Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3295/09 (S. C.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Zastara
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3295/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3295/09, rješavajući apelaciju Stjepana Cigelja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stjepana Cigelja podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-
08-001083 od 12. augusta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stjepan Cigelj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Amir Ahmetspahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-001083 od 12. augusta 2009. godine.
2. Apelant je u Općinskom sudu pokrenuo parnični postupak protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva odbrane, Vlade FBiH (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate. Predložio je da sud obaveže tuženu da mu na ime neisplaćenih plaća za januar i februar 2001. godine i naknade na ime regresa za 2000, 2001. i 2002. godinu isplati iznose prema zahtjevu koji je konačno opredijelio u toku postupka. Tužena je osporila postavljeni zahtjev ističući prigovor nedopuštenosti potraživanja i prigovor zastarjelosti potraživanja, jer je tužba podnesena nakon proteka roka od tri godine od dospijeća plaća, u smislu odredbe iz člana 106. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99 i 32/00).
3. Općinski sud je Presudom broj Pr-2904/05 od 16. novembra 2007. godine obavezao tuženu da apelantu isplati na ime plaća za januar i februar 2001. godine iznos od po 676,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od oktobra 2005. godine do isplate. Istom presudom tužena je obavezana da apelantu na ime neisplaćenog regresa za 2000. godinu isplati iznos od 408,44 KM, za 2001. godinu iznos od 392,00 KM i za 2002. godinu iznos od 400,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od oktobra 2005. godine, uz troškove parničnog postupka. Općinski sud je ocijenio da je apelantovo potraživanje dopušteno shodno Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, kojim nije propisano da zaposlenici za sporna potraživanja ne mogu podnositi tužbu sudu. Osim toga, prigovor zastarjelosti potraživanja je, prema ocjeni Općinskog suda, neosnovan jer, prema odredbi člana 106. Zakona o radu, protekom roka od tri godine nastupa apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da apelant potražuje isplatu novčanih potraživanja dospjelih na naplatu 2000, 2001. i 2002. godine a tužba sudu je podnesena u oktobru 2005. godine. Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH («Službene novine FBiH» broj 64/04) predviđeno je da su opće obaveze dugovi Federacije nastali u periodu od 1. aprila 1996. godine do 31. decembra 2002. godine koji obuhvataju i obaveze za novčana potraživanja Federalnog ministarstva odbrane i Vojske FBiH koje se trebaju izmiriti u gotovini u periodu od četiri godine počevši od 2004. godine. Na taj način je, prema ocjeni Općinskog suda, došlo do prekida odnosno priznanja zastarjelog potraživanja, zbog čega je apelantovom zahtjevu za isplatu udovoljeno u cijelosti.
4. Odlučujući o žalbi tužene, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-08-001083 od 12. augusta 2009. godine kojom je žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Prema ocjeni Kantonalnog suda, osnovani su žalbeni navodi koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz člana 106. Zakona o radu. Naime, Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH kojima su propisane opće obaveze i dugovi FBiH ne predstavlja priznanje duga sa posljedicama prekidanja zastarjelosti potraživanja, jer iz sadržaja teksta navedenog Zakona ne proizlazi izričito priznanje duga apelantu kao povjeriocu, niti se radi o izjavi koju je potpisalo lice koje je ovlašteno da zastupa dužnike. Iz prvostepenog spisa proizlazi, kako je dalje navedeno, da apelant potražuje plaće za januar i februar 2001. godine i regres za 2000, 2001. i 2002. godinu, a kako je tužbu sudu podnio u oktobru 2005. godine, Kantonalni sud je zaključio da je tužba podnesena izvan roka od tri godine propisanog u odredbi člana 106. Zakona o radu, pa su i apelantova potraživanja zastarjela. U pogledu zahtjeva za isplatu regresa za 2002. godinu, Kantonalni sud je ocijenio činjenicu da je 5. jula 2002. godine ministar donio odluku o isplati regresa koja je stupila na snagu danom donošenja, kada je nastala i obaveza. Budući da tokom prvostepenog postupka ovaj dokaz nije proveden jer je bio poznat parničnim strankama i nije ga trebalo dokazivati, te kada se ima u vidu datum podnošenja tužbe, to je i za ovaj dio osnovan prigovor zastare potraživanja. Iz navedenih razloga, prvostepena presuda je preinačena i tužbeni zahtjev odbijen.
5. Apelant smatra da su mu presudom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer je tužena aktom od 25. oktobra 2002. godine, koji je objavljen na oglasnim pločama, priznala dug. Osim toga, Skupština je na prijedlog Vlade FBiH donijela Zakon o izvršenju budžeta FBiH za 2002. godinu u kojem je utvrdila postojanje duga i predvidjela budžetom njegovu isplatu, što je, prema apelantovom mišljenju, nesporno akt priznanja duga čija je posljedica prekid zastare. Zastara je, kako tvrdi, prekinuta i Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. Međutim, Kantonalni sud je pogrešno u osporenoj presudi iskazao stanovište da je njegovo potraživanje zastarjelo prema odredbi člana 106. Zakona o radu, zanemarujući pri tom odredbe budžeta i Zaključka o listi odgođenih plaćanja, kojima je, prema apelantovom mišljenju, došlo do priznanja duga i pomjeranja roka dospjelosti potraživanja. Smatra da postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda nije bio pravičan jer je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, dokazi (pismeni akti) koje je donijela tužena a koji se tiču priznanja duga nisu uopće ocijenjeni pravedno, a pored toga odstupljeno je od uobičajene prakse sudova kada je u pitanju primjena instituta zastarjelosti. U tom smislu, apelant je istakao da je Kantonalni sud povodom istih činjeničnih i pravnih pitanja u drugim predmetima odlučivao drugačije, smatrajući da je došlo do prekida zastare. Kršenja ostalih prava apelant je obrazložio proizvoljnom primjenom materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je drugostepeni sud u osporenoj presudi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje. Naime, u navedenoj odluci, u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva zbog zastare potraživanja, Ustavni sud je zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Zakona o radu i ZOO-a, te da se izvod iz poslovnih knjiga, podataka iz računovodstva kojim su potvrđene nesporne činjenice, ne može smatrati priznanjem duga koje je dato u obliku propisanom u odredbi člana 387. ZOO-a. Ustavni sud je u navedenoj odluci također zaključio da su redovni sudovi, postupajući povodom apelantove tužbe za dio zahtjeva koji su odbili zbog prigovora o zastari potraživanja, dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog materijalnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, zbog čega je utvrdio da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Osim toga, a vezano za navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana
14. Evropske konvencije, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da se apelantovi navodi u vezi sa eventualnim kršenjima ovih prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da je u prethodnim stavovima citirane odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani, te da apelant u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, Ustavni sud je smatrao da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Budući da je i u konkretnom slučaju Kantonalni sud dao detaljno obrazloženje zašto se uvjerenja, zaključak o listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, potvrde, spiskovi objavljeni na internetskim stranicama kao i odredbe Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH ne mogu smatrati priznanjem duga, u smislu člana 387. ZOO-a, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 884/07.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić