Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3338/09 (D. L.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3338/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3338/09, rješavajući apelaciju Dušana Lukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Lukića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 000417 09 U od 19. augusta 2009. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugim stepenu u Banjoj Luci broj 1183890226 od 2. aprila 2009. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Filijala Doboj broj 1183890226 od 7. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dušan Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Petrova podnio je 23. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 000417 09 U od 19. augusta 2009. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugim stepenu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 1183890226 od 2. aprila 2009. godine, te rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Filijala Doboj (u daljnjem tekstu: Fond) broj 1183890226 od 7. novembra 2008. godine.
2. Rješenjem Fonda broj 1183890226 od 7. novembra 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na prijevremenu starosnu penziju.
3. Fond se u obrazloženju rješenja pozvao na član 2. Zakona o ostvarivanju prava na starosnu penziju određenih kategorija osiguranika („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 33/08; u daljnjem tekstu: Zakon) kojim je propisano da osiguranik ostvaruje pravo na prijevremenu starosnu penziju ako je na dan 31. decembra 2005. godine bio pripadnik bivše Vojske Republike Srpske ili zaposlen u bivšem Ministarstvu odbrane Republike Srpske, a zbog prenošenja nadležnosti odbrane sa Republike Srpske na zajedničke institucije Bosne i Hercegovine ostao višak ili će ostati bez zaposlenja . Fond se, također, pozvao i na odredbe člana 3. Zakona kojim je propisano da pravo na starosnu penziju stiče osiguranik koji je za vrijeme važenja ovog Zakona navršio 45 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža. Izuzetno od stava 1. ovog člana, pravo na prijevremenu starosnu penziju po ovom zakonu stiče osiguranik-ratni komandant koji je komandovao jedinicom ranga samostalnog bataljona, puka brigade ili većeg ranga, najmanje 12 mjeseci, koji je za vrijeme važenja ovog zakona navršio 40 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža, kao i ratni vojni invalid od I do IV kategorije koji je za vrijeme važenja ovog zakona navršio najmanje 20 godina penzijskog staža. Fond je zaključio da, budući da apelant nije bio pripadnik bivše Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vojska RS) i nije bio zaposlen u bivšem Ministarstvu odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) do 31. decembra 2005. godine, nisu ispunjeni uslovi za ostvarivanje prava na prijevremenu penziju.
4. Rješavajući po apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog Rješenja Fonda broj 1183890226 od 7. novembra 2008. godine, Odjeljenje je donijelo Rješenje broj 1183890226 od 2. aprila 2009. godine kojim je njegovu žalbu odbilo.
5. Odjeljenje je navelo da je prvostepeni organ pravilno utvrdio da apelant nije bio pripadnik bivše Vojske RS, niti zaposlen u bivšem Ministarstvu na dan 31. decembra 2005. godine, jer mu je radni odnos u Ministarstvu prestao 31. augusta 2002. godine, a prema Rješenju Ministarstva broj 811-
01-126-151/02 od 25. septembra 2002. godine, te da, stoga, ne ispunjava uslove za prijevremenu penziju u skladu sa Zakonom. Odjeljenje je istaklo da je nesporno da je apelant na dan podnošenja zahtjeva ispunio uslove iz člana 3. Zakona, tj. da je navršio 46 godina života i najmanje 20 godina penzijskog staža, te da je u periodu od 3. maja 1992. do 20. aprila 1996. godine neprekidno bio pripadnik Oružanih snaga SFRJ u toku neposredne ratne opasnosti. Međutim, prema stavu Odjeljenja, kako apelant na dan 31. decembra 2005. godine nije bio pripadnik bivše Vojske RS, niti zaposlen u bivšem Ministarstvu, navedena činjenica, kao i „činjenica komandovanja“ koju je apelant istakao nisu od značaja za rješavanje predmetne upravne stvari.
6. Presudom Okružnog suda broj 13 0 U 000417 09 U od 19. augusta 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba u upravnom sporu protiv Rješenja Odjeljenja broj 1183890226 od 2. aprila 2009. godine.
7. Okružni sud se u obrazloženju presude pozvao na relevantne odredbe Zakona na koje su se pozivali i upravni organi i zaključio da je pravilan stav upravnih organa da apelant ne ispunjava uslove za prijevremenu starosnu penziju u skladu sa članom 2. Zakona, jer 31. decembra 2005. godine nije bio pripadnik Vojske RS ili zaposlen u Ministarstvu, budući da mu je radni odnos u Ministarstvu prestao 31. augusta 2002. godine, bez obzira na ostale uslove.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suština apelantovih navoda o povredi pomenutih prava se svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od upravnih organa i Okružnog suda, koji su zaključili da on ne ispunjava uslove za prijevremenu starosnu penziju. Apelant smatra da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na zaposlenike Ministarstva kojima je radni odnos prestao 31. decembra 2005. godine i koji mogu ostvariti pravo na prijevremenu starosnu penziju, jer on to pravo ne može ostvariti samo zato što mu je radni odnos prestao ranije, tj. 2002. godine, iako ispunjava ostale uslove propisane Zakonom. Pored toga, apelant je istakao da mu je, zbog ovakvog stava upravnih organa i suda kojim mu je onemogućeno da ostvari pravo na prijevremenu penziju, ugrožena egzistencija jer je još uvijek nezaposlen i nema nikakvih primanja.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su upravni organi i Okružni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog kojih su zaključili da apelant ne ispunjava uslove za prijevremenu starosnu penziju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant, osim ponavljanja navoda koji su detaljno i jasno analizirani i obrazloženi u postupku pred upravnim organima i Okružnim sudom, ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Dalje, apelant navodi povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član
14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, st. 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
14. U konkretnom slučaju apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nisu očigledne. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su i njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić