Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3387/09 (A. S.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3387/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević , na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3387/09, rješavajući apelaciju Ajkune Svrakić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ajkune Svrakić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 33 0 P 001346 09 Gž od 15. septembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama, broj 33 0 P 001346 06 P od 25. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ajkuna Svrakić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnijela je 30. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu Kantonalni sud), broj 33 0 P 001346 09 Gž od 15. septembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 33 0 P 001346 06 P od 25. marta 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj 33 0 P 001346 06 P od 25. marta 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud obaveže Ibrišima Svrakića (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici na ime supružanskog izdržavanja isplaćuje mjesečno iznos koji predstavlja protuvrijednost za 100 eura valute u mjestu plaćanja, počev od 13. decembra 2006. godine, pa ubuduće, na način pobliže preciziran u stavu 1. izreke presude. Istom presudom (stav 2. izreke) apelantica je obavezana da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 1.470,00 KM. Općinski sud je naveo da je na temelju ocjene svih provedenih dokaza, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku («Služene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan. U obrazloženju je navedeno da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je apelantica na temelju ugovora o poklona zaključenog sa tuženim upisana u p.l. 234 kao posjednik sa dijelom 1/1 na k.č. br. 587 u ukupnoj površini od 1360 m2, da su apelantica i tuženi bolesni i nesposobni za rad, te da je brak između apelantice i tuženog razveden presudom Općinskog suda od 23. aprila 2004. godine, koja je postala pravosnažna 25. maja 2004. godine.

3. Općinski sud je naveo da je prihvatio prigovor neblagovremenosti tužbe istaknut od strane tuženog imajući u vidu odredbe člana 387. Porodičnog zakona Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 35/05 i 41/05; u daljnjem tekstu: Porodični zakon), prema kojim sa danom stupanja na snagu tog Zakona prestaje primjena ranijeg Porodičnog zakona («Službeni list SR BiH» br. 21/79 i 44/89 i «Službeni list RBiH» br. 6/94 i 13/94: u daljnjem tekstu: raniji Porodični zakon). Općinski sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 225. Porodičnog zakona iz koje proizlazi da zahtjev za izdržavaje bračni partner može postaviti do zaključenja glavne rasprave u postupku za razvod braka ili poništenje braka. Nadalje, Općinski sud je naveo da je istom odredbom propisano da bračni partner izuzetno može tužbom tražiti izdržavanje u roku od jedne godine od prestanka braka, ako su ispunjeni uvjeti za izdržavanje predviđeni odredbom člana 224. Porodičnog zakona, te da su isti postojali u vrijeme zaključenja glavne rasprave u postupku za razvod ili poništenje braka i bez prestanka trajali do zaključenja glavne rasprave u postupku za izdržavanje. U obrazloženju je istaknuto da iz spisa predmeta, broj P-655/03 proizlazi da je brak pravomoćno razveden 25. maja 2004. godine, a što govori da je opravdan prigovor tuženog da je apelantica podnijela tužbu neblagovremeno u odnosu na sada važeći Porodični zakon, budući da je tužba podnesena 13. decembra 2006. godine. Prema ocjeni Općinskog suda neosnovano je pozivanje apelantice na raniji Porodični zakon, jer je odredbama člana 384. propisano da se postupak u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu novog zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda ili organa starateljstva, postupak će se završiti po odredbama aktuelnog Porodičnog zakona, pa kako je zakon stupio na snagu 28. juna 2005. godine, to je sada važeći Porodični zakon relevantan za rješavanje konkretne pravne stvari.

4. Odlučujući o žalbi apelantice podnesenoj protiv prvostepene presude Kantonalni sud je donio Presudu, broj 33 0 P 001346 09 Gž od 15. septembra 2009. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, uz istovremeno odbijanje zahtjeva parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka, odnosno troškova sastava odgovora na žalbu. U obrazloženju je navedeno da su neosnovani žalbeni prigovori apelantice da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na stečeno pravo apelantice i da ono ne može biti dokinuto odredbama zakona, koji eventualno budu donijeti nakon što je ona stekla to pravo, te da stav prvostepenog suda iz pobijane presude nije utemeljen u odredbama člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi sa navedenim prigovorom Kantonalni sud je pojasnio da je odredbom člana 239. ranijeg Porodičnog zakona propisano da bračni drug, koji nema dovoljno sredstava za život, te ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad, ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog druga, srazmjerno njegovim mogućnostima. Prema ocjeni Kantonalnog suda pravo na izdržavanje (aktivna pretpostavka za izdržavanje) stiče bračni drug tek uz uslov ispunjenja da nema dovoljno sredstava za život, da je nesposoban za rad ili se ne može zaposliti, da drugi bračni drug može davati izdržavanje (pasivna prepostavka za izdržavanje) i da bračni drug koji traži izdržavanje nije kriv za odvojeni život, shodno čemu se ne može raditi o stečenom pravu već o pravu apelantice koje je tek trebalo utvrditi u zakonom predviđenim rokovima. Kantonalni sud je istakao da se član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odnosi na nesmetano uživanje svoje imovine, pa se u tom dijelu pozivanje na ova prava u konkretnom slučaju, kao i sa stajališta Evropske konvencija, doima paušalnim i neosnovanim, jer se ne radi o zaštiti istih prava.

5. Drugostepeni sud je dalje naveo da iz stanja spisa proizlazi da je brak između parničnih stranka razveden pravosnažnom odlukom suda, da apelantica u postupku razvoda braka nije podnijela zahtjev za supružansko izdržavanje, te da je zahtjev podnijela 13. decembra 2006. godine, zbog čega je tuženi istakao prigovor neblagovremenosti tužbe, koji je prvostepeni sud, u smislu odredbe člana

387. Porodičnog zakona, usvojio. Kantonalni sud je još istakao da je cijeneći činjenicu da je apelantica tužbu za supružansko izdržavanje podnijela 13. decembra 2006. godine, da je nakon razvoda braka na snagu stupio novi Porodični zakon koji se počeo primjenjivati od 28. decembra 2005. godine, te da je odredbom člana 225. stav 3. tog zakona, propisano da bivši bračni partner može tužbom tražiti izdržavanje u roku od jedne godine nakon prestanka braka, ako su uvjeti za izdržavanje postojali u vrijeme zaključenja glavne rasprave u postupku razvoda braka, te trajali do zaključenja glavne rasprave u postupku za izdržavanje, pa je shodno navedenom pobijana odluka prvostepenog suda pravilna i na zakonu zasnovana. U obrazloženju je istaknuto da je apelantica propuštanjem da postavi zahtjev za supružansko izdržavanje u postupku razvoda braka, a nakon tog propuštanja da podnese tužbu u zakonom propisnom roku izgubila pravo da zahtjeva supružansko izdržavanje, pa je prvostepeni sud pravilno cijenio prigovor neblagovremenosti tužbe (materijalno pravni prigovor). Kantonalni sud je dodao da je, shodno navedenom, neosnovano pozivanje apelantice da je prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 67. stav 1. ZPP-a (iako apelantica ovaj prigovor podnosi hipotetički), odnosno da se prvostepeni sud pogrešno pozvao na odredbu člana 384. Porodičnog zakona, jer je ovako postupanje prvostepenog suda samo pogodovalo apelantici, a u konačnici nije uticalo na pravilnost i zakonitost odluke.

6. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, sve u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelantica smatra da je tužba podnesena blagovremeno, a da je prvostepeni sud, ukoliko je već našao da je tužba neblagovremena, već u fazi prethodnog ispitivanja trebao odbaciti tužbu, kako bi se izbjegli troškovi postupka, a apelantica bi u tom slučaju imala mogućnost da podnese žalbu protiv tog rješenja, kako bi se drugostepeni sud mogao izjasniti o blagovremenosti tužbe. Apelantica dalje navodi da je tokom cijelog postupka isticala da se u konkretnom slučaju radi o stečenom pravu na imovinu, koje ne može biti dokinuto odredbama zakona koji su doneseni nakon što je apelantica stekla to pravo. Apelantica podsjeća da je glavna rasprava u postupku razvoda braka održana 15. aprila 2004. godine i to u vrijeme važenja ranijeg Porodičnog zakona prema kom je rok za podnošenje tužbe za supružansko izdržavanja bio tri godine, pod uvjetom da su zakonski uvjeti za izdržavanje postojali u vrijeme zaključenja glavne rasprave u postupku razvoda braka, pa prema ocjeni apelantice već to dovoljno govori da se u konkretnom slučaju radi o stečenom pravu. Apelantica traži od Ustavnog suda da usvoji apelaciju, te ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak, te da obaveže tuženog da joj naknadi troškove postupka, kako ranije tako i one koji budu nastali u ponovnom postupku, kao i troškove za sastav apelacije u iznosu od 720,00 KM.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Kako se navodi apelacije u suštini svode na to da je osporenim odlukama apelantici povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, zbog toga što su postupajući sudovi donoseći osporene odluke pogrešno primijenili materijalno i procesno prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U vezi sa apelacionim navodima Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno raspravili sva pitanja koja je apelantica tokom postupka postavljala i koja ponavlja u apelaciji, a tiču se prije svega blagovremenosti tužbe, te tvrdnji da se u konkretnom slučaju radi o apelanticinom stečenom pravu na imovinu. Prema ocjeni Ustavnog suda i Općinski i Kantonalni sud su jasno obrazložili zašto se u konkretnom slučaju isključivo ima primijeniti novi Porodični zakon, kojim je skraćen rok za podnošenje tužbe za supružansko izdržavanje u odnosu na raniji Porodični zakona, te zašto je uvažen istaknuti prigovor neblagovremenosti tužbe, uzimajući u obzir činjenicu da takav zahtjev apelantica nije postavljala tokom postupka za razvod braka, a da je tužba podnesena protekom zakonom propisanog roka od godinu dana od dana pravosnažnosti presude kojom je brak između praničnih stranaka razveden. Osim toga Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke obrazložio i zašto se u konkretnom slučaju na može govoriti o stečenom pravu apelantice na imovinu, s obzirom na činjenicu da su odredbama člana 239. Porodičnog zakona propisani uslovi koji moraju biti ispunjeni da bi neko ostvario pravo na supružansko izdržavanje, pa se samim tim i ne može govoriti o stečenom pravu, već o pravu koje se može steći u zakonom propisanim rokovima, ali tek uz ispunjenje zakonom propisanih uslova, koji su postojali i u vrijeme zaključenja glavne rasprave za razvod braka i trajali neprekidno do zaključenja glavne rasprave za supružansko izdržavanje, a što nije utvrđivano, jer apelantica takav zahtjev u postupku za razvoda braka nije postavljala. Ustavni sud ponuđena obrazloženja redovnih sudova ne smatra proizvoljnim, niti iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je primjena prava na bilo koji način bila proizvoljna, odnosno pogrešna. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ni u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa apelanticinim pozivanjem da je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da apelantica ni na koji način nije obrazložila u čemu se ogleda navodna povreda tog prava, niti je učinila vjerovatnim da je diskriminirana u predmetnom parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim i Kantonalnim sudom, pa Ustavni sud zaključuje da ovakvi, ničim potkrijepljeni navodi, ne pokreću pitanje prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, zbog čega su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie)neosnovani.

12. U vezi sa pozivanjem apelantice na kršenje prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da sadržina ovog člana ustanovljava obavezu država da se ne «upuste u neku djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom». Iz navedenog proizilazi da ovaj član Evropske konvencije dakle ima opći karakter i ne pruža neko posebno pravo na čiju se povredu može žaliti pojedinac te stoga apelantica ne može tvrditi da je žrtva povrede ovog prava. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U pogledu zahtjeva apelantice da joj se, u skladu sa specificiranim troškovnikom, dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizilazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3387/09 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio