001497 09 U od 7. oktobra 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 01/1-1103269152 od 13. marta 2009. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) broj 110-32691-52 od 8. januara 2009. godine.

2. Rješenjem Službe broj 110-32691-52 od 8. januara 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio retroaktivnu isplatu neisplaćenih penzija za period od 1. aprila 2004. godine, kao dana stupanja na snagu Sporazuma između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 16/03; u daljnjem tekstu: Sporazum), pa do 31. marta 2007. godine (kada je apelantu nosilac osiguranja u Republici Srbiji priznao pravo na razmjeran dio starosne penzije). U obrazloženju rješenja Služba je navela da je u toku postupka utvrđeno da je Rješenjem Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, Filijala Tuzla, broj 110-32691-52 od 1. juna 1999. godine apelantu priznato pravo na starosnu penziju. Služba je, dalje, navela da je, postupajući u skladu sa članom 42. Sporazuma, donijela Rješenje broj 110-32961-52 od 20. februara 2008. godine kojim je apelantu priznala pravo na starosnu penziju u iznosu od 399,81 KM počevši od 1. aprila 2007. godine. U vezi s tim, Služba je navela da je iznos za isplatu ostao isti kao u rješenju od 1. juna 1999. godine, te da, stoga, prema nosiocu osiguranja u Republici Srbiji nema potraživanja, niti preplaćenog iznosa. Pri tome, Služba je navela da je obavijestila nosioca osiguranja u Republici Srbiji da nema preplaćenog iznosa, niti odštetnog zahtjeva. S obzirom na to, Služba je navela da se apelant treba obratiti nosiocu osiguranja u Republici Srbiji da "zaostatak" isplati neposredno apelantu. Na osnovu izloženog, Služba je navela da je odlučila kao u dispozitivu rješenja.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Federalni zavod je donio Rješenje broj 01/1-1103269152 od 13. marta 2009. godine kojim je žalbu odbio. U obrazloženju rješenja Federalni zavod je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je Rješenjem Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, Filijala Tuzla, broj 110-32691-52 od 1. juna 1999. godine apelantu priznato pravo na starosnu penziju počevši od 17. marta 1999. godine (na osnovu penzijskog staža od 40 godina, jedan mjesec i 15 dana, u koji je uračunat staž ostvaren u Srbiji i Crnoj Gori, dok je visina penzije određena prema 35 godina penzijskog staža ostvarenog u Bosni i Hercegovini). Federalni zavod je, dalje, naveo da je Služba 22. marta 2007. godine pokrenula postupak za ponovno određivanje visine penzije u skladu sa članom 42. Sporazuma (koji regulira postupak ponovnog određivanja penzije). U vezi s tim, Federalni zavod je naveo da je, u postupku koji je pokrenula Služba, Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih, Filijala Beograd, donio Rješenje broj 181.1-0086 od 2. oktobra 2007. godine kojim je apelantu priznao pravo na razmjerni dio starosne penzije u iznosu od 2.825,05 dinara, počevši od 1. aprila 2007. godine. Federalni zavod je naveo da je, nakon što je nosilac osiguranja u Republici Srbiji donio navedeno rješenje, Služba donijela Rješenje broj 110-32961-52 od 20. februara 2008. godine kojim je apelantu priznala pravo na samostalnu starosnu penziju u iznosu od 399,81 KM počevši od 1. aprila 2007. godine. U vezi s tim, Federalni zavod je naveo da iz predmetnog rješenja proizlazi da je apelantu priznato pravo na penziju od 1. aprila 2007. godine, kao prvog dana po proteku mjeseca u kojem je Služba pokrenula postupak ponovnog određivanja penzije shodno članu 42. stav 6. Sporazuma, te da će se isplata vršiti direktno apelantu od prvog dana po proteku mjeseca u kojem je doneseno predmetno rješenje, tj. od 1. marta 2008. godine. Federalni zavod je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je iznos za isplatu po rješenju koje je doneseno u ponovnom postupku određivanja penzije ostao isti kao iznos koji je utvrđen po prvobitno donesenom rješenju. S obzirom na to, Federalni zavod je naveo da prema nosiocu osiguranja u Republici Srbiji nema potraživanja niti preplaćenog iznosa, o čemu je obaviješten nosilac osiguranja u Republici Srbiji, što znači da će se isplata ponovo određene penzije vršiti apelantu od 1. marta 2008. godine, te da, dakle, nema zaostalih neisplaćenih penzija. Shodno tome, Federalni zavod je naveo da je Služba pravilno postupila kada je odbila apelantov zahtjev kojim je tražio isplatu neisplaćenih penzija za navedeni period, budući da će zaostali iznos penzija apelantu isplatiti nosilac osiguranja u Republici Srbiji.

4. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu koji je donio Presudu broj 03 0 U 001497 09 U od 7. oktobra 2009. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant u predmetnoj tužbi istakao da je Služba, u skladu sa članom 42. Sporazuma, koji je stupio na snagu 1. aprila 2004. godine, bila u obavezi da po službenoj dužnosti pokrene postupak ponovnog određivanja apelantove penzije. S obzirom na to da je Služba, uprkos njegovim brojnim molbama, tek 22. marta 2007. godine pokrenula predmetni postupak, apelant je naveo da je ostao uskraćen za 36 penzija koje bi ostvario u Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje, Filijala Beograd, za period od 1. aprila 2004. do 1. aprila 2007. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa, te navoda tužbe proizlazi da je apelant 19. aprila 2008. godine podnio zahtjev Službi za isplatu razmjernog dijela starosne penzije koju bi ostvario u Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje, Filijala Beograd, za period od 1. aprila 2004. godine, kao dana stupanja na snagu Sporazuma, pa do 1. aprila 2007. godine, kada je apelantu priznato pravo na razmjeran dio starosne penzije. Budući da se apelantov zahtjev odnosi na isplatu razmjernog dijela penzije koji pada na teret nosioca osiguranja u Republici Srbiji, Kantonalni sud je naveo da se takav zahtjev ne može sa uspjehom ostvarivati u postupku kod nosioca osiguranja u Bosni i Hercegovini. Naime, Kantonalni sud je naveo da nosilac osiguranja u Bosni i Hercegovini nema ni pravo ni obavezu da apelantu kao korisniku inostranog osiguranja isplati neisplaćene penzije za koje je nadležan inostrani nosilac osiguranja. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da su Federalni zavod i Služba pravilno postupili kada su odbili kao neosnovan apelantov zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija koje padaju na teret nosioca osiguranja u Republici Srbiji. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da eventualni propust Službe da po službenoj dužnosti dostavi zahtjev nosiocu osiguranja u Republici Srbiji, odnosno da pokrene postupak ponovnog određivanja penzije, ne može biti predmet raspravljanja u konkretnom upravnom postupku i upravnom sporu, već da se može tretirati samo kao obligacionopravni zahtjev za naknadu štete u parničnom postupku pred nadležnim sudom.

5. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Služba, u skladu sa članom 42. Sporazuma, koji je stupio na snagu 1. aprila 2004. godine, bila u obavezi da po službenoj dužnosti pokrene postupak ponovnog određivanja penzije. U vezi s tim, apelant navodi da se obraćao Službi molbom da podnese zahtjev Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje, Filijala Beograd, odnosno da pokrene postupak ponovnog određivanja penzije, ali da je Služba odgovorila "da nije dužna da po službenoj dužnosti pokreće predmetni postupak". S obzirom na to da je Služba tek 22. marta 2007. godine pokrenula postupak radi ponovnog određivanja penzije, apelant je naveo da je zbog toga ostao uskraćen za 36 penzija koje bi ostvario u Republičkom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje, Filijala Beograd, za period od 1. aprila 2004. godine, kada je stupio na snagu Sporazum, pa do 1. aprila 2007. godine, kada je apelantu priznato pravo na razmjerni dio starosne penzije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao da propust Službe, na koji apelant i u apelaciji ukazuje, ne može biti predmet raspravljanja u predmetnom postupku, već eventualno samo u parničnom postupku pred nadležnim sudom povodom tužbe radi naknade štete. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3276/09 (E. J.) | Sudska praksa | Aktio