Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3421/09 (M. D.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3421/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3421/09, rješavajući apelaciju Mladena Dostanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Dostanića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-49/09 od 26. augusta 2009. godine i broj P-169/07 od 27. februara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Dostanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnio je 2. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda BiH broj Gž-49/09 od 26. augusta 2009. godine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) i broj P-169/07 od 27. februara 2009. godine.

2. Presudom Suda BiH broj P-169/07 od 27. februara 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Bosna i Hercegovina-Ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati na ime deminerskog dodatka iznose bliže označene u izreci presude zajedno sa zakonskim zateznima kamatama i troškovima postupka. Navedenom presudom apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 720, 00 KM u roku od 15 dana.

3. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant u službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine u bataljonu za deminiranje, da je u utuženom periodu bio upućen na pripreme za polaganje MAC testa u središtu za trening pasa-CID Trebinje, te da mu je tuženi u utuženom periodu izvršio obračun i isplatu deminerske dnevnice za mart u iznosu od 550,00 KM a za period od maja do augusta po 125,00 KM za svaki mjesec. Sud BiH je istakao da je apelant predmetnom tužbom tražio da mu se isplate deminerske dnevnice za period od marta do augusta 2006. godine prema Pravilniku o platama i drugim primanjima pripadnika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:Pravilnik) od 31. decembra 2005. godine, a kojim je propisano da vojnom licu-demineru pripada deminerski dodatak mjesečno u iznosu od 150% od osnovice ako izvršava deminerske poslove. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je članom 62. st. 1. i 5. Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 88/05; u daljnjem tekstu: Zakon o odbrani) propisano da […] svi službenici i zaposlenici preuzeti iz entitetskih ministarstava odbrane sa danom 1. januara 2006. godine postaju državni službenici i na njih će se primjenjivati Zakon o državnoj službi u institucijama BiH […] i zadržavaju svoje pozicije, platu i naknade, sve dok ministar odbrane ne donese konačnu odluku o njihovom statusu. Dalje, Sud BiH se pozvao na član 77. stav 1. Zakona o odbrani kojim je propisano da je od dana usvajanja ovog zakona, tj. od 28. decembra 2005. godine do 1. januara 2006. godine, entitetskim ministarstvima odbrane zabranjeno zaključivati ugovore i preuzimati obaveze koje se ne mogu u potpunosti podmiriti iz sredstava budžeta za odbranu za 2005. godinu, te član 82. stav 2. prema kojem u situaciji ako je bilo koji entitetski zakon ili podzakonski akt u suprotnosti sa odredbama ovog zakona, odredbe ovog zakona imaju prednost, a nedosljedne odredbe entitetskog zakona ili podzakonskih akata neće biti pravosnažne ni važeće. Na osnovu navedenog, Sud BiH je zaključio da tuženi nema obavezu pri obračunu deminerskog dodatka apelantu primijeniti sporni Pravilnik. Osim toga, Sud BiH je naveo da je apelanta obavezao da tuženom naknadi troškove parničnog postupka na osnovu čl. 323. stav 1. i 332. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 36/04; u daljnjem tekstu: ZPP), a kojima je pripisano da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je drugoj stranci nadoknaditi troškove, odnosno Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa pravobranilaštvo. U tom slučaju, troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu.

4. Presudom Suda BiH broj Gž-49/09 od 26. augusta 2009. godine (koju je apelant primio 3. septembra 2009. godine) odbijena je apelantova žalba koju je izjavio protiv Presude istog suda broj P-

169/07 od 27. februara 2009. godine i osporena presuda je potvrđena.

5. Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje koje nije dovedeno u pitanje apelantovim žalbenim prigovorima pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, jer tuženi u spornom periodu nije mogao primjenjivati odredbe Pravilnika od 30. decembra 2005. godine, jer je taj pravilnik donesen nakon stupanja na snagu Zakona o odbrani (28. decembra 2005. godine) sa kojim je u kontradiktornosti. Sud BiH se pozvao na odredbe čl. 184. i 185. Zakona o Oružanim snagama iz kojih proizlazi da preuzeta profesionalna vojna lica koja su bila na službi u entitetskim vojskama nemaju konstituisano pravo na platu i naknade veće od onih koje su imali prema ranijim entitetskim propisima i čija isplata navedenim zakonom nije dovedena u pitanje. U odnosu na apelantove navode koje je istakao u žalbi da je prvostepeni sud trebalo da udovolji njegovom tužbenom zahtjevu i primijeni Odluku tuženog o naknadama za aktivnosti deminiranja za period od 1. januara do 31. decembra 2006. godine broj 12-

50-2449/06 od 3. maja 2006. godine, Sud BiH je istakao da su navedenom odlukom pripisane naknade za dnevni angažman lica na poslovima deminiranja za period od 1. januara do 31. decembra 2006. godine, a da apelant nije dokazao da je u tome periodu imao takav dnevni angažman, jer je nesporno da se u spornom periodu nalazio na pripremanju za polaganje MAC testa u Centru za trening pasa (CIDC) Trebinje, a što je vidljivo iz akata tuženog. Sud BiH je zaključio da je pravilna i zakonita odluka prvostepenog suda o troškovima postupka.

6. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što je u njegovom slučaju Sud BiH pogrešno utvrdio činjenice i primijenio materijalno pravo u odnosu na odluku o odbijanju njegovog tužbenog zahtjeva za isplatu deminerskog dodatka, kao i u odnosu na odluku o troškovima postupka.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant, osim ponavljanja navoda koji su detaljno i jasno analizirani i obrazloženi u postupku pred Sudom BiH, ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3421/09 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio