Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3507/09 (JU «Srednja stručna škola» Zavidovići)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3507/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3507/09, rješavajući apelaciju JU «Srednja stručna škola» Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU “Srednja stručna škola” Zavidovići podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-GŽ-08-001 542 od 9. septembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 042-0-P-07-000104 od 13. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU «Srednja stručna škola» Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zavidovića, koju zastupa direktor Fuad Polić, zakonski zastupnik, podnio je 9. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-GŽ-08-001 od 9. septembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Živinicama ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-0-P-07-
000104 od 13. juna 2008. godine.
2. Općinski sud je presudom broj 042-0-P-07-000104 od 13. juna 2008. godine, obavezao apelanticu kao tuženu da tužiteljima isplati na ime razlike toplog obroka i regresa za godišnji odmor za period od 21. februara 2004. godine do 31. decembra 2007. godine iznose i to: Miralemu Islamoviću iznos od 1,308,20 KM, Mujesiri Hotić iznos od 1.216,70 KM, Muneveri Dervišević iznos od 1308,20 KM, Denisu Ribiću iznos od 1.297,90 KM, Bakiru Mešiću iznos od 1.308,20 KM, Seadu Sinanaoviću iznos od 1.308,20 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na navedene iznose od 21. februara 2007. godine pa do isplate, te im naknaditi solidarno troškove postupka u iznosu od 1.712,00 KM u roku od 15 dana od dana donošenja ove presude.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je među strankama bilo sporno da li je apelantica bila dužna da isplaćuje naknadu za ishranu u toku rada (topli obrok) i naknadu za korištenje godišnjeg odmora (regres) prema odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja, bez obzira na pojedinačno zaključene ugovore o radu, odnosno prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH («Službene novine FBiH»broj 54/05 u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) počev od 8. septembra 2005. godine, za utuženi period od 21. februara 2004. godine do 31. decembra 2007. godine. Imajući u vidu član 106. Zakona o radu kao i činjenicu da je tužba podnesena 21. februara 2007. godine, a najstarije potraživanje tužitelja datira sa 21. februarom 2004. godine, Općinski sud je ocijenio da je tužba blagovremena, i da samim tim ni potraživanja tužitelja shodno odredbi navedenog člana nisu zastarjela. U pogledu naknade za regres, naknade za ishranu u toku rada, sud je prihvatio nalaz vještaka u pogledu razlike neisplaćenih naknada u utuženom periodu kao i visine ovih naknada predviđenih Kolektivnim ugovorom za djelatnost srednjeg obrazovanja («Službene novine FBiH» broj 51/00 (čl. 40. 42 i 43.) u daljnjem tekstu: (Granski kolektivni ugovor). Konstatirano je da se odredbe Granskog kolektivnog ugovora, koje se odnose na regres i naknade za ishranu (topli obrok), neposredno primjenjuju, jer ove odredbe propisuju najniži iznos navedenih naknada koje poslodavac svojim općim aktima ne može odrediti u manjem iznosu, te tužiteljima pripada pravo na isplatu razlike navedenih naknada u skladu sa Granskim kolektivnim ugovorom.
4. Općinski sud je naglasio da bez obzira što je 8. septembra 2005. godine stupio na snagu Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH, koji pruža nešto manji obim prava tužiteljima po naprijed navedenim osnovima, sud je, imajući u vidu odredbu člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora, tužiteljima dosudio naknade u visini predviđenoj citiranim Granskim kolektivnim ugovorom, jer je to za njih povoljnije, s obzirom da je navedenom odredbom propisano da, ukoliko je neko pravo različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom u odnosu na Granske kolektivne ugovore, uzet će se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju kada se radi iz člana 8. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora. Također, navedeno je da je Granski kolektivni ugovor još uvijek na snazi, budući da nijednim propisom nije stavljen van snage, pa ni stupanjem na snagu Općeg kolektivnog ugovora, obrazlažući da bi se u svakom slučaju morao primijeniti i na konkretan slučaj kao lex specialis, sve i da ovo pitanje nije riješeno odredbom člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora.
5. Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovor apelantice i zakonskog zastupnika umješača na strani apelantice Zeničko dobojskog kantona da tužitelji nemaju pravo na veće naknade od onih koje su im isplaćivane, jer su iste isplaćivane u skladu sa njihovim podzakonskim aktima. Imajući u vidu da je odredbom člana 2. Granskog kolektivnog ugovora predviđeno «da se Pravilnikom o radu srednje škole ne mogu utvrditi manja prava zaposlenika od prava koja su utvrđena ovim kolektivnim ugovorom», zaključeno je da nijednim podzakonskim aktom, pa ni Sporazumom od 20. maja 2005. godine, navedene naknade nisu mogle biti propisane u iznosima manjim od onih koje predviđa Granski kolektivni ugovor. Općinski sud nije prihvatio ni prigovor apelantice o zastarjelosti samog prava iz člana 373. Zakona o obligacionim odnosima, ocjenjujući da se u predmetnom sporu radi o već stečenim pravima tužitelja, a zastarjelost se ne može računati od dana stupanja na snagu Granskog kolektivnog ugovora, nego od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
6. Odlučujući o žalbi apelantice i umješača na strani apelantice protiv presude Općinskog suda broj 042-0-P-07-000104 od 13. juna 2008. godine, Kantonalni sud je presudom broj 004-0-GŽ-08-001 542 od 9. septembra 2009. godine žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja ocijenio da su neosnovani navodi žalbe da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i pogrešno utvrdio činjenično stanje, jer nije uvažio sporazume između Vlade Kantona i Sindikata Kantona iz 2006. godine i 2007. godine. Po mišljenju apelantice navedeni sporazumi su svojevrsni kolektivni ugovori, budući da su sporazume zaključili isti subjekti koji su zaključili i Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine, a navedeni sporazumi bitno drugačije reguliraju visinu određenih prava iz radnog odnosa u odnosu na regulativu iz navedenog kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da Granski kolektivni ugovor za djelatnost srednjeg obrazovanja («Službene novine» FBiH broj 51/00) regulira pravo i visinu naknade za regres i naknade za ishranu u toku rada visinu ovih naknada (čl.40., 42. i 43.) , te da se isti Kolektivni ugovor primjenjuje neposredno, jer navedene odrdbe propisuju najniži iznos navedenih naknada koje poslodavac svojim općim aktom ne može odrediti u manjem iznosu. Kantonalni sud je naglasio da odrdbe člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora («Službene novine FBiH» broj 54/05) regulira da «ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu, ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju kada se radi o plaći iz odrdbe člana 8. stav 3. navedenog ugovora».
8. Dalje je navedeno da, nijednim podzakonskim aktom pa ni sporazumima iz 2006. godine i 2007. godine novčane naknade nisu mogle biti propisane u iznosima manjim od onih koje predviđa navedeni Granski kolektivni ugovor, s obzirom da je odredbom člana 2. Granskog kolektivnog ugovora-za srednje obrazovanje predviđeno da se pravilnikom o radu, kao ni jednim općim, ni pojedinačnim aktom poslodavca ne može predvidjeti manji obim prava za zaposlenike koja im pripadaju po navedenom kolektivnom ugovoru. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo tj. odredbe čl.40., 42. i 43. Granskog kolektivnog ugovora kada je apelanticu obavezao da tužiteljima za utuženi period isplati potraživane razlike naknada iz radnog odnosa.
9. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica je navela da su redovni sudovi povrijedili odredbe Zakona o parničnom postupku, «jer odluka nije donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza, odnosno ocjena istih je bila nepravilna i pogrešna, što je rezultiralo pogrešnom i nepravilnom primjenom materijalnog prava». U tom smislu apelantica je istakla da sudovi nisu uvažili bitne dokaze i to «Sporazume između Vlade kantona i Sindikata kantona (Sporazum od 17. augusta 2006. godine i Sporazum od 22. marta 2007. godine koji su objavljeni u Službenim novinama ZDK broj 4/08)». Apelantica smatra da su navedeni sporazumi bitni, jer drugačije reguliraju visinu određenih prava iz radnog odnosa u odnosu na regulativu iz kolektivnog ugovora, odnosno da su podobni da isključe primjenu kolektivnog ugovora iz 2000. godine.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. S obzirom da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03, od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ccbh.ba).
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, način na koji je Kantonalni sud i Općinski sud primijenio materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu čl. II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelantica se žali da je povrijeđeno i njeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine.. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelantica osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovanim.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić