Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3360/09 (N. K.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3360/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. rujna 2012. godine, u predmetu broj AP 3360/09, rješavajući apelaciju Nade Kapor, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Kapor podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08- 000 007 od 11. rujna 2009. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-GŽ-06-000 245 od 25. listopada 2007.
godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj Rs-60/05 od 9.
ožujka 2006. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Nada Kapor (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Milića podnijela je 27. listopada 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 007 od 11. rujna 2009. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-GŽ-06-000 245 od 25. listopada 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-60/05 od 9. ožujka 2006. godine.
2. Ustavni sud donio je Odluku o dopustivosti broj AP 52/08 od 14. listopada 2008. godine kojom je odbacio apelaciju koju je apelantica podnijela protiv Presude Okružnog suda broj 014-0-GŽ-06-000 245 od 25. listopada 2007. godine i Presude Osnovnog suda broj Rs-60/05 od 9. ožujka 2006. godine, zato što je preuranjena.
3. Presudom Osnovnog suda broj Rs-60/05 od 9. ožujka 2006. godine, u stavku I izreke, usvojena je apelantičina tužba od 22. srpnja 2005. godine protiv tužene Općine Milići (u daljnjem tekstu: tužena) u dijelu u kojem je apelantica tražila poništenje Odluke tužene o izboru kandidata na radno mjesto samostalni stručni suradnik za poslove civilne zaštite od 9. ožujka 2006. godine (u daljnjem tekstu: odluka o izboru kandidata). Istom presudom, u stavku II izreke, odbijen je kao neutemeljen dio apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se tužena obveže da apelanticu primi na radno mjesto samostalni stručni suradnik za poslove civilne zaštite. Također, istom presudom, u stavku III izreke, odbijen je kao neutemeljen i dio apelantičinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete.
4. Obrazlažući stavak I izreke presude, kojim je usvojen dio apelantičinog tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je istakao da je komisija tužene, sukladno zakonu, održala sastanke, obavila razgovor sa kandidatima, obavila kontrolu ispunjavanja uvjeta, utvrdila redoslijed kandidata na temelju stručnih sposobnosti i onda je na temelju tako utvrđenog redoslijeda donijela odluku o izboru kandidata. Međutim, komisija tužene prekoračila je svoje ovlaštenje, jer je donijela odluku prema kojoj uvjerenje o položenom stručnom ispitu nije obvezan dokument, pozivajući se na odredbe Zakona o dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi, koje propisuju da, ako je osoba radila u drugim organima i organizacijama, a nema položen stručni ispit, može se primiti na rad pod uvjetom da položi ispit u roku od šest mjeseci od dana uposlenja. Činjenica da li kandidat koji je primljen ima položen stručni ispit nije utvrđivana, niti je tom kandidatu dat nalog da položi stručni ispit. Zbog navedenog, kandidat koji je primljen ne ispunjava uvjete propisane odredbama članka
118. Zakona o lokalnoj samoupravi. Osim toga, kandidat koji je primljen ne ispunjava niti propisane uvjete predviđene Pravilnikom o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta administrativne službe, jedinice lokalne samouprave tužene, odnosno za radno mjesto stručni suradnik za poslove civilne zaštite, kao poseban uvjet propisan je stručni ispit. Dalje, sukladno odredbama članka 151. Zakona o lokalnoj samoupravi, službenik se ne može baviti samostalnom djelatnošću, niti biti vlasnik poduzeća, ali apelantica je priložila izvod iz sudskog registra iz kojeg slijedi da je primljeni kandidat vlasnik privatnog poduzeća. Osim toga, niti jedan kandidat nije priložio uvjerenje o nekažnjavanju, svi su priložili uvjerenje da se protiv njih ne vodi kazneni postupak, a primljeni kandidat priložio je čak zastarjelo ovo uvjerenje. Osnovni sud je zaključio da je utemeljen dio apelantičinog zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi da je odluka o izboru kandidata nezakonita.
5. Obrazlažući II stavak presude kojim je odbijen dio apelantičinog tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je istakao da u ovom postupku ne može obvezivati tuženu da apelanticu rasporedi na radno mjesto na koje je konkurirala, nego samo da se izvrši ponovni izbor kandidata. Međutim, to apelantica nije tražila, pa sud nije mogao „ići“ preko njenog tužbenog zahtjeva, odnosno ne može sud donijeti odluku o raspoređivanju apelantice na radno mjesto samostalnog stručnog suradnika, nego takvu odluku samo može donijeti načelnik tužene nakon što se otklone nepravilnosti vezane za izbor kandidata koje su konstatirane ovom odlukom.
6. Obrazlažući III stavak presude kojim je, također, odbijen dio apelantičinog tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je naveo da je kao dokaz apelantica priložila dokumentaciju vezanu za njen raniji radni odnos, odnosno prestanak radnog odnosa u poduzeću „Boksit“ iz Milića, koja ne može poslužiti u svrhu utvrđivanja „šikaniranja“ apelantice od tužene, niti uopće postojanja duševnih bolova u smislu članka 200. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, ove činjenice su se mogle eventualno dokazivati saslušanjem članova komisije kao svjedoka i vještačenjem, ali apelantica nije predložila takve dokaze. Apelantičin punomoćnik je inzistirao da se članovi komisije saslušaju kao parnične stranke, koji to nisu, tako da je ovaj dokaz odbijen kao nedopušten, kao i dokaz koji se odnosi na prijedlog da se od Ministarstva uprave traže dokazi o radnjama po apelantičinom dopisu od 5. srpnja 2005. godine, jer provođenje ovog dokaza nije u svezi sa ovim predmetom.
7. Presudom Okružnog suda broj 014-0-Gž-06-000 245 od 25. listopada 2007. godine žalba tužene je uvažena, prvostupanjska presuda u stavku I izreke presude je preinačena tako što je odbijen ovaj dio apelantičinog tužbenog zahtjeva. Istom presudom Okružni sud je odbio kao neutemeljenu apelantičinu žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu u st. II i III izreke presude. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbe materijalnog prava. Naime, ako primljeni kandidat nije položio stručni ispit u roku od šest mjeseci od dana prijema u radni odnos, to predstavlja razlog, u smislu članka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi, da mu prestane radni odnos. Osim toga, u smislu odredaba članka 151. stavak 1. Zakona o lokalnoj samoupravi, ukoliko primljeni kandidat nastavi raditi u svom privatnom poduzeću i poslije zasnivanja radnog odnosa, to je razlog za prestanak radnog odnosa, a ne razlog da se ne primi u radni odnos. U odnosu na nedostavljanje uvjerenja o nekažnjavanju, izabrani kandidat dostavio je uvjerenje da se protiv njega ne vodi kazneni postupak od 28. rujna 2004. godine, a u natječaju nije navedeno da uvjerenje ne može biti starije od šest mjeseci. Osim toga, predmet spora je odluka o izboru kandidata, a ne natječaj u cjelini.
8. Okružni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio dio apelantičinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na prijem apelantice u radni odnos i naknadu plaća (stavak II izreke presude) i naknadu nematerijalne štete (stavak III izreke presude).
9. Odlučujući o apelantičinoj reviziji, Vrhovni sud donio je Presudu broj 118-0-rev-08- 000 007 od 11. rujna 2009. godine kojom je apelantičinu reviziju djelomično uvažio, drugostupanjsku odluku preinačio u stavku I izreke presude i potvrdio prvostupanjsku presudu. Istom presudom Vrhovni sud je odbio apelantičinu reviziju u odnosu na st. II i III izreke presude. Obrazlažući razloge za preinačenje drugostupanjske odluke u stavku I izreke presude, Vrhovni sud je istakao da, sukladno odredbama članka 151. stavak 3. Zakona o lokalnoj samoupravi, službenik se ne može baviti samostalnom djelatnosti niti biti vlasnik privatnog poduzeća, koje treba shvatiti tako da osoba koja se bavi samostalnom djelatnosti, odnosno osoba koja je vlasnik poduzeća ne može biti primljena u radni odnos kao službenik, tj. svojstvo službenika nespojivo je sa bavljenjem samostalne djelatnosti i sa vlasništvom na privatnom ili nekom drugom poduzeću. Pošto je apelantica priložila dokaze u svezi sa navedenim, to je bio dovoljan razlog prvostupanjskom sudu da usvoji apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje odluke o izboru kandidata.
10. U odnosu na st. II i III izreke presude, odnosno odbijajući dio tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je istakao da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o sporu pune jurisdikcije, nego o zakonitosti akta, tako da sud nema ovlaštenje da obveže tuženu da donese odluku na temelju koje bi ona bila primljena u radni odnos, jer bi to bilo suprotno odredbama članka 122. stavak 2. Zakona o lokalnoj samoupravi. S tim u svezi, stavak I izreke prvostupanjske presude nije kontradiktoran stavku II, jer je ovakvim zahtjevom apelantica tražila ono što joj sud nije mogao dosuditi i što bi bilo suprotno navedenoj zakonskoj odredbi. Apelantica u tužbi nije tražila da tužena izvrši ponovni izbor kandidata, tako da sudovi, u smislu članka 2. stavak
1. Zakona o parničnom postupku, o tome nisu mogli niti odlučivati. Vezano za dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila naknadu nematerijalne štete z članka 200. ZOO, Vrhovni sud je istakao da iz spisa ne slijedi da su uposleni tužene na bilo koji način šikanirali apelanticu i da su joj uskraćivali njena prava, niti da je podvrgavana bilo kakvoj diskriminaciji.
11. Apelantica navodi da joj je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelantica ističe da nije potrebno ponavljati navode koje je isticala u postupku pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 52/08, odnosno ističe: „…ostajem pri svim činjenicama, dokazima i zahtjevima, te nema potrebe da ih ponovo navodim i dostavljam.“ Ustavni sud smatra da je apelantica u apelaciji broj AP 52/08 navela da je Okružni sud donio pogrešnu odluku da je odluka o izboru kandidata zakonita, odnosno da se otvoreno stavio na stranu tužene, jer je ona tražila da Okružni sud preinači prvostupanjsku presudu u st. II i III izreke. I pored toga i nakon velikog odugovlačenja postupka, Okružni sud je odbio sve njene tužbene zahtjeve. U dopuni apelacije u predmetu broj AP 52/08 apelantica je ponovila navode iz apelacije. U predmetnoj apelaciji apelantica navodi da je Vrhovni sud nastavio kršiti njena ustavna prava, odnosno nije naložio tuženoj da je primi u radni odnos. Apelantica traži da Ustavni sud poništi stavak II izreke presude koji je kontradiktoran stavku I, odnosno da naloži Vrhovnom sudu da donese odluku kojom će obvezati tuženu da je primi u radni odnos. Zbog navedenog, apelantica ističe da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju u svezi sa pravom na rad, jer je ona jedina ispunjavala uvjete natječaja.
12. Iako je Ustavni sud tražio da apelantica precizira apelaciju, apelantica je 7. travnja 2010. godine dostavila podnesak u kojem je tražila poništenje Odluke broj AP 52/08, te spajanje predmeta sa ovim predmetom, te istakla da se razmotre navodi iz apelacije i dopune apelacije u predmetu broj AP 52/08.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Ustavni sud smatra da se navodi iz apelacije broj AP 52/08 odnose na odluku Okružnog suda koji je u cijelosti odbio apelantičin tužbeni zahtjev. Presudom Vrhovnog suda preinačena je presuda Okružnog suda u stavku I izreke presude, odnosno Vrhovni sud je usvojio ovaj dio apelantičinog tužbenog zahtjeva. Stoga, Ustavni sud smatra da je ispitivanje navoda koji se odnose na zakonitost odluke o izboru kandidata bespredmetno, tako da će se ograničiti na ispitivanje apelantičinih navoda u odnosu na st. II i III izreke presude, te navode o „odugovlačenju“ postupka pred Okružnim sudom.
16. U svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se isključivo zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redoviti dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da iz apelacije ne proizlaze bilo kakvi argumenti koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je apelantica nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. U odnosu na apelantičine navode koje je navela u apelaciji broj AP 52/08 da, iako je ona tražila da Okružni sud preinači prvostupanjsku presudu u st. II i III izreke, Okružni sud je odbio sve njene tužbene zahtjeve nakon velikog odugovlačenja postupka, Ustavni sud smatra da je Okružni sud odluku po žalbi donio u roku od jedne godine i sedam mjeseci, koji period se, prema mišljenju Ustavnog suda, u smislu standarda iz članka 6. Europske konvencije sam po sebi ne može smatrati neopravdano dugim. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelantica nije dala relevantne navode u pogledu pozivanja na povredu ovog prava (npr., u čemu se sastoji doprinos suda što je navodno dovelo do povrede ovog prava itd.), već je paušalno konstatirala: „Okružni sud je odugovlačio postupak.“ Imajući u vidu sve navedeno, a sukladno stavovima Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ništa što ukazuje na “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
18. Apelantica se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
19. Apelantica smatra da joj je u postupku izbora kandidata povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na rad, jer je jedina ispunjavala sve uvjete natječaja. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Europskom konvencijom koja se, prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, izravno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I točka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini su, između ostaloga, navedeni Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1976). U tom kontekstu Ustavni sud konstatira da je čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima garantirano pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Uživanje ovih prava garantirano je člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članku ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I Ustava osigurano svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
20. Prema praksi Europskog suda, koju slijedi i Ustavni sud, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili uporaba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Europski sud za ljudska prava, Belgijski jezični slučaj, presuda od 23. srpnja 1968. godine, serija A broj 6, stavak 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Europski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A broj 25, stavak 226).
21. U konkretnom slučaju apelantica je kao dokaz da je diskriminirana navela da je ona jedini kandidat koji je ispunjavao uvjete za traženo radno mjesto. U svezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da iz presude Vrhovnog suda slijedi da je usvojen dio apelantičinog tužbenog zahtjeva da je odluka o izboru kandidata nezakonita. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o diskriminaciji paušalni, te da diskriminirajuća primjena zakona u konkretnom slučaju nije očita. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima očito (prima facie) neutemeljeni.
22. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić