Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3403/09 („Minex trade“ d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Porez
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Propisano zakonom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3403/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 3403/09, rješavajući apelaciju „Minex trade“ d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Minex trade“ d.o.o. Zenica podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 000 488 09 U od 28. augusta 2009. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija broj 07-15-2006/08 od 29. decembra 2008. godine i Rješenja Porezne uprave-Kantonalni porezni ured Zenica br. 10-4-05-15-332/07-S.A od 9. januara 2008. godine i 10-4/02-15-5-
1650/04 od 14. decembra 2007. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Minex trade“ d.o.o. Zenica podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 000 488 09 U od 28. augusta 2009. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija broj 07-15-2006/08 od 29. decembra 2008. godine i Rješenja Porezne uprave-Kantonalni porezni ured Zenica br. 10-4-05-15-332/07-S.A od 9. januara 2008. godine i 10-4/02-15-5-
1650/04 od 14. decembra 2007. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. „Minex trade“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, koga zastupa Vukica Marjanović-Suljić, advokat iz Zenice, podnio je 2. novembra 2009. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 000 488 09 U od 26. augusta 2009. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) broj 07-15-2006/08 od 29. decembra 2008. godine i rješenja Porezne uprave-Kantonalni porezni ured Zenica (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) br. 10-4-05-15-332/07-S.A od 9. januara 2008. godine i 10-4/02-15-5-
1650/04 od 14. decembra 2007. godine.
2. Rješenjem Porezne uprave broj 10-4/02-15-5-1650/04 od 14. decembra 2007. godine utvrđena je solidarna odgovornost apelantovog privrednog društva u iznosu od 109.722,41 KM zbog neizmirene obaveze poreskog obveznika-dužnika „Minexa“ d.o.o. Zenica od 120.853,24 KM. Iz činjenica koje je upravni porezni organ utvrdio proizlazi da je taj organ, iscrpivši sve zakonske mogućnosti naplate duga od glavnog dužnika (sporazum, blokada, naplata iz garancije, pljenidba, prodaja), a s obzirom na to da su relevantni pokazatelji ukazivali da obveznik nije ni imao ozbiljnu namjeru da izmiri obaveze, pokrenuo postupak prinudne naplate prema solidarnom dužniku. Upravni porezni organ je na konkretan predmet primijenio član 31. Zakona o Poreznoj upravi FBiH koji propisuje odgovornost primaoca za obaveze prenositelja, ne praveći razliku između teretnog i dobročinog posla, već određuje odgovornost i poklonoprimca jednako kao i kupca pod uslovom da je to lice znalo ili imalo razloga da zna da je prenositelj imovinu prenio radi izbjegavanja porezne obaveze. Dalje je navedeno da Porezna uprava nije imala zakonskog osnova za pljenidbu stalnih sredstava koja je apelant D, član 54. stav 5. Zakona o Poreznoj upravi FBiH odnosi se na imovinu koja je predmet pljenidbe kod obveznika „Minexa“ d.o.o. U slučaju da je Porezna uprava izvršila zapljenu stalnih sredstava koja su u apelantovom vlasništvu, on bi osnovano imao pravo povrata zaplijenjene imovine shodno članu 56. Zakona o Poreznoj upravi FBiH. Porezni organ je utvrdio da je nemogućnost naplate rezultat niza radnji poreznog dužnika „Minexa“ d.o.o. usmjerenih na izbjegavanje plaćanja dužnih poreznih obaveza. Slijedeći izloženo, utvrđeno je da je apelant solidarno odgovoran za neizmirene obaveze dužnika, jer je znao i imao razloga da zna da je prenos vlasništva izvršen u svrhu izbjegavanja plaćanja poreza kako je propisano članom 31. Zakona o Poreznoj upravi FBiH i članom 33. Pravilnika o procedurama prinudne naplate poreznih obaveza (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te da je porezni dužnik „Minex“ d.o.o. izvršio prodaju svoje imovine apelantu a radi izbjegavanja plaćanja poreznih obaveza, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu.
3. Rješenjem Porezne uprave broj 10-4-05-15-332/07-S.A od 9. januara 2008. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. Utvrđeno je da su neosnovani apelantovi navodi da u konkretnom slučaju nema solidarne odgovornosti, nego se samo u postupku može utvrditi supsidijarna odgovornost. Naime, u članu 31. stav 1. Zakona o Poreznoj upravi FBiH je propisano da „lice koje kupi ili primi na poklon imovinu (primalac) drugog lica (prenositelja) odgovorno je za porezne obaveze prenositelja ako je znalo ili imalo razlog da zna da je prenositelj ovu imovinu prenio na primaoca u cilju izbjegavanja plaćanja porezne obaveze“, a u stavu 2. da „postupak dokazivanja da je odgovornost na primaocu iz stava 1. ovog člana propisuje se podzakonskim aktima“. Iz navedenog proizlazi da je pogrešan apelantov zaključak da nema solidarne odgovornosti, nego se samo može utvrditi supsidijarna odgovornost. Kako je Kantonalni porezni ured naveo, takođe je neosnovan prigovor zastare obaveza glavnog dužnika, navodeći da je proteklo više od pet godina od nastanka poreskih obaveza glavnog poreskog dužnika. Budući da je Rješenjem broj 10-4/02-15-1-800-01/03 A.P. od 10. jula 2003. godine, koje, shodno članu 46. Zakona o Poreznoj upravi FBiH, predstavlja pravnu osnovu za izvršenje prinudne naplate, pokrenut postupak prinudne naplate kod poreznog obveznika „Minexa“ d.o.o. Zenica, porezne obaveze se mogu naplatiti uz primjenu mjera iz Poglavlja XI ovog zakona, jer je nedvojbeno da je postupak prinudne naplate počeo u roku od pet godina po dospijeću poreznih obaveza, a takođe je i razrez poreza izvršen u zakonskom roku. Iz navedenog proizlazi da je prvostepeni organ, kako je zaključio Kantonalni porezni ured, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja donio pravilno i na zakonu zasnovano rješenje, pa je riješeno kao u dispozitivu.
4. Ministarstvo finansija je Rješenjem broj 07-15-2006/08 od 29. decembra 2008. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu podnesenu protiv Rješenja Porezne uprave broj 10-4-05-15-
332/07-S.A od 9. januara 2008. godine, utvrdivši da je njegovo rješenje konačno. Kako je Ministarstvo finansija utvrdilo, u konkretnom predmetu proizlazi da je nemogućnost naplate rezultat radnji poreznog dužnika „Minexa“ d.o.o. usmjerenih na izbjegavanje plaćanja dužnih poreznih obaveza. Slijedeći izloženo, utvrđeno je da je apelant solidarno odgovoran za neizmirene obaveze dužnika, jer je znao i imalo razloga da zna da je prenos vlasništva izvršen u svrhu izbjegavanja plaćanja poreza kako je propisano članom 31. Zakona o Poreznoj upravi FBiH i članom 33. Pravilnika, te da je porezni dužnik „Minex“ d.o.o. izvršio prodaju svoje imovine radi izbjegavanja plaćanja poreznih obaveza apelantu, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 U 000 488 09 U od 26. augusta 2009. godine apelantova tužba protiv rješenja Ministarstva finansija je odbijena. U pogledu ocjene pravilnosti i zakonitosti osporenog akta tuženog organa, Kantonalni sud je ustanovio da je i tuženi organ donio pravilno i na zakonu zasnovano rješenje kojim je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje kojim je utvrđena solidarna odgovornost apelanta zbog neizmirenih obaveza poreznog obveznika-dužnika „Minexa“ d.o.o. Zenica, budući da su u svemu postupili u skladu sa odredbama Zakona o Poreznoj upravi FBiH, Pravilnika, Zakona o upravnom postupku i po uputama i pravnim shvatanjima iz Presude Kantonalnog suda broj U-745//05 od 19. juna 2006. godine. Također, Kantonalni sud je utvrdio da je i tuženi organ zaključio da je činjenično stanje u ovom upravnom predmetu pravilno i potpuno utvrđeno. Navedeno je da iz stanja spisa proizlazi da je prethodno Kantonalni sud u ovom predmetu Presudom broj U-745//05 od 19. juna 2006. godine uvažio raniju apelantovu tužbu, te poništio osporeno rješenje tuženog, kao i rješenje prvostepenog organa i predmet vratio na ponovni postupak sa uputom da postupi u skladu sa odredbama člana 33. Pravilnika i 31. Zakona o Poreznoj upravi.
6. Navedeno je da je u ponovnom postupku u cijelosti postupano po datim uputama, te da je u tom smislu Porezna uprava, u skladu sa odredbom člana 33. Pravilnika, provela istragu vezanu za prikupljanje činjenica i dokaza da li je apelant znao ili imao razloga da zna da je imovina koja je prenesena na apelanta prenesena u svrhu utaje poreznih obaveza. Istaknuto je da je iz provedenih dokaza prvostepeni organ izveo pravilan zaključak da glavni dužnik nije imao ozbiljnu namjeru izmirenja obaveza koje su proistekle iz njegovog poslovanja i da je radi njihovog izbjegavanja izvršio prodaju imovine apelantu, a sve radi osujećenja postupka pljenidbe i izmirenja dužnih poreznih obaveza. Navedeno je da iz dokaza koji su pribavljeni u toku dokaznog postupka, odnosno istrage provedene u smislu člana 33. Pravilnika, proizlazi da je apelant obavljao djelatnost u istom poslovnom prostoru, da je apelantov direktor raniji zaposlenik glavnog dužnika, da je apelantov osnivač Zlatan Meškić, sin Ibrahima Meškića, koji je osnivač i direktor glavnog dužnika, da je teretni posao između glavnog dužnika i apelanta obavljen u martu 2004. godine, odnosno odmah nakon zaključenog sporazuma između glavnog dužnika i prvostepenog organa o osiguranju potraživanja, da je tom prilikom glavni dužnik dao neistinite podatke, te registracije apelanta u tom periodu. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je pravilan zaključak da je apelant „znao i mogao znati da prijenos stalnih sredstava i robe po osnovu kupoprodajnog ugovora od 31. marta 2004. godine sa glavnog dužnika na [apelanta] se vrši samo sa ciljem da glavni dužnik izbjegne dospjele, a neizmireneporezne obaveze“. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je prvostepeni organ na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe člana 31. Zakona o Poreznoj upravi Federacije BiH, kao i odredbe člana 33. Pravilnika, te da je pravilno i rješenje Ministarstva kojim je odbilo apelantovu žalbu i potvrdilo prvostepeno rješenje kojim je utvrđena solidarna odgovornost apelanta zbog neizmirenja obaveza poreznog obveznikadužnika. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da je navedenim odredbama Pravilnika regulisana samo solidarna i pojedinačna odgovornost, a nikako supsidijarna odgovornost o kojoj apelant elaborira u svojoj tužbi, tako da se ne može iz apelantovih navoda izvesti zaključak o tome da je tuženi organ u postupku odlučivanja po apelantovoj žalbi napustio princip solidarne i pojedinačne odgovornosti, a obrazlaže pojam supsidijarne odgovornosti. Prema mišljenju Kantonalnog suda, apelantu je pravilno uspostavljena solidarna i pojedinačna odgovornost, jer je očigledno da je glavni dužnik pravni posao-kupoprodajni ugovor sa apelantom zaključio samo u svrhu izbjegavanja plaćanja dužnih poreznih obaveza, što je apelant na osnovu ranije iznesenih dokaza znao i mogao znati. Postupajući na ovakav način, upravni organi su, kako je zaključio Kantonalni sud, donijeli pravilna i na zakonu zasnovana rješenja kojima nisu povrijeđene niti odredbe Zakona o upravnom postupku, niti odredbe materijalnog prava na apelantovu štetu, kako to neosnovano navodi apelant.
7. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da se ne može raditi o solidarnoj odgovornosti trećih lica za obaveze glavnog dužnika u situacijama koje su predviđene članom 31. Zakona o Poreznoj upravi FBiH samo zato što je kupio od poreskog dužnika određene stvari i platio ih poreznom dužniku. Dalje, član 7. Pravilnika govori o supsidijarnoj, a ne solidarnoj odgovornosti kupaca poreskog dužnika, naravno pod određenim uslovima koji se moraju tačno utvrditi. Prije svega, kako naglašava apelant, porezni dužnik (druga firma) ima vlastitu imovinu, što se može vidjeti iz bilansa stanja za 2004. godine, gdje se u poziciji „potraživanja kupaca-pravnih lica“ nalazi iznos od 993.469,00 KM, zatim, iznos zaliha gotove robe na 31. decembar 2004. godine od 212.306,00 KM, a dostavljen je i bilans stanja za 2005. godine iz kojeg se, takođe, vidi da je poreski organ imao način da se naplati od glavnog dužnika, kao i sve popisne liste sa 31. decembrom 2005. godine iz kojih je vidljivo da je glavni dužnik imao imovinu iz koje se poreski organ mogao naplatiti. Prema tome, kako navodi apelant, Poreska uprava je imala način i mogućnosti da se naplati od glavnog dužnika, te stoga, prema apelantovom mišljenju, nije ispoštovan član 31. Zakona o Poreskoj upravi FBiH i član 7. navedenog pravilnika, jer nije pristupljeno pljenidbi imovine i potraživanja glavnog dužnika. S obzirom na to da je postojao i sporazum o načinu otplate poreznog duga između Porezne uprave i glavnog dužnika, opravdano se postavlja pitanje kako je utvrđeno da je imovina prenesena u svrhu utaje nezakonito skinut iznos od 95.259,24 KM i na taj način povrijeđeno njegovo pravo na imovinu i nanesena mu šteta. Pošto se radi o nezakonito naplaćenom iznosu, pored prijedloga za ukidanje presude Kantonalnog suda, apelant predlaže da se naloži i povrat iznosa od 95.259,24 KM apelantu sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Dopustivost prima facie
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora, između ostalog, utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, zapaža da se osporene odluke, kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev da se ukinu rješenja o kojim je utvrđena solidarna odgovornost apelanta sa glavnim dužnikom za porezne obaveze poreznog dužnika, temelje na relevantnim odredbama člana 31. Zakona o Poreznoj upravi FBiH kojim je utvrđena solidarna odgovornost apelanta zbog neizmirenih obaveza poreznog obveznika-dužnika „Minexa“ d.o.o. Zenica u iznosu od 120.853,24 KM. U vezi sa apelantovim navodima, prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti i koje se nameće u konkretnom predmetu jeste da li porez koji je kao njegova solidarna odnovornost utvrđen osporenim odlukama predstavlja apelantovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Imajući u vidu da je apelantu utvrđena poreska obaveza koju je kasnije apelant osporavao, tvrdeći da se ne može konstituisati solidarna odgovornost za plaćanje tog poreza sa drugim pravnim licem, a da je odlukom Kantonalnog suda konačno odbijen apelantov zahtjev da se poništi odluka o utvrđivanju apelantove poreske obaveze, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom imovinskom pravu, a što potpada pod opseg člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na imovinu svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava (apelant tvrdi da je sa njegovog računa, a zbog obaveza drugog pravnog lica, nezakonito skinut određeni novčani iznos i da je na taj način povrijeđeno njegovo pravo na imovinu i nanesena mu šteta).
12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su organi uprave i Kantonalni sud primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sud i organi uprave u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine
13. U vezi sa apelantovim navodima da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da kao solidarni dužnik, u smislu relevantnih odredaba Zakona o Poreznoj upravi i Pravilnika, uplati porez ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić