Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3468/09 (H. M.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Radni odnos
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3468/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3468/09, rješavajući apelaciju Huseina Mujačića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Huseina Mujačića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000 104 09 Rev od 3. septembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 000 104 09 Gž od 10. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 000 104 08 P od 29. avgusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Husein Mujačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kanade, kog zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 9. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 000 104 09 Rev od 3. septembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 000 104 09 Gž od 10. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 000 104 08 P od 29. avgusta 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 000 104 08 P od 29. avgusta 2008. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos u Gimnaziji Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: tužena) pa se tužena obavezuje da apelanta vrati na rad na odgovarajuće poslove i zadatke i da ga prijavi Fondu PIORS za period od 12. septembra 1993. godine do dana vraćanja na rad, da mu na ime izgubljene zarade za period od 12. septembra 1993. godine do danas i troškove liječenja isplati iznos od 85.000,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. Presudom je apelant obavezan da tuženoj na ime troškova postupka isplati iznos od 3.352,05 KM, u roku od 15 dana od dana donošenja presude.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u postupku sproveo dokaze precizirane u presudi, te da je nesporno utvrdio da je apelant bio radnik tužene na radnom mjestu pomoćnika direktora; da mu je radni odnos prestao u septembru 1993. godine na način da je nakon održanog časa pozvan u kancelariju direktora škole gdje mu je, u prisustvu direktora škole i profesora poimenično navedenog u presudi, rečeno da više ne može raditi u školi i da odmah napusti školu i vrati ključeve stana koji je dobio od škole, nakon čega je otišao u zbornicu i pokupio svoje stvari i napustio školu; da mu nikada nije dostavljena odluka o prestanku radnog odnosa; da je u januaru 1994. godine apelant otišao na liječenje u Beograd nakon čega se u februaru 1994. godine iselio u Kanadu, kao i da se apelant u oktobru 2004. godine obraćao kancelariji OSCE-a, Republičkom pedagoškom zavodu RS 2007. godine i tuženoj radi zaštite prava iz radnog odnosa. U vezi sa utvrđenim, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 80. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89 i 42/90; u daljnjem tekstu: Zakon) koji je bio na snazi u vrijeme prestanka radnog odnosa, propisano da radnik ima pravo da nadležnom organu, odnosno poslodavcu, podnese zahtjev za ostvarivanje prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluke koju ti organi donesu o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima i to u roku od 15 dana od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno pravo odnosno od dana kada je radnik saznao za povredu prava.
4. Osnovni sud je naveo da je članom 83 st. 1 i 2 Zakona propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa ili ako taj organ ne donese odluke u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, u narednom roku od 15 dana može podnijeti tužbu nadležnom sudu s tim da radnik ne može tražiti zaštitu prava pred sudom ako prethodno nije tražio internu zaštitu. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da iz sprovedenih dokaza proizilazi da tužena nije donijela odluku o prestanku radnog odnosa apelantu što nesumnjivo predstavlja propust tužene ali da to istovremeno nije oslobodilo apelanta od obaveze da zatraži zaštitu prava iz radnog odnosa odnosno da podnese prigovor nadležnom organu tužene jer rok za prigovor počinje teći ne samo od dana uručenja odluke kojom je pravo radnika povrijeđeno nego i od dana kada je saznao za povredu prava. Kako je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant saznao da mu je radni odnos prestao u septembru 1993. godine i kako se nije obraćao tuženoj za zaštitu prava iz radnog odnosa ni 1993. godine niti nakon ukidanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine a tužbu je podnio 13. decembra 2007. godine bez prethodno podnesenog prigovora tuženoj, to, prema obrazloženju Osnovnog suda, apelant nije ni imao mogućnost ostvarivanja sudske zaštite u ovom postupku.
5. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 75 0 P 000 104 09 Gž od 10. februara 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je ponovio utvrđene činjenice i obrazložio da je članom 165 Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00,40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) propisano da će postupci za zaštitu prava radnika započeti prije stupnja na snagu ovog zakona biti okončani prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona dok je članom 166 istog zakona propisano da danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon te kako je predmetni Zakon o radu objavljen 8. novembra 2000. godine i stupio na snagu osmog dana od objavljivanja a apelant podnio tužbu u decembru 2007. godine, to je, prema obrazloženju Okružnog suda, na konkretan slučaj trebalo primijeniti odredbe Zakona o radu a ne Zakona na koji se pozvao Osnovni sud. Okružni sud je naveo da je apelant, shodno odredbama člana 105 Zakona o radu, bio u obavezi da u roku od godinu dana od povrede prava iz radnog odnosa podnese tužbu nadležnom sudu ali kako apelant nije na taj način postupio, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud trebao odbaciti apelantovu tužbu kao neblagovremenu a ne donijeti odbijajuću presudu, ali kako su posljedice i rješenja i presude u konkretnom slučaju iste, to prema obrazloženju Okružnog suda nije od bitnog uticaja na predmet ovog spora. Sem toga, Okružni sud je obrazložio i da u konkretnom slučaju apelant zahtijeva da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tužene, što, prema mišljenju tog suda, predstavlja zahtjev za utvrđenje činjenice što se deklaratornom tužbom ne može tražiti zbog čega je tužba takođe trebala biti odbačena kao nedozvoljena, ali kako su posljedice iste kao i kod odbijanja tužbenog zahtjeva, to nije od uticaja na predmet spora.
6. Okružni sud je naveo da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da nije mogao ocijeniti kada je nastala povreda prava iz radnog odnosa jer boraveći u Kanadi nije mogao da se upozna sa zakonima RS iz razloga što u radnom sporu kao što je ovdje slučaj, bez obzira na to o kakvoj je prirodi prava iz radnog odnosa riječ, moraju biti ispunjene procesne pretpostavke u pogledu dozvoljenosti i blagovremenosti tužbe, a odredbama Zakona o radu uvijek je propisano vremensko ograničenje za ostvarenje vremenskog prava po osnovu rada.
7. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 75 0 P 000 104 09 Rev od 3. septembra 2009. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da su neosnovani revizioni navodi da je tužena kriva jer apelantu nije uručila akt o prestanku radnog odnosa jer bi on tek na taj način saznao da su mu povrijeđena prava iz radnog odnosa pa bi tražio zaštitu jer samom činjenicom da je apelantu faktičkom radnjom prestao radni odnos, kako i sam apelant navodi, i da o tome nije dobio nikakvu odluku, predstavlja saznanje za povredu prava i učinioca. Obrazloženo je i da je usljed činjenice da je tužba podnesena 13. decembra 2007. godine drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je trebalo u konkretnom slučaju primijeniti odredbe Zakona o radu a ne Zakona jer je primjena odredbi ranije važećeg zakona moguća samo ako je postupak počeo prije stupanja na snagu novog zakona i do njegovog stupanja na snagu nije okončan. Zbog navedenog je, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan zaključak da je tužbu trebalo odbaciti kao neblagovremenu, te je i taj sud mišljenja da, budući da je zahtjev odbijen kao neosnovan, okolnost da je tužbu trebalo odbaciti nije od bitnog uticaja na pravilnost odlučivanja zbog čega Vrhovni sud prihvata razloge obrazloženja drugostepene presude. Vrhovni sud je naveo da okolnost da apelant živi u Kanadi takođe ne oslobađa obaveza apelanta da poštuje stroge prekluzivne rokove, kao i da i apelant i drugostepeni sud pogrešno smatraju da tužbeni zahtjev za utvrđenje da apelantu nije prestao radni odnos predstavlja zahtjev za utvrđivanje činjenica jer se u tom slučaju radi o utvrđivanju postojanja odnosno nepostojanja pravnog odnosa koji proizvodi određene posljedice pa se takav zahtjev može podnijeti u smislu člana 54 Zakona o parničnom postupku, ali da je, u konkretnom slučaju, drugostepeni sud pravilno našao da je tužba neblagovremeno podnesena pa da nema potrebe da se bavi ovim pitanjem. Zbog navedenog, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.
8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 Evropske konvencije. Kršenje prava na pravično suđenje vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer smatra da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za utvrđivanje određenog odnosa i obavezivanje na određenu činidbu zbog čega su sudovi, prema apelantovom mišljenju, morali meritorno odlučivati o njegovom zahtjevu, te da je obaveza poslodavca bila da donese odluku o prestanku radnog odnosa nakon čega bi apelant i znao kad mu je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa. Smatra i da je pogrešan stav redovnih sudova da za odluku nema značaja što on živi u Kanadi jer on u Kanadi nije mogao da dođe od saznanja o propisima RS i sve informacije koje je dobijao su išle ka nemogućnosti zastare događaja iz rata. Zbog svega navedenog, apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizilazi da je Osnovni sud apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan iako ga je, shodno odredbama člana 105 Zakona o radu, trebao odbaciti kao neblagovremen, te da je u presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda dato detaljno obrazloženje u pogledu navedenog uz konstataciju da takav postupak Osnovnog suda u suštini bitno ne utiče na konačno odlučivanje u vezi sa apelantovim tužbenim zahtjevom, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali detaljno obrazloženje zašto je apelantov tužbeni zahtjev neblagovremen, pri tome se pozivajući na citirane odredbe člana 105 Zakona o radu prema kojima je apelant bio u obavezi da u strogom prekluzivnom roku od godinu dana od saznanja za učinjenu povredu prava iz radnog odnosa podnese tužbu nadležnom sudu. Budući da je apelant za učinjenu povredu saznao u septembru 1993. godine, a tužbu podnio tek 2007. godine, dakle nesporno nakon proteka prekluzivnog roka, Ustavni sud smatra da su i obrazloženja redovnih sudova da zbog navedenog nisu imali zakonsku osnovu za meritorno rješavanje predmeta u skladu sa standardima koje postavlja Evropska konvencija. Sem toga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava redovnih sudova u odnosu na činjenicu da apelant od 1993. godine živi u Kanadi i da ga ta činjenica ne oslobađa obaveze poštovanja prekluzivnog roka.
13. U vezi sa svim navedenim, Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova zadovoljavaju standarde Evropske konvencije, te da iz činjenica konkretnog predmeta ne proizilazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić