Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3313/09 (V. J.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3313/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3313/09, rješavajući apelaciju Višnje Jovović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Višnje Jovović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 P 010051 09 Gž od 18. augusta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 P 010051 08 P od 6. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Višnja Jovović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Goražda podnijela je 22. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 P 010051 09 Gž od 18. augusta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 P 010051 08 P od 6. maja 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 45 P 010051 08 P od 6. maja 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev koji je podnijela protiv Općine Goražde (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u toku postupka utvrđeno da je pravosnažnom presudom istog suda broj P.230/01 od 12. juna 2003. godine tužena obavezana da „na apelantičinoj nekretnini označenoj kao k.č. broj 3884/2 – Šljivak luka, upisane u p.l. broj 567 k.o. Podhranjen uspostave posjedovno stanje prije izgradnje makadamskog puta Goražde – Gornji Glamoč – Kahva – Mirvići i to u dijelu puta u kojem trasa ovog puta prolazi navedenom apelantičinom parcelom“, na način bliže označen u izreci spomenute presude, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude uz naknadu troškova. Općinski sud je istakao da je navedena presuda u cijelosti izvršena u aprilu 2008. godine, ali da je apelantica navela da je u periodu od podnošenja tužbe 2003. godine do izvršenja Presude broj P.230/01, tj. 18. aprila 2008. godine, zbog onemogućavanja pristupa svojoj nekretnini i drugih izdataka pretrpjela materijalnu štetu (plaćanja stanarine i sl.), zbog čega je i pokrenula predmetni parnični postupak. Općinski sud je istakao da je u toku predmetnog dokaznog postupka saslušao apelanticu u svojstvu svjedoka i vještaka geodetske struke koji je iznio svoj nalaz i mišljenje, te izvršio uvid u dokumentaciju u spisu. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka i ocjene predloženih dokaza zaključio da apelantica nije mogla dokazati svoje tvrdnje da se na novom putu ispred kuće stvorila visoka škrapa tako da apelantica nije imala pristup kući. S tim u vezi, Općinski sud je u pogledu samog nastanka štete istakao da je za nastanak štete bilo potrebno dokazati da je sporna škrapa bila zaista neotklonjiva prepreka za korištenje apelantičine kuće, a to ne proizlazi iz apelantičinog iskaza, kao niti iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke. Osim toga, Općinski sud je istakao da nije mogao prihvatiti dokazanim niti činjenicu da je apelantica D. B. platila određeni iznos na ime stanarine, jer sami ugovor o zakupu stambenih prostorija koji je apelantica zaključila sa D. B. je dokaz o nastanka obligacionopravnog odnosa, ali nije dokaz ispunjenja obligacije, te je apelantica visinu isplaćenog iznosa na ime stanarine morala dokazati shodno odredbama člana 321. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tj. priznanicom. Općinski sud je zaključio da, imajući u vidu da nisu dokazane činjenice uzročnosti između škrape i tražene štete i činjenica ispunjenja obligacije nastale ugovorom o zakupu stambenih prostorija, nisu ispunjeni uslovi za dosuđenje iz člana 154. ZOO-a, a kojim je propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivicu. Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 45 P 010051 09 Gž od 18. augusta 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba koju je izjavila protiv Presude Općinskog suda broj 45 P 010051 08 P od 6. maja 2009. godine i osporena presuda je potvrđena.

5. Kantonalni sud je istakao da je apelantica u toku postupka bez sumnje dokazala da je tužena izgradnjom makadamskog puta zauzela njenu nekretninu, tj. pristupni put, kao i da je na spomenutoj nekretnini nastala škrapa. Međutim, prema stavu Kantonalnog suda, da bi tužena bila odgovorna za štetu na koju apelantica u tužbi ukazuje, mora postojati uzročna veza između štetne radnje i posljedice, odnosno da je zbog zauzimanja pristupnog puta i nastanka škrape apelantica u potpunosti bila onemogućena da koristi svoju kuću i zbog čega je bila prisiljena da zakupi stan u drugom mjestu i plaća stanarinu, a što apelantica nije dokazala, te je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je njenu tužbu odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je istakao da su osnovani apelantičini žalbeni navodi kojima dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda da je ona bila u obavezi dokazati priznanicom visinu isplaćenog iznosa na ime stanarine. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da tužena u toku postupka nije iskazala sumnju ni u postojanje ugovora o zakupu, niti u činjenicu plaćanja stanarine, a da je prvostepeni sud bio obavezan obrazložiti svoje sumnje ukoliko ih je imao, ali budući da apelantica nije dokazala da je do spomenutog zakupnog odnosa došlo uslijed nemogućnosti korištenja svoje kuće i zato što tužena nije uklonila škrapu na prilaznom putu kući, prvostepeni sud je pravilno zaključio kada je apelantičin tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.

6. Apelantica smatra da su joj pobijanim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je ponovila činjenice u predmetu i istakla da su redovni sudovi u potpunosti ignorisali dokaze koje je iznijela u toku postupka, tj. pravosnažnu Presudu Općinskog suda broj P.230/01 od 12. juna 2003. godine kojom je utvrđeno da joj je izgradnjom spornog makadamskog puta onemogućen prilaz kući, a što je utvrđeno na osnovu uviđaja na licu mjesta i nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, te da je, stoga, pogrešan zaključak da ona nije uspjela dokazati uzročnu vezu između sporne škrape i mogućnosti korištenja kuće.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima pobijanih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3313/09 (V. J.) | Sudska praksa | Aktio