Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3278/09 (O. M.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3278/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3278/09, rješavajući apelaciju Osmana Marića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Osmana Marića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 028437 09 Kž od 23. septembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 028437 07 K od 20. maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Osman Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nada Dalipagić, advokat iz Mostara, podnio je 21. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 028437 09 Kž od 23. septembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 028437 07 K od 20. maja 2009. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 K 028437 07 K od 20. maja 2009. godine apelantu kao optuženom, zbog izvršenja krivičnog djela lake tjelesne povrede iz člana 173. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), izrečena je sudska opomena. Također, predmetnim rješenjem apelant je na osnovu člana 202. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) oslobođen od obaveze plaćanja troškova krivičnog postupka, dok je na osnovu člana 212. stav 3. ZKPFBiH oštećeni M.P. (u daljnjem tekstu: oštećeni) sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da su u toku glavnog pretresa izvedeni dokazi optužbe, i to saslušanjem svjedoka: A.M., S.Ć. i oštećenog, provođenjem medicinskog vještačenja vještaka medicinske struke, dr. Davorina Kozomare, te uvidom u prijavu o povredi izdatu od RMC „Dr. Safet Mujić“ 19. septembra 2006. godine na ime oštećenog. Dalje, prvostepeni sud je naveo da je analizom navedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrdio da je apelant izvršio krivično djelo koje je predmet optužbe. Naime, Općinski sud je konstatovao da je za taj sud nesporno da je apelant 19. septembra 2006. godine oko 9 sati u blizini sela Dobrč, a nakon verbalnog sukoba sa oštećenim, istog udario šakom po glavi i tijelu nanijevši mu lake tjelesne povrede u vidu nagnječenja na glavi sa ogrebotinom na tjemenu i u predjelu sljepoočnice, te jagodične kosti. Dakle, prvostepeni sud je konstatovao da je, na osnovu iskaza svjedoka, oštećenog, provedenog medicinskog vještačenja vještaka medicinske struke, dr. Davorina Kozomare, te iskaza i samog apelanta, za taj sud nesporno da je na apelantovoj strani postojala potpuna svijest o poduzetoj radnji, posljedici i njenom htijenju s obzirom na način izvršenja djela (udarac šakom) i lokaciju nastalih povreda (po glavi), te posebno istaknutoj nesrazmjeri u fizičkoj snazi između apelanta i oštećenog koja je, s obzirom na životnu dob oštećenog (rođen 1930. godine), uveliko bila na strani znatno mlađeg apelanta, zbog čega se može reći da je djelo počinjeno s umišljajem. Međutim, sud je naveo da je, također, utvrdio i da je oštećeni doprinio nastaloj situaciji kako svojim ponašanjem, verbalnim vrijeđanjem, tako i nasrtajem na apelanta pokušavajući da ga udari štapom, zbog čega se može smatrati da je apelant na taj način bio izazvan grubim ponašanjem oštećenog. Na kraju, Općinski sud je istakao da, imajući u vidu apelantovu osobu, njegov raniji život i stepen krivične odgovornosti, te doprinos oštećenog nastalom događaju, smatra da na njega ne treba da se primijeni kazna, jer to nije nužno radi krivičnopravne zaštite pošto se može očekivati da će se i mjerom upozorenja, odnosno sudskom opomenom dovoljno utjecati da apelant ubuduće korigira svoje ponašanje, te da ne čini krivična djela zbog čega je, na osnovu člana 61. KZFBiH i čl. 356. i 357. ZKPFBiH, apelantu i izrekao sudsku opomenu, a zbog počinjenja krivičnog djela lake tjelesne povrede iz člana 173. stav 3.

KZFBiH.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 K 028437 09 Kž od 23. septembra 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Općinskog suda broj 58 0 K 028437 07 K od 20. maja 2009. godine.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da bitnu povredu prava na odbranu (odredbu člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH je sud identifikovao) žalba vidi u činjenici da prvostepeni sud nije ocijenio činjenicu da je i apelant povrijeđen tokom sukoba sa oštećenim i da su u pobijanom rješenju navedeni samo dokazi optužbe. U vezi s tim, drugostepeni sud je istakao da apelant tokom postupka nije izvodio dokaze, što se vidi iz prepisa audio-snimka sa glavnog pretresa od 20. maja 2009. godine, a zaključuje i iz činjenice da je uz žalbu priložen dokaz o povredama, te da se, stoga, u pobijanom rješenju i nije moglo raspraviti o tome. Dalje, sud je konstatovao da žalbeni prigovor da je i apelant zadobio povrede tokom kritičnog događaja, odnosno fizičkog sukoba, nije definisan u mjeri koja bi mogla dovesti u pitanje zaključak prvostepenog suda o njegovoj krivici za izvršenje predmetnog događaja, te da je žalba bila dužna, ukoliko je smatrala da bi ta činjenica trebala imati značaj, ne samo spomenuti tu činjenicu nego i iznijeti njen značaj. Isto tako, drugostepeni sud je istakao da nije ovlašten da po službenoj dužnosti utvrđuje njen značaj s obzirom na to da je predmet ispitivanja sadržaj odluke koja se pobija, a ne ponovno ocjenjivanje cjelokupnog činjeničnog stanja, kao i da je takvo postupanje tog suda ograničeno odredbom člana 321. ZKPFBiH, prema kojoj drugostepeni sud pobijanu presudu ispituje u granicama žalbenih navoda. Također, Kantonalni sud je naveo da se, u svakom slučaju, zanemarujući činjenicu da žalba ne sadrži obrazloženje zbog kojih razloga dokaz o povredama kod apelanta nije iznesen pred prvostepenim sudom, a što je obaveza prema članu 310. stav 4. ZKPFBiH, nije mogao uzeti kao vjerodostojan dokument čija fotokopija nije ovjerena, a upravo takav dokaz je priložen uz žalbu, a i on na okolnosti postojanja iznesene bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Konačno, drugostepeni sud je konstatovao da je zaista to bilo i dokazano na glavnom pretresu i kada bi to bila odlučna činjenica u vezi sa kojom pobijano rješenje ne sadrži razloge, radilo bi se o drugoj vrsti bitne povrede odredaba krivičnog postupka, tačnije o nedostatku razloga o odlučnim činjenicama što bi zahtijevalo da žalba sadrži konkretizacije prvenstveno vezane za takav karakter te činjenice.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da mu je donošenjem drugostepene odluke povrijeđeno pravo na odbranu i jednakost stranaka u postupku, da je dispozitiv rješenja nerazumljiv, protivrječan sam sebi i razlozima rješenja, da nije utvrđeno da li postoje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovrnost, kao i da je potpuno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Dalje, apelant ističe da sud uopće nije ocijenio da je u spornom događaju od 19. septembra 2006. godine i apelant, također, povrijeđen, te da nastupanje posljedica nije izazvano njegovim ponašanjem, na što je tokom postupka apelant i ukazivao. Također, apelant ukazuje da u tom pravcu valja uzeti u obzir nalaze za apelanta RMC «Dr. Safet Mujić» iz kojih je vidljivo da je i on doživio ozljede, kao i rješenje Općinskog suda od 8. maja 2007. godine iz kojeg je vidljivo da je i oštećeni proglašen krivim za predmetni događaj, te mu je izrečen ukor. Na kraju, apelant tvrdi da je navedene dokaze i drugostepeni sud morao ocijeniti na osnovu člana 310. stav 4. ZKPFBiH, a u smislu donošenja pravične odluke, posebno imajući u vidu da sud i tužiteljstvo u postupku moraju s jednakom pažnjom ispitati i utvrditi kako činjenice koje idu na teret osumnjičenom-optuženom, tako i one koje mu idu u korist shodno članu 15. ZKPFBiH.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3278/09 (O. M.) | Sudska praksa | Aktio