Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3355/09 (K. M.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3355/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 3355/09, rješavajući apelaciju Karla Marića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Karla Marića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 58 0 P 007966 09 Rev od 15. septembra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 58 0 P 007966 07 Gž od 17. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Karlo Marić (u daljnjem tekstu: apelant) Mostara, kojeg zastupa Mensud Đonko, advokat iz Mostara, podnio je 27. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 58 0 P 007966 08 Rev od 15. septembra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 58 0 P 007966 07 Gž od 17. aprila 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), poslovnog broja P 007966/03 (P-1503/03-I) od 11. oktobra 2006. godine HELIOS OSIGURANJE d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantu, iz osnova životnog osiguranja, isplati iznos od 21.725,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. decembra 2003. godine, pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 3.429,01 KM. Općinski sud je, između ostalog, naveo da je nakon što je proveo dokazni postupak, uvidom u materijalne dokaze, vještačenje po vještaku medicinske struke, saslušanjem apelanta i vještaka, te analizom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. U obrazloženju je navedeno da je tokom postupka bio sporan osnov tužbenog zahtjeva. Općinski sud je naveo da je iz iskaza apelanta, saslušanog u svojstvu parnične stranke, proizašlo da je 14. aprila 2000. godine sa tuženim zaključio policu životnog osiguranja, da se 13. jula 2001. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je zadobio povrede, da je njegovo vozilo, koje je tom prilikom oštećeno, bilo osigurano kod tuženog, da se nakon nezgode obratio tuženom radi procjene štete na vozilu, što je tuženi odbio da učini, iako je uredno uplaćivao godišnju premiju u iznosu od 1.800,00 KM, te da je mjesec dana nakon udesa prestao da uplaćuje premije osiguranja na koji način je ugovor raskinut. Općinski sud je naveo da je na temelju iskaza apelanta, kojem je poklonio punu vjeru, te na temelju uvida u materijalne dokaza (službene bilješke PU Čapljina i medicinsku dokumentaciju) sa sigurnošću utvrdio da je apelant u saobraćajnoj nezgodi zadobio povrede, te da je apelant zbog tih povreda liječen u kliničkim centrima. U obrazloženju je još navedeno da je iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, koji je sud u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, utvrđeno da je posttraumatska epilepsija kod apelanta nastupila nakon ozljeđivanja u saobraćajnoj nezgodi, da je posljedicom saobraćajne nezgode kod apelanta došlo do smanjenja opće životne aktivnosti za 50%, te da je na taj način nastupio osigurani slučaj za vrijeme trajanja ugovorenog osiguranja, pa kako je osigurana svota za slučaj doživljenja ugovorena na iznos od 43.451,00 KM, to je sud utvrdio osnovanim traženje isplate iznosa od 21.725,50, odnosno 50% od ugovorenog iznosa. Općinski sud je na kraju odlučio da usvoji tužbeni zahtjev, jer je primjenom pravila o teretu dokazivanja na nesumnjiv način dokazano da je apelant sa tuženim zaključio policu osiguranja, da se saobraćajna nezgoda dogodila u vrijeme trajanja ugovorenog osiguranja, da je apelant uredno uplaćivao premije osiguranja, da je apelant tuženom prijavio nastanak osiguranog slučaja, jer mu je vozilo bilo osigurano kod tuženog, pa su se na taj način, prema ocjeni prvostepenog suda, ispunili uvjeti iz odredbe čl. 1. stav 2. i čl. 13. Općih uvjeta za osiguranje života, a u vezi sa odredbom člana 919. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu ZOO), kojom je propisano da kada se dogodi osigurani slučaj, osiguravatelj je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti duži od 14 dana od dana kada je osigaravatelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio, što je apelant učinio.

3. Odlučujući o žalbi tuženog podnesenoj protiv prvostepene presude Kantonalni sud je Presudom, broj 58 0 P 007966 07 Gž od 17. aprila 2008. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta radi isplate iz osnova životnog osiguranja. Istom presudom apelant je obavezna da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 2.681,00 KM. Kantonalni sud je ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i razloge na koje sud pazi po službenoj dužnosti zaključio da je žalba osnovana. Drugostepeni sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 897. ZOO-a kojom je precizirano da se ugovorom o osiguranju obavezuje osiguravač da, ukoliko se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj, osiguraniku ili nekom trećem licu isplati naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo. Kantonalni sud je dalje pojasnio da je odredbom člana 942. ZOO-a precizirano da se visina svote, koju je osiguravač dužan isplatiti osiguraniku kada nastupi osigurani slučaj, utvrđuje u polici prema sporazumu stranaka. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud zaključio da je, zbog nastupile invalidnosti apelanta u prometnoj nesreći od 13. jula 2001. godine, nastupio ugovoreni osigurani slučaj, pa je tuženog obavezao na isplatu osigurane svote prema utvrđenom stupnju invalidnosti, imajući u vidu ugovorenu svotu utvrđenu policom osiguranja.

4. Kantonalni sud je pojasnio da iz spisa proizlazi da apelant potraživanje temelji na ugovoru o osiguranju života koji je zaključio sa tuženim dana 14. aprila 2000. godine, te da iz priložene police osiguranja života proizlazi da su parnične stranke zaključile ugovor o osiguranju života za slučaj smrti i doživljenja, te osiguranju za slučaj smrti zbog nesretnog slučaja s udjelom u dobiti sa početkom osiguranja od 1. aprila 2000. godine, a istekom 1. aprila 2020. godine. Kantonalni sud je još naveo da su policom predviđene osigurane svote i to posebno za slučaj doživljenja, posebno za slučaj smrti zbog bolesti, te posebno za slučaj smrti zbog nesretnog slučaja, i to u iznosima pobliže označenim u polici, a da apelant smatra da je nastupanjem invalidnosti u prometnoj nezgodi nastupio osigurani slučaj, što je prvostepeni sud prihvatio i tuženog obavezao na isplatu.

5. Prema ocjeni Kantonalnog suda takav stav prvostepenog suda je pogrešan. Pojašnjavajući svoj stav Kantonalni sud je naveo da su u konkretnom slučaju stranke zaključile dobrovoljno osiguranje života za slučaj smrti i doživljenja iz odredbe člana 942. ZOO. Nadalje, kako je u obrazloženju istaknuto, tim ugovorom se tuženi obavezao isplatiti ugovorenu svotu za slučaj smrti apelanta kao posljedica nesretnog slučaja, te za slučaj smrti zbog bolesti, kao i za slučaj da apelant doživi istek ugovorenog trajanja osiguranja. Prema ocjeni Kantonalnog suda zaključenim ugovorom tuženi se nije obavezao isplatiti apelantu osiguranu svotu za posljedice nesretnog slučaja od kojih bi kod apelanta nastupila invalidnost, što se kod apelanta desilo, pa je prvostepeni sud pogrešno zaključio da se desio događaj koji predstavlja osigurani slučaj. U obrazloženju je još istaknuto da su za isplatu osigurane svote mjerodavne samo odredbe zaključenog ugovora, pa kako ugovorom o osiguranju nije nastupio ugovoreni osigurani slučaj nije postojao osnov da se apelantu, zbog nastupile invalidnosti, temeljem zaključenog ugovora, isplati naknada. Na temelju navedenog Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud usvajajući tužbeni zahtjev po osnovu dobrovoljnog osiguranja pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je žalbu tuženog valjalo uvažiti, a prvostepenu presudu preinačiti na temelju odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) i zahtjev apelanta odbiti kao neosnovan.

6. Nezadovoljan presudom Kantonalnog suda apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je odlučujući o izjavljenoj reviziji donio Presudu, broj 58 0 P 007966 08 Rev od 15. septembra 2009. godine, kojom je reviziju kao neosnovanu odbio. Vrhovni sud je ispitujući drugostepenu presudu u granicama razloga iz revizije i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe člana 241. ZPP-a zaključio da je revizija neosnovana. U obrazloženju je Vrhovni sud ponovio nesporna činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, te istakao da je u predmetnoj pravnoj stvari sporno da li je tužena dužna isplatiti apelantu osiguranu svotu po polici osiguranja života za osiguranje od posljedica nesretnog slučaja. Vrhovni sud je pojasnio da se osigurana svota iz ugovora o osiguranju života isplaćuje kada nastupi osigurani slučaj prema odredbi člana 942. ZOO-a, odnosno ispunjenjem Općih uvjeta za osiguranje života precizirano odredbom člana 13. st. 1. i 2., a što znači za slučaj doživljavanja istekom roka na koji je ugovor sklopljen, te u slučaju smrti osiguranika, a da je odredbom člana 3. st. 1. i 2. Općih uvjeta za osiguranje života ponuda sastavni dio ugovora, a da pisana ponuda na tiskanici mora sadržavati sve bitne podatke za zaključivanje ugovora o osiguranju i rizici koje osigravajuća kuća preuzima. Kako je u obrazloženju navedeno upravo iz ponude za osiguranje života koja je sastavni dio police osiguranja i koju je tužitelj potpisao proizlazi da je tužitelj bio upoznat sa osiguranim svotama za pojedine rizike, pa u takvoj situaciji apelantu ne pripada pravo po osnovu ugovora o osiguranju jer rizik koji je obuhvaćen policom nije nastupio tj. zahtjev nije postavljen istekom ugovorenog trajanja osiguranja (doživljeno osiguranje), niti zbog smrti uzrokovane bolešću ili nesretnim slučajem. Osim toga, kako je u obrazloženju istaknuto, apelantov ugovor o osiguranju života nije dopunjen ugovorom o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja (u koje bi spadao i rizik za slučaj povređivanja). Vrhovni sud je na kraju naveo da je imajući u vidu navedeno drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo u pobijanoj presudi kada je uvažavajući žalbu tuženog preinačio prvostepenu presudu našavši da su u konkretnom slučaju nije desio događaj koji predstavlja osigurani slučaj, jer nasuprot tvrdnji revizije, doživljenje, prema Općim uvjetima osiguranja života, ne predstavlja nastupanje invalidnosti, odnosno umanjenje opće životne sposobnosti.

7. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelacijom se opisuje tok postupka i citiraju stavovi iz obrazloženja osporenih odluka sa kojim se apelant ne slaže. Apelant smatra da je zauzeti stav Vrhovnog suda u osporenoj presudi potpuno pogrešan i nelogičan i da je isti produkt pogrešne primjene materijalnog prava. Prema mišljenju apelanta i drugostepeni i revizioni sud pogrešno tumače ugovor o osiguranju života, izvodeći pogrešan zaključak da se tim ugovorom tuženi nije obavezao isplatiti apelantu navedenu osigurnu svotu za posljedice nesretnog slučaja. Apelant ukazuje da postoje dvije vrste osiguranja i to osiguranje života samo u slučaju smrti, kao i osiguranje života za slučaj smrti i doživljenja koje je apelant zaključio sa tuženim, pa prema ocjeni apelanta upravo je usljed nastanka štetnog događaja – nezgode – nastupilo «doživljenje», odnosno osigurani slučaj, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud. Apelant smatra da je ključno pitanje «doživljenja» tokom postupka ostalo nerazjašnjeno, odnosno pogrešno protumačeno od strane Kantonalnog i Vrhovnog suda.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao iscrpne razloge zašto je usvojio žalbu tuženog i preinačio provostepenu presudu, tako da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta sa obrazloženjem da je apelant sa tuženim zaključio dobrovoljno osiguranje života za slučaj smrti i doživljenja i da se tim ugovorom tuženi, suprotno shvatanjima prvostepenog suda, nije obavezao da apelantu za slučaj invalidnosti isplati osiguranu svotu, te da invalidnost, koja je kod apelanta nastupila kao posljedica saobraćajne nezgode, u konkretnom slučaju, ne predstavlja osigurani slučaj. Ovakav pravni stav je u cijelosti prihvatio Vrhovni sud koji je potvrdio drugostepenu presudu i koji je u obrazloženju svoje odluke dao dodatno pojašnjenje u vezi sa prirodom i karakterom ugovora koji je apelant zaključio sa tuženim ukazujući, između ostalog, da apelant nije zaključio dodatni ugovor o osiguranja od posljedica nesretnog slučaja što bi, u tom slučaju, bio valjan pravni osnov za apelanta da od tuženog potražuje isplatu po osnovu invalidnosti, te da «doživljenje», kako to apelant pogrešno interpretira, ne znači nastajanje invalidnosti. Ustavni sud smatra da su i Kantonalni i Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentova obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ni u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić