Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3344/09 (D. K.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3344/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 3344/09, rješavajući apelaciju Dominika Kneževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dominika Kneževića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 58 0 Ps 022217 09 Pz od 18. avgusta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru, broj 07 58 Ps 022217 07 Ps od 23. oktobra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dominik Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Branko Mandrapa, advokat iz Čapljine, podnio je 26. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 58 0 Ps 022217 09 Pz od 18. avgusta 2009. godine i Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 07 58 Ps 022217 07 Ps od 23. oktobra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj 07 58 Ps 022217 07 Ps od 23. oktobra 2008. godine apelant je obavezan da tužitelju WAYA&CO OEG d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga za kupljenu robu isplati iznos od 5.626,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama na način preciziran u izreci presude, kao i da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 1.812,20 KM. U obrazloženju je navedeno da je sud, nakon što je proveo dokazni postupak, uvidom u materijalne dokaze i saslušanjem svjedoka i parničnih stranaka, utvrdio da je među parničnim strankama sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva. U obrazloženju je navedeno da je sud cijeneći prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta posebno cijenio rješenje Odjela gospodarstva općine Čapljina (u daljnjem tekstu: Odjel) od 12. aprila 2005. godine, kojim je M. K. (u daljnjem tekstu: apelantova majka) prestala da obavlja trgovačku djelatnost u STR «Pčelica Maja» u Čapljini, te rješenje Odjela od 18. maja 2005. godine, kojim je apelantu odobreno osnivanje trgovačke radnje, zatim knjižnu obavijest tužitelja od 8. aprila 2006. godine, pismena tužitelja upućena apelantu, kao i iskaze zakonskog zastupnika tužitelja i apelantove majke, kao svjedokinje. Navedeno je da je iz iskaza apelantove majke, proizašlo da je u STR «Pčelica Maja» radila od 1997. godine kao trgovac i vlasnik sve do 31. marta 2005. godine kada je radnju odjavila, te da je u istoj radnji nastavio da radi apelant, njen sin, po rješenju Odjela od 18. maja 2005. godine. Općinski sud je istakao da je iz iskaza apelantove majke proizašlo i to da je sa tužiteljom poslovala i naručivala robu na temelju usmenih dogovora, te da je za vrijeme njenog vođenja radnje od tužitelja zaprimila svu robu, da je dobila račun za ispostavljenu robu, da po ispostavljenom računu za vrijeme njenog poslovanja tužitelju nije isplatila dug, niti je isporučenu robu vratila tužitelju, te da je sa tužiteljom dogovorila povrat robe koja nije odgovarala za prodaju i da je roba ostala u magacinu radnje, koju robu je apelant vratio tužitelju nakon što je preuzeo radnju. Općinski sud je na temelju podnesaka tužitelja (knjižnih obavijesti od 8. aprila 2006. godine, te popisa robe od 30. septembra 2007. godine) utvrdio da se u magacinu radnje nalazila roba koju je tužitelj isporučio apelantovoj majci za vrijeme njenog vođenja radnje, te da je 30. septembra 2007. godine izvršen povrat robe u vrijednosti od 5.626,00 KM. Općinski sud je pojasnio da je popis robe od 30. septembra 2007. godine potpisao zakonski zastupnik tužitelja i za apelanta djelatnica J.G. sa pečatom «STR «Pčelica Maja» vl. Dominik Knežević» (apelant).

3. Općinski sud je još naveo da je iz svih provedenih dokaza zaključio da je apelant od svoje majke, kao bivše vlasnice radnje, preuzeo trgovačku radnju u cijelosti sa inventarom, robom i djelatnicom, a sve sa sjedištem u ul. Braće Radića u Čapljini, jer bivša vlasnica STR «Pčelica Maja» (apelantova majka) i sadašnji vlasnik (apelant) nisu vršili nikakvu primopredaju robe, inventara, djelatnika u pismenom obliku iz čega bi bilo vidljivo da apelant nije preuzeo u cijelosti trgovačku radnju STR «Pčelaica Maja», pa je tako preuzeo i sva prava i obaveze trgovačke radnje, zbog čega je sud nesumnjivo utvrdio da je apelant pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari, pa je istaknuti prigovor o nedostatku pasivne legitimacije ocijenjen kao neutemeljen.

4. Općinski sud je dalje pojasnio da apelant tokom postupka nije dokazao da je preostalu robu isplatio, niti da ju je vratio tužitelju, pa je sud temeljem odredaba čl. 17., 516., 262., 452. st.1. i 454. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u izreci presude. Navedeno je da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o poslovnom odnosu, koji ima karakter prometa robe i usluga, pa kako je tužitelj u cijelosti izvršio svoju ugovornu obavezu, tj. isporučio robu i ispostavio račun, a apelant djelimičnim preuzimanjem robe 2004. godine i djelimičnim povratom robe 30. septembra 2007. godine, nije izvršio svoju obavezu, odnosno nije isplatio dio robe koja je ostala kod apelanta nakon 30. septembra 2007. godine, zbog čega je obavezan, temeljem odredbi čl. 262., 252. stav 1. i

454. ZOO-a, odnosno pristupanjem dugu da isplati preuzetu robu.

5. Odlučujući o žalbi apelanta Kantonalni sud je Presudom, broj 58 0 Ps 022217 09 Pz od 18. avgusta 2009. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je zaključio da su žalbeni navodi kojim se ukazuje da je potpuno irelevantna činjenica što su apelant i bivša vlasnica sin i majka potpuno neosnovani jer je, prema ocjeni tog suda, upravo to najbitnija činjenica u predmetnom sporu. Osim toga, kako je Kantonalni sud pojasnio, ono što je bitno u iskazu apelantove majke je činjenica da je ona nesporno bila u poslovnom odnosu sa tužiteljom, da sporni dug nije isplatila, te da preuzetu robu nije vratila. Kantonalni sud je naveo da bi, gledajući strogo formalno (kroz rješenje Odjela o prestanku obavljanja djelatnosti apelantove majke, te kroz rješenje Odjela o odobrenju za rad apelanta) zaista proizlazilo da se radi o dva različita, međusobno nepovezana, subjekta. Međutim, prema ocjeni Kantonalnog suda, suštinski se radi o istom subjektu (u pitanju je ista djelatnost, sa istom robom, u istom prostoru i pod istim nazivom), gdje je apelant, kao sin bivše vlasnice, samo nastavio obavljati djelatnost koja nije ni prestajala.

6. Kantonalni sud je pojasnio da iz navedenih razloga u potpunosti prihvata stav prvostepenog suda da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o pristupanju dugu, u smislu odredbe člana 452. stav 1. ZOO-a, te je citirao stav 2. navedenog člana kojim je precizirano da nema pravnog dejstva prema povjeriocima odredba ugovora kojom bi se isključivala ili ograničavala odgovornost utvrđena u prethodnom stavu. U obrazloženju je navedeno da drugostepeni sud tumačeći ponašanje vlasnika (bivšeg i sadašnjeg) STR kroz «zatvaranje» i «otvaranje» iste radnje nalazi da su oni na taj način htjeli da izbjegnu odgovornost bivše vlasnice, apelantove majke, na jednoj strani, te da se istovremeno isključi odgovornost novog vlasnika prema tužitelju na drugoj strani, što nema dejstva, u smislu gore citiranog stava 2. člana 452. ZOO-a. Kantonalni sud je još naveo da zbog svega navedenog sud nalazi da je apelant pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari, te da u cijelosti prihvata razloge koje je u vezi s tim naveo prvostepeni sud. Nadalje, Kantonalni sud je dodao da kod nesporne činjenice da roba nije vraćena, prvostepeni sud je pravilno, na temelju saslušanja zakonskog zastupnika tužitelja i popisa robe od 30. septembra 2007. godine, utvrdio visinu duga, te se i u tom dijelu prihvataju razlozi koje je naveo prvostepeni sud. Navedeno da nisu osnovani žalbeni navodi da uopće nije dokazano u kakvom su svojstvu djelatnica apelanta J.G. potpisala taj papir, ta da li je bila ovlaštena da u ime apelanta potpiše bilo kakav dokument jer je apelant mogao predložiti da se djelatnica J.G. sasluša u predmetnoj pravnoj stvari u svojstvu svjedoka na navedene okolnosti, što apelant nije učinio, pa nije dokazao da je djelatnica apelanta potpisala dokument neovlašteno i bez odobrenja. Prema ocjeni Kantonalnog suda ni ostali prigovori apelanta (da mu je prostor izdalo preduzeće «Bregava» Čapljina u zakup, da je zatekao prostor bez robe, osim robe koja je trebala biti vraćena tužitelju od strane bivše vlasnice, apelantove majke i dr.) nisu bili od uticaja za presuđenje u predmetnoj pravnoj stvari.

7. Apelant ukazuje da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacijom se iscrpno opisuje tok postupka te citaraju dijelovi iz osporenih odluka sa kojima se apelant ne slaže. Apelacijom se prije svega ukazuje da su sudovi neosnovano odbili apelantov prigovor o nedostatku pasivne legitimacije, te su pogrešno zaključili da se u predmetnom slučaju radi o pristupanju dugu. Apelant ističe da iz činjenica predmeta proizlazi da je sporna roba primljena od strane ranije vlasnice (apelantove majke) trgovačke radnje i da je ona dužnik iz ovog spornog odnosa, te da je apelant otvorio radnju nakon dva mjeseca od dana kada je ranija vlasnica (apelantova majka) prestala da obavlja djelatnost. Prema mišljenju apelanta jedina činjenica koja povezuje apelanta i raniju vlasnicu (njegovu majku) jeste naziv radnje, koji je apelant zadržao isključivo iz razloga što taj objekta od izgradnje nosi taj naziv. Prema ocjeni apelanta sudovi nisu raspolagali niti jednim valjanim dokazom na temelju koga bi zaključili da je apelant od strane ranije vlasnice (apelantove majke) preuzeo trgovačku radnju u cijelosti i da je time pristupio dugu, jer u tom smislu između apelanta i ranije vlasnice (apelantove majke) nije potpisan nikakav ugovor. Apelant naglašava da se u konkretnom slučaju radi o trgovačkoj radnji, koju obavlja trgovac u svojstvu fizičkog lica, što je u skladu sa odredbom člana 10. stav 1. Zakona o trgovini («Službene novine Federacije BiH» broj 64/04, pa se u konkretnom slučaju ne može govoriti o istom subjektu, nego su to dva potpuno različita trgovca sa svojstvom fizičkog lica, između kojih nema nikakvih pravnih veza. Apelant osporava i dokaze na kojima je sud zasnovao svoju odluku odnosno pismeno pod nazivom «popis robe» jer se radi o običnom komadu papira iz kog se ništa ne vidi. Takođe, apelant naglašava da su sudovi na temelju iskaza bivše vlasnice (apelatnove majke) pogrešno zaključili da je radnju preuzeo zajedno sa robom i inventarom, budući da to u iskazu nije rečeno.

8. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelant u navodima apelacija citira dio iz osporene drugostepene odluke «Tumačeći ponašanje vlasnika STR kroz «zatvaranje» i «otvaranje» iste radnje.....» i da u vezi sa citiranim konstatuje da se i iz navedenog jasno isčitava da drugostepeni sud sasvim pogrešno zaključuje da trgovačka radnja ima svojstvo pravnog lica, te da se ovdje radi o dva trgovca, sa svojstvom fizičkog lica «između kojih nema nikakavih pravnih veza». Međutim, kako je naveo Kantonalni sud, ni iz tog dijela, niti iz ostalog dijela obrazloženja presude, ne proizlazi da je taj sud tvrdio da trgovačka radnja ima svojstvo pravnog lica, nego je govorio samo o špekulativnom ponašanju i ponašanju suprotnom osnovnim načelima obligacionog prava između dva fizička lica majke i sina, kroz «zatvaranje» i «otvaranje» iste radnje, koji kao takvi «imaju pravnu vezu». U odgovoru je još navedeno da kako se apelant u apelaciji poziva na odredbu člana 10. Zakona o trgovini, to se sud u odgovoru poziva na odredbu člana 49. istog Zakona i ponavlja da se ovdje radi o špekulativnom ponašanju «Marije i Dominika Kneževića», majke i sina, iz svih onih razloga koji su navedeni u obrazloženju presude, pa upravo iz tih razloga apelantu ne treba pružiti pravnu zaštitu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelacije o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu suštinski, zbog, isključivo pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, suprotno navodima apelacije, na temelju svih provedenih dokaza, a ne samo iz iskaza apelantove majke, zaključio da je apelant preuzeo radnju sa kompletnim inventarom, robom i djelatnicom, da je dio robe apelant vratio tužitelju nakon što je preuzeo radnju, da preostali dio robe nije vraćen, niti je tužitelju za preostali dio isporučene robe isplaćen dug, te da se u konkretnom slučaju radi o pristupanju dugu, pa je prvostepeni sud cijeneći prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta neosnovanim, obavezao apelanta na isplatu duga. Ustavni sud također zapaža da je Kantonalni sud preispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih navoda, koji se, uglavnom, ponavljaju u apelaciji, i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio zaključivši da su žalbeni navodi neosnovani ocijenivši ključnim upravo činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o majci i sinu i o njihovom nastojanju da izbjegnu odgovornost prema tužitelju za preuzetu robu, koju, po ispostavljenom računu, nisu isplatili. Ustavni sud primjećuje da se Kantonalni sud u odgovoru na apelaciji osvrnuo i na pozivanje apelanta na odredbu člana 10. Zakona o trgovini, što apelant po prvi put čini tek u apelaciji, naglašavajući da se u predmetnom slučaju, pozivajući se na odredbu člana 49. istog Zakona, radi o špekulativnom odnosu između apelanta i njegove majke, te da iz tog razloga apelantu ne treba pružiti pravnu zaštitu. S obzirom na anvedeno Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje. Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ni u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3344/09 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio