Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3316/09 (Z. J.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3316/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3316/09, rješavajući apelaciju Zlate Juke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zlate Juke podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kžž-09-000001 od 8. jula 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 024898 08 Kžk od 20. novembra 2008.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zlato Juka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa zajednička advokatska kancelarija Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 23. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kžž- 09-000001 od 8. jula 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 024898 08 Kžk od 20. novembra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 K 024898 07 K od 16. novembra 2007. godine apelant je oslobođen optužbe za krivično djelo oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 K 024898 08 Kž od 13. oktobra 2008. godine povodom žalbe tužitelja navedena presuda je ukinuta zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i određeno je održavanje pretresa pred Kantonalnim sudom.

3. Nakon održanog pretresa, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 K 024898 08 Kžk od 20. novembra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kžž- 09-000001 od 8. jula 2009. godine, kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te je osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 300,00 KM, koju je dužan platiti u roku do dva mjeseca od dana pravomoćnosti presude. Određeno je da će se izrečena novčana kazna, u slučaju neplaćanja, zamijeniti kaznom zatvora računajući svakih započetih 50,00 KM kao jedan dan zatvora. Apelant je, također, na osnovu člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (ZKPFBiH), obavezan da naknadi troškove postupka, a Darko Juka (u daljnjem tekstu: oštećeni) je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu. Kantonalni sud je naveo da je nakon provedenog postupka nesumnjivo utvrdio da je apelant, u vrijeme i na mjestu detaljno navedenom u izreci presude, došao do vozila „mazda 323“, koje je vlasništvo oštećenog, i podesnim predmetom oštetio bravu na vozačevim vratima navedenog vozila, što je za posljedicu imalo da se u tu bravu nije mogao ubaciti ključ od vozila i da ona nije bila u funkciji, dakle, da je oštetio tuđu stvar.

4. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su tokom pretresa izvedeni svi ranije provedeni dokazi, da su, na osnovu odredbe člana 332. stav 2. ZKPFBiH, pročitani iskazi svjedokā i vještaka sa glavnog pretresa od 17. oktobra i 14. novembra 2007. godine, a ujedno su pročitani pismeni nalaz i mišljenje vještaka od 6. novembra 2007 godine. Navedeno je i da je ponovno ispitan apelantov sin, budući da njegov iskaz nije mogao biti pročitan, jer, zbog srodstva, taj svjedok uvijek ima mogućnost da, na osnovu člana 97. ZKPFBiH, koristi blagodati da ne svjedoči, te da su pročitani i drugi materijalni dokazi. Ocjenjujući sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, Kantonalni sud je obrazložio da je, na osnovu svih provedenih dokaza koje je detaljno iznio u obrazloženju svoje odluke, zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.

5. Naime, Kantonalni sud je naveo da je iskaz svjedokinje, mldb. A. L. Općinski sud prilikom donošenja svoje odluke pogrešno ocijenio kao iskaz zainteresirane osobe koja je u srodstvu sa oštećenim, kao i iskaze ostalih svjedoka optužbe, kao date radi podvrgavanja apelanta krivičnoj odgovornosti. Međutim, kako je obrazložio Kantonalni sud, ova svjedokinja nije ni u kakvom srodstvu sa oštećenim, te je njen iskaz uvjerljiv i u potpunoj saglasnosti sa ostalim iskazima svjedoka optužbe, ali i iskazom vještaka. Pored toga, kako je istakao Kantonalni sud, nijednim dokazom odbrane ovaj iskaz nije doveden u pitanje. Navedeno je da je u svim bitnim dijelovima događaja iskaz ove svjedokinje, čiji je sadržaj detaljno naveden u presudi, u skladu sa iskazom oštećenog koji je naveo da mu je apelant stric s kojim je već duže vrijeme u lošim i poremećenim porodičnim odnosima, da je vlasnik oštećenog vozila koje je kritične prilike bilo parkirano iza zgrade i da je u sporno vrijeme uočio apelanta sa 5-6 metara udaljenosti kako nešto radi, da je bio licem okrenut vratima i nagnut ka bravi vozačevih vrata.

6. Kantonalni sud je zaključio da je dokazima optužbe nedvojbeno utvrđeno da je oštećeni dovezao vozilo na parking, da je apelant prišao do vrata vozača i uvlačenjem nekog podesnog predmeta oštetio bravu vrata na način da se u nju nije mogao ubaciti originalni ključ i da brava više nije funkcionisala, odnosno da je neupotrebljiva. Pored toga, Kantonalni sud je zaključio da brava na vozilu oštećenog nije bila ranije oštećena, pogotovo kada se ima u vidu da je oštećeni stalno upotrebljavao ovo vozilo. Pošto je htijenje oštećenja tuđe stvari poduzeto sa svjesnom radnjom, kako je dalje zaključio Kantonalni sud, time je apelant izvršio krivično djelo oštećenja tuđe stvari iz člana 293. stav 1. KZFBiH. U pogledu izrečene kazne, Kantonalni sud je istakao da smatra da će se novčanom kaznom u iznosu od 300 KM i rokom plaćanja od dva mjeseca od dana pravosnažnosti presude ostvariti svrha kažnjavanja.

7. Vrhovni sud je u svojoj odluci u cijelosti prihvatio zaključke Kantonalnog suda o apelantovoj krivici. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je istakao da nije bio u mogućnosti da ocijeni apelantovu žalbu iz osnova postojanja bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i odluke o troškovima krivičnog postupka, jer apelant u tom pravcu nije u žalbi iznio bilo kakve konkretne razloge kojima bi to potkrijepio. Dalje, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelantova žalbena tvrdnja da je, prema obrazloženju pobijane presude, Kantonalni sud svoje činjenične zaključke zasnovao samo na iskazima oštećenog i mldb. A.L. i da, nasuprot tome, ni iz jednog drugog dokaza ne proizlazi da je poduzeo radnje učinjenja za koje je proglašen krivim, nema uporišta u izvedenim dokazima na glavnom pretresu i onome što je Kantonalni sud naveo u obrazloženju pobijane presude. Naime, i prema stavu Vrhovnog suda, Kantonalni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, u obrazloženju pobijane presude izveo činjenične zaključke da je apelant poduzeo radnje učinjenja opisane u njenoj izreci. Taj sud je u obrazloženju pobijane presude, sa jedne strane, iznio iscrpne i ubjedljive razloge zašto prihvata te dokaze i zbog čega oni po svom sadržaju upućuju na izvođenje takvih činjeničnih zaključaka, a, sa druge strane, naveo je jednako ubjedljive razloge da su ovi dokazi djelomično potvrđeni dokazima koji su na glavnom pretresu provedeni po prijedlogu odbrane. Kada su u pitanju svi ti dokazi i to kako dokazi optužbe, tako i dokazi odbrane, prema mišljenju Vrhovnog suda, savjesno su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, odnosno u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza.

8. Navedeno je da je Kantonalni sud u obrazloženju pobijane presude opisao pojedinačnu i međusobnu ocjenu izvedenih dokaza, pa je tek onda izveo zaključke o dokazanosti određenih činjenica, uključujući i one da je apelant poduzeo radnje učinjenja krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Stoga, kako je zaključio Vrhovni sud, razlozi koje je naveo Kantonalni sud u pogledu pojedinačne ocjene izvedenih dokaza u obrazloženju pobijane presude su sasvim dovoljni i prihvatljivi kako sa aspekta načela slobodne ocjene dokaza iz člana 16. ZKPFBiH, tako i u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Vrhovni sud je zaključio da izrečena kazna nije strogo odmjerena, jer je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve okolnosti od kojih zavisi vrsta i visina kazne i da se, i prema njegovoj ocjeni, blažom kaznom ne bi postigla svrha kažnjavanja.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U obrazloženju ovih navoda apelant navodi da iz obrazloženja pobijane presude nesporno proizlazi da je presuda zasnovana na indicijama, a nikako na dokazima koji bi upućivali da je on počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. S tim u vezi, ističe da u postupku nisu na nesporan način utvrđene ključne činjenice, odnosno da li je „sporna brava bila ispravna prije nego što ju je navodno apelant oštetio“, te da li je „apelant istu uopće oštetio“. Dalje, navodi da su iskazi saslušanih svjedoka kontradiktorni i sračunati radi njegovog podvrgavanja krivičnoj odgovornosti „iz razloga trajno i teško poremećenih porodičnih odnosa“.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije zasnivaju isključivo na osporavanju načina na koji je utvrđeno činjenično stanje u konkretnom slučaju. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, imajući u vidu navedene principe, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3316/09 (Z. J.) | Sudska praksa | Aktio