Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3290/09 (Z. Ć. i S. P.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3290/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3290/09, rješavajući apelaciju Zdenke Ćubela i Sanje Pejković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdenke Ćubela i Sanje Pejković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 029938 09 Rev od 11. avgusta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 029938 08 Gž od 12.
marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P.029938 04 od 15. maja 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdenka Ćubela i Sanja Pejković (u daljnjem tekstu: apelantice ili prvoapelantica i drugoapelantica) iz Mostara, koje zastupa Nedjeljko Ripić, advokat iz Mostara, podnijele su 22. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 029938 09 Rev od 11. avgusta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 029938 08 Gž od 12. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.029938 04 od 15. maja 2008. godine.
2. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj P.029938 04 od 15. maja 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 029938 08 Gž od 12. marta 2009. godine, osim u dijelu o troškovima postupka, kojom je HNK - Ministarstvo unutrašnjih poslova Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan da na ime neisplaćenih naknada plaća za vremenski period od 21. marta 2001. do 19. aprila 2002. godine isplati drugoapelantici iznos od 5.738,40 KM, a prvoapelantici iznos od 6.065,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. aprila 2004. godine pa do isplate. Općinski sud je preko dosuđenih iznosa odbio tužbene zahtjeve apelantica a tuženi je obavezan da apelanticama naknadi troškove postupka u iznosu od 720,00 KM.
3. U obrazloženju svoje odluke Općinski sud je naveo da je u predmetnom postupku među strankama nesporno da je Presudom Općinskog suda broj P.199/98 od 14. februara 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž.216/00 od 6. septembra 2001. godine, te Presudom Vrhovnog suda broj Rev.77/02 od 12. decembra 2002. godine, tuženi obavezan da apelantice rasporedi na poslove koji odgovaraju njihovim stručnim spremama, kao i da im isplati neisplaćene plaće počev od 1. avgusta 1997. godine. Dalje, navedeno je da je po tom osnovu tuženi apelanticama isplatio neisplaćene plaće za period od 1. avgusta 1997. do 31. decembra 2000. godine, ali da ih nije vratio na radno mjesto, niti im isplatio plaće od 31. decembra 2000. godine, zbog čega su one pokrenule predmetni postupak, tražeći isplatu plaća za period od 31. decembra 2000. godine do 12. aprila 2004. godine, i to prvoapelantica u iznosu od 17.367,72 KM i drugoapelantica u iznosu od 16.755,33 KM. Dalje, Općinski sud je naveo i da je među strankama nesporno da su apelantice rješenjem tuženog od 8. juna 2004. godine stavljene na raspolaganje, i to drugoapelantica na vrijeme od šest mjeseci, počev od 15. juna 2004. godine, a prvoapelantica na vrijeme od jedne godine, te da je potom drugoapelantici prestao radni odnos kod tuženog, a prvoapelantica je još u radnom odnosu jer se nalazi na bolovanju.
4. Dalje, navedeno je da je, prema uputi Kantonalnog suda iz Rješenja broj 007-0-Gž-07-000884 od 2. avgusta 2007. godine, za donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari potrebno utvrditi da li su apelantice, nakon isteka paricionog roka iz ranije Presude Općinskog suda broj P.199/98 od 14. februara 2001. godine, u skladu sa odredbama člana 230. Zakona o izvršnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 20/78-35/91, „Službeni list RBiH“ br. 16/92 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZIP), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja te presude, kojom je propisano da se prijedlog za izvršenje može podnijeti u roku od šest mjeseci od dana kada je radnik stekao pravo da taj prijedlog podnese, poduzele radnje da poslodavac - tuženi prinudno izvrši tu presudu kako u pogledu vraćanja na posao, tako i u pogledu isplate plaća. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je rok od šest mjeseci prekluzivni rok na koji sud mora paziti po službenoj dužnosti a posljedica propuštanja prekluzivnog roka je ne samo gubitak prava na tužbu nego gubitak i samog materijalnog prava njegovog ovlaštenika.
5. Navedeno je da su apelantice na glavnoj raspravi istakle da su im, nakon okončanja postupka kojim je udovoljeno njihovom tužbenom zahtjevu, isplaćene naknade plaća zaključno do 31. decembra 2000. godine, ali da nisu vraćene na posao, te da im nije poznato da li je njihov tadašnji punomoćnik podnio prijedlog Općinskom sudu za prinudno izvršenje presude radi njihovog povratka na posao. Dalje, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 232. stav 5. ZIP-a propisano da se naknada mjesečnog ličnog dohotka određuje u iznosu koji bi radnik ostvario da je radio. Navedeno je da je sudska odluka postala izvršna istekom roka za njeno dobrovoljno ispunjenje, te da u takvom slučaju tražiocu izvršenja ostaje jedino da u novom sudskom postupku čiji tužbeni zahtjev neće glasiti na povrat na rad, nego na naknadu štete pričinjene nepostupanjem izvršenika po izvršnoj ispravi pokuša ostvariti svoja prava. Na taj način, kako je dalje naveo Općinski sud, tražilac izvršenja ima mogućnost da makar djelomično ublaži posljedice svoga propuštanja podnošenja prijedloga za izvršenje u prekluzivnom roku iz člana 230. ZIP-a i nepostupanja izvršenika-poslodavca po izvršnoj presudi, i to za onaj period u kome mu je prema zakonu ostavljena mogućnost podnošenja prijedloga za izvršenje. Budući da, kako je Općinski sud istakao, iz provedenih dokaza proizlazi da apelantice ne posjeduju dokaz da su podnijele prijedlog za prinudno izvršenje radi vraćanja na posao prema ranijoj pravomoćnoj presudi Općinskog suda, to je zaključio da one nisu dokazale da su, u skladu sa odredbama iz čl. 229. do 232. ZIP-a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja sudskog postupka, pokrenule izvršni postupak radi vraćanja na posao i isplate. Također, Općinski sud je naveo da su apelantice Presudu Kantonalnog suda broj Gž.216/00 od 6. septembra 2001. godine primile 2. oktobra 2001. godine, a tuženi 3. oktobra 2001. godine. Stoga je Općinski sud, u skladu sa nalazom vještaka finansijske struke, ocjenjujući i istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja, odlučio da drugoapelantici za period od 21. marta 2001. do 19. aprila 2002. godine pripada ukupno 5.738,40 KM, a prvoapelantici za period od 21. marta 2001. do 19. aprila 2002. godine ukupan iznos od 6.065,00 KM, dok je tužbeni zahtjev apelantica iznad dosuđenog iznosa odbio.
6. Kantonalni sud je svojom presudom odbio žalbu tuženog a žalbu apelantica djelomično uvažio, i to u dijelu koji se tiče dosuđenih troškova postupka, pa je prvostepenu presudu preinačio tako da je obavezao tuženog da apelanticama naknadi troškove postupka u iznosu od 1.615,45 KM, umjesto dosuđenih 720,00 KM, kao i da im naknadi i troškove sastava žalbe u iznosu od 300,00 KM. U obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud je istakao da u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su apelantice vodile postupak pred Općinskim sudom, te da je donesena pravomoćna Presuda pod brojem P-199/98 od 14. februara 2001. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su apelantice mogle predložiti da im se isplati dužna naknada plaća do ponovnog povratka na posao, u skladu sa članom 232. ranijeg ZIP-a, da su podnijele izvršni prijedlog da budu vraćene na rad. Dalje, Kantonalni sud je naveo da se u suprotnom slučaju ne dira u pravo apelantica da svoje potraživanje naknade plaća ostvaruju u postupku pred nadležnim sudom, što predstavlja naknadu štete kojim bi se ublažile, makar i djelomično, negativne posljedice propuštanja podnošenja prijedloga za izvršenje (prema članu 230. ranijeg ZIP-a). Navedeno je da im se ova naknada može dosuditi za onaj period u kojem je prema zakonu ostavljena mogućnost podnošenja prijedloga za izvršenje. To je rok u kome poslodavac treba dobrovoljno izvršiti presudu, plus rok u kome radnik ima mogućnost da traži prinudno vraćanje na posao (šest mjeseci). Pošto apelantice nisu dokazale da su podnijele prijedlog za prinudno vraćanje na posao, to im pripada naknada, kako je istakao i Kantonalni sud, do 19. aprila 2002. godine, kako je Općinski sud pravilno odlučio. Također, Kantonalni sud je istakao da, i po njegovom stavu, nepoznavanje propisa ne opravdava apelantice pogotovo kada su ih zastupale kvalificirane osobe - advokati.
7. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 029938 09 Rev od 11. avgusta 2009. godine reviziju apelantica odbio. Vrhovni sud je naveo da, na osnovu činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi, proizlazi da nije osnovan revizijski prigovor apelantica o pogrešnoj primjeni prava. U tom smislu, Vrhovni sud je istakao da apelantice nisu navele povrede učinjene u postupku pred drugostepenim sudom. Navedeno je da je utvrđeno da nema povreda na koje sud pazi po službenoj dužnosti, te da su paušalne revizione tvrdnje apelantica da je u drugostepenom postupku učinjena neka povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP koja bi utjecala na donošenje zakonite i pravilne odluke. Dalje, Vrhovni sud je istakao da, suprotno navodima apelantica o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, i po njegovom stavu Kantonalni sud je pravilno odlučio kada je potvrdio presudu Općinskog suda u dijelu u kojem je odlučeno o glavnom tužbenom zahtjevu i o tome dao valjane razloge zašto smatra da je odluka Općinskog suda pravilna i na zakonu osnovana, kao i razloge zašto prigovori žalbe istaknuti u tom pravcu nisu osnovani. Navedeno je da te razloge prihvata u cijelosti i Vrhovni sud naročito zato što je Vrhovni sud istakao da revizijski prigovor apelantica da, zbog loše komunikacije sa ranijim punomoćnikom, nisu mogle dokazati odlučnu činjenicu da su pred Općinskim sudom pokrenule postupak prinudnog izvršenja ranije pravomoćne Presude broj P-199/98 od 14. januara 2001. godine, da se vrate na radna mjesta na kojim su ranije radile, od koje zavisi i osnov tužbenog zahtjeva za isplatu naknade plaće za cijeli vremenski period obuhvaćen tužbom, ne može prihvatiti relevantnim, jer je na apelanticama teret (čl. 7. i 123. stav 1. ZPP) da dokažu činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev, a njihov odnos sa punomoćnikom je poseban odnos. Stoga, kako je naglasio Vrhovni sud, eventualne loše posljedice iz tog odnosa ne mogu utjecati na pravila parničnog postupka, niti mogu biti stavljene na teret suprotne strane u ovom predmetu. Također, Vrhovni sud je naveo da ni okolnost koja se ističe u reviziji da je tuženi naknadno svojim odlukama od 8. juna 2004. godine apelantice stavio na raspolaganje sa otkaznim rokom nije od odlučnog značaja za pravilnost odluka nižestepenih sudova, imajući u vidu da je u njima određeno vrijeme od kada se i do kada apelantice stavljaju na raspolaganje, pa se iz navedenih odluka ne može izvesti zaključak, kako revizija pogrešno tumači, da je izvršena ranija presuda i da je za cijeli period koji je obuhvaćen tužbom za koji su apelantice tražile naknadu plaće uspostavljen njihov radnopravni status. Iz navedenog slijedi, kako je dalje zaključio Vrhovni sud, da bi se naknadno donesena rješenja tuženog od 8. juna 2004. godine o stavljanju apelantica na raspolaganje odnosilo samo na period od 15. juna 2004. godine u trajanju od šest mjeseci, i to za drugoapelanticu, a za prvoapelanticu u trajanju od jedne godine, iz čega se zaključuje da samo od tada teče njihov status, a ne i za raniji period obuhvaćen tužbom.
8. Apelantice navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji navode hronologiju predmetnog postupka, te da je tom postupku prethodio postupak u kojem je pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj P-199/98 naloženo tuženom da ih vrati na posao i da im isplati neisplaćene plaće za period od 1. avgusta 1997. godine pa do povratka na posao. Ističu da je tuženi postupio po navedenoj presudi samo u pogledu zahtjeva za isplatu neisplaćenih plaća, te da su, zbog nepostupanja tuženog, i pokrenule predmetni parnični postupak. Navode da su redovni sudovi odbili njihov cjelokupni tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da nisu dokazale da su na vrijeme podnijele prijedlog za povratak na posao. Međutim, kako su apelantice istakle, u dokaznom postupku su utvrđene činjenice da ih je zastupao advokat Obrad Radulović, koji je umro, te da one nisu imale uvid u spis, da su pravno neuke i da su od svog punomoćnika uvijek dobijale odgovor da je sve u redu i da će biti vraćene na posao. Smatraju da ne mogu snositi štetne posljedice u slučaju da je došlo do propusta njihovog punomoćnika u radu. Navode da nemaju dokaz o podnesenom prijedlogu za prinudno vraćanje na posao, ali smatraju da je tuženi konkludentnom radnjom priznao svoj propust donošenjem rješenja o raspolaganju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Vezano za navode apelantica o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u vezi sa odlučivanjem o tužbenom zahtjevu apelantica, uzevši u obzir navode stranaka u postupku i relevantne činjenice, te dali svoj pravni stav uz pozivanje na relevantne odredbe ZOR-a i ZIP-a, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud primjećuje da su apelantice kako usmeno na glavnoj raspravi, tako i u žalbi i reviziji isticale identične navode o ključnoj činjenici u predmetnom postupku, o tome da li su one ili njihov punomoćnik, u skladu sa tada važećim relevantnim odredbama ZIP-a, podneijele prijedlog za prinudno izvršenje presude kojom je tuženi obavezan da ih vrati na posao, te da, kako su to istakle, „ ne mogu snositi štetne posljedice“ zbog eventualnog nepostupanja njihovog punomoćnika. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su na tri sudske instance razmotreni istaknuti navodi i da su redovni sudovi dali obrazloženja zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja predmetne pravne stvari, a takva odlučenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud, također, ukazuje da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, a koje nisu već isticali u toku redovnog sudskog postupka, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić