Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3528/09 (Federacija Bosne i Hercegovine-Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Povrat u prijašnje stanje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3528/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3528/09, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 005711 08 Gž od 10. septembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku broj 0 P 005711 06 P od 20. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnijela je 11. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 005711 08 Gž od 10. septembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 0 P 005711 06 P od 20. maja 2008. godine.

2. Mehmed Mrakić podnio je Općinskom sudu tužbu protiv apelantice, radi novčanih potraživanja iz radnog odnosa. Tužba s prilozima dostavljena je apelantici na odgovor 5. aprila 2007. godine. Kako apelantica u ostavljenom roku, u skladu sa članom 70. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), nije dostavila sudu pismeni odgovor na tužbu a tužitelj je predložio donošenje presude zbog propuštanja, to je sud, u skladu sa članom 182. ZPP, donio Presudu zbog propuštanja broj 051-0-P-06-000251 od 10. decembra 2007. godine.

3. Apelantica je 8. januara 2008. godine podnijela sudu prijedlog za povrat u prijašnje stanje zbog postojanja nedostataka u pogledu zastupanja apelantice, ranije Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO), zbog ukidanja tog organa i okolnosti koje su nastupile uslijed preuzimanja spisa. Apelantica je u svom prijedlogu istakla da je 24. augusta 2007. godine potpisan sporazum između Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine i Federalnog pravobranilaštva, te da su donošenjem navedene presude povrijeđene odredbe čl. 66. i 295. ZPP, kao i da je sam tužiteljev tužbeni zahtjev očigledno neosnovan jer o tim pravima odlučuje organ uprave a ne sud, ističući da još nisu prestali razlozi zbog kojih apelantica nije dostavila odgovor na tužbu, te predlaže da sud stavi van snage navedenu presudu zbog propuštanja i dozvoli povrat u prijašnje stanje, a navode iz prijedloga prihvati kao odgovor na tužbu.

4. Rješenjem Općinskog suda broj 0 P 005711 06 P od 20. maja 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 51 0 P 005711 08 Gž od 10. septembra 2009. godine, odbijen je kao neosnovan prijedlog apelantice kao predlagatelja za povrat u prijašnje stanje, te slijedom toga odlučeno da presuda zbog propuštanja Općinskog suda od 10. decembra 2007. godine u cijelosti ostaje na snazi.

5. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je odredbom člana 328. stav 1. ZPP određeno da ako stranka propusti ročište ili rok za preduzimanje neke radnje u postupku i zbog toga izgubi pravo na preduzimanje te radnje, sud će toj stranci na njen prijedlog dopustiti da naknadno obavi tu radnju ako ocijeni da je do propuštanja došlo usljed opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti niti izbjeći, dok je odredbom člana 329. stav 4. ZPP određeno da ako se povrat traži zbog propuštanja roka predlagač je dužan istovremeno sa podnošenjem prijedloga izvršiti i propuštenu radnju. U konkretnom slučaju, sud je ocijenio da do propuštanja roka za davanje odgovora na tužbu nije došlo usljed opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti niti izbjeći, a i uz dostavljeni prijedlog predlagatelj - apelantica nije dala odgovor na tužbu. U obrazloženju je, dalje, navedeno da je tužba sa prilozima dostavljena apelantici na odgovor 5. aprila 2007. godine sa prijedlogom donošenja presude zbog propuštanja, te da, shodno odredbi člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave („Službene novine FBiH“ broj 2/06), ne egzistira FMO, ali da je ono transformirano, a eventualne praznine u zastupanju počevši od 1. januara 2006. godine otklonjene su stupanjem na snagu Zakona o federalnom pravobranilaštvu („Službene novine FBiH“ broj 61/06 od 16. oktobra 2006. godine). S tim u vezi, sud je zaključio da ukidanje FMO-a i nepostojanje tijela koje će ga zastupati, njegove statusne promjene ne mogu biti teret tužitelju i da on trpi posljedice zbog neažurnosti državnog aparata, niti su to razlozi koje apelantica nije mogla predvidjeti i izbjeći. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu prvostepene presude.

6. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je, odlučujući o apelanticinom prijedlogu za povrat u prijašnje stanje, prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio prijedlog kao neosnovan i za to dao valjano obrazloženje koje prihvata i ovaj sud, a koje nije dovedeno u sumnju ni apelanticinom žalbom. Prema ocjeni drugostepenog suda, prvostepeni sud je izrazio ispravno stajalište kada je u konkretnom slučaju ocijenio da su ispunjene procesne pretpostavke za donošenje presude zbog propuštanja i da nije bilo nedostataka u pogledu apelanticinog zastupanja. Ostali žalbeni navodi, kada je u pitanju osporavanje odluke o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje, irelevantni su prema mišljenju Kantonalnog suda, tako da ih ovaj sud nije posebno ni analizirao. Zbog navedenih razloga, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude temeljem odredbe člana 235. stav 1. tačka 2. ZPP.

7. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, apelantica je istakla da je u suprotnosti sa odredbom člana 378. stav 2. ZPP ocjena sudova da nepostojanje tijela koje će zastupati apelanticu pred sudom ne sprječava sud da vodi postupak, te da slijedom toga nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 182. ZPP za donošenje presude zbog propuštanja. Dalje, apelantica je istakla da sud ima obavezu da po službenoj dužnosti pazi na dopuštenost i blagovremenost tužbe, imajući u vidu da je tužitelj zaštitu svojih prava iz radnog odnosa trebao ostvarivati u upravnom postupku, a ne pred sudom. S tim u vezi, apelantica je navela da je tužba neblagovremena i u smislu odredbe člana

103. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZR), kojom je propisan prekluzivni subjektivni rok od jedne godine za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa, računajući od dana saznanja za povredu. Istovremeno, apelantica je istakla da je citiranim zakonom propisan i krajnji rok od tri godine, računajući od dana nastanka novčanih potraživanja u kojem zaposlenik može podnijeti tužbu zbog povrede prava na utvrđenje, kalkulaciju i isplatu novčanog potraživanja, a nakon tog roka nastaje apsolutna zastara za novčana potraživanja, kako je to i propisano članom 106. ZR. Naime, [...] zbog neprimjenjivanja relevantnih odredaba procesnog i materijalnog prava od sudova [apelantice] smatra da je uskraćen za fer i pravično suđenje, ali i trpi štetu na imovini, jer je neprimjenjivanje prava imalo za posljedicu podnošenje više od 15.000 neblagovremenih tužbi protiv [apelantice], a kao posljedicu toga [apelantica] trpi štetu na imovini, odnosno mogao bi imati štetu na imovini, ako bi sudska praksa nižih sudova ostala nepromijenjena u iznosu od više od 40 miliona KM samo na ime dosuđenih zateznih kamata i troškova postupka, neovisno od realnog duga. Također, apelantica ističe da se, za razliku od Federacije Bosne i Hercegovine, u Republici Srpskoj za novčana potraživanja iz radnog odnosa primjenjuje jednogodišnji rok zastare, te da je Ustavni sud u svojoj praksi podržao ovaj stav redovnih sudova u Republici Srpskoj.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. S obzirom na to da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je zaključeno i da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda tiče primjene materijalnog i procesnog prava redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3528/09 (Federacija Bosne i… | Sudska praksa | Aktio