Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3569/09 (E. L., E. N. i E. N.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3569/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3569/09, rješavajući apelaciju Emine Lubenović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emine Lubenović, Elvire Nezić i Edina Nezića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 224 od 29. septembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-000 844 od 29. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj P-45/05 od 9. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Emina Lubenović, Elvira Nezić i Edin Nezić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Prnjavora, koje zastupa Branislav Malić, advokat iz Prnjavora, podnijeli su 16. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 224 od 29. septembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-
07-000 844 od 29. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-45/05 od 9. marta 2007. godine.
2. Apelanti su Osnovnom sudu podnijeli tužbu protiv Drage Malinovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Đurđa Stojčića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Dragana Đurića (u daljnjem tekstu: trećetuženi), radi utvrđenja ništavnosti ugovora. U tužbi su naveli da je njihov prednik Muharem Čandić bio vlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. 126 k.o. Prnjavor, da je umro 1988. godine i da su im Rješenjem o nasljeđivanju broj O-140/88 od 13. oktobra 1988. godine pripale nekretnine iza njihovog pravnog prednika. Međutim, kako su dalje u tužbi naveli, nezakonitim rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Prnjavor, od 8. septembra 1997. godine od njihovog pravnog prednika su izuzete navedene nekretnine i rješenjem Skupštine općine Prnjavor dodijeljene su drugotuženom i trećetuženom, a oni su ih 1999. godine prodali prvotuženom.
3. Osnovni sud je Presudom broj P-45/05 od 9. marta 2007. godine, koja je potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, odbio tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništavan kupoprodajni ugovor zaključen 27. januara 1999. godine između prvotuženog i drugotuženog u dijelu koji se odnosi na nekretnine-parcelu broj 695/2 u površini od 583 m², te da se utvrdi da je ništavan kupoprodajni ugovor zaključen između prvotuženog i trećetuženog 1. juna 1999. godine u dijelu koji se odnosi na nekretnine-parcelu broj 695/12 u površini od 351 m². Također je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im prvotuženi preda u posjed i slobodno raspolaganje naprijed navedene nekretnine i da uspostavi prijašnje stanje u katastru nekretnina.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među strankama nesporno da je rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove od 8. septembra 1997. godine od prednika apelanata Muharema Čandića izuzete nekretnine upisane u p.l. broj 126 k.o. Prnjavor i to njiva na k.č. br. 695/2 i 695/12 i neposrednom pogodbom dodijeljene drugotuženom i trećetuženom na korištenje radi građenja. Zatim je nesporno da su drugotuženi i trećetuženi ugovorima o kupoprodaji od 29. januara i 1. juna 1999. godine navedene nekretnine prodali prvotuženom i da ih u posjedu drži prvotuženi koji je na njima sagradio stambeno-porodičnu kuću. Spornim se ukazuje stvarna nadležnost suda za postupanje kao i aktivna i pasivna legitimacija. U pogledu neosnovanosti prigovora stvarne nenadležnosti za postupanje, Osnovni sud je istakao da je predmet tužbenog zahtjeva utvrđenje ništavnosti ugovora, a ne utvrđenje eventualne nezakonitosti u postupku izuzimanja i dodjele predmetnog zemljišta. Zatim, neosnovan je, prema mišljenju Osnovnog suda, prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer se apelanti pozivaju na ništavnost ugovora prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) na koju se, shodno odredbi člana 103. tog Zakona, može pozvati svako zainteresirano lice. U smislu navedene odredbe, Osnovni sud je ocijenio da su apelanti zainteresirana lica i da je stoga prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan. U pogledu prigovora nedostatka pasivne legitimacije, Osnovni sud je istakao da se tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništavnosti ugovora čiji su ugovarači upravo tuženi, te da je stoga prigovor neosnovan.
5. U pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdio da je od prednika apelanata koji je umro 1988. godine, na osnovu rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove od 8. septembra 1997. godine, oduzeto neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište i parcele koje su predmet konkretnog spora (k.č. 695/2 i 695/12) neposrednom pogodbom dodijeljene drugotuženom i trećetuženom radi građenja. Drugotuženi je na dodijeljenom zemljištu započeo gradnju stambeno-poslovnog objekta, a u decembru 1998. godine zatražio je od SO Prnjavor saglasnost za otuđenje stambeno-poslovnog objekta na zemljišnoj parceli koja zahvata 1378 m² u kojoj se između ostalih nalazi i sporna parcela k.č. br. 695/2. Također je utvrđeno da je i trećetuženom odobrena izgradnja stambeno-poslovnog objekta na k.č. br. 695/12. Budući da je odredbom člana 58. Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni list SRBiH» br. 34/86, 1/90, 29/90 i «Službeni glasnik RS» br. 29/94, 23/98 i 5/99), koji je u vrijeme kupoprodaje predmetnih nekretnina bio na snazi, propisano da se nedovršena zgrada uz saglasnost SO može otuđiti ako je nosilac prava korištenja zemljišta radi građenja bio spriječen da nastavi građenje iz opravdanih razloga, Osnovni sud je na osnovu pismene dokumentacije utvrdio da je ovaj uvjet iz navedenog zakona bio ispunjen. Na osnovu iskaza svjedoka B. T., radnika u Imovinskopravnoj službi u vrijeme preuzimanja zemljišta, Osnovni sud je utvrdio da je pravnom predniku apelanata bio postavljen privremeni zastupnik, da je proveden upravni postupak a nakon toga je zemljište izuzeto i kao neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište dodijeljeno drugotuženom i trećetuženom. Osnovni sud je uvidom u pismeni zahtjev apelanata od 13. maja 1999. godine utvrdio da su podnijeli zahtjev Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove PJ Prnjavor za povrat spornih parcela, te je s tim u vezi navedeno da se eventualne nepravilnosti prilikom izuzimanja i dodjele zemljišta mogu otkloniti jedino u upravnom postupku i da je to pravo regulirano odredbama čl. 89. i 90. Zakona o građevinskom zemljištu. Naime, tim odredbama je regulirano kako i na koji način apelanti mogu ostvariti svoja prava u slučaju ako se utvrdi da je zemljište od njihovog prednika nezakonito oduzeto i da ga treba vratiti ili isplatiti novčanu naknadu. Osim toga, Osnovni sud je istakao da je u odredbi člana 87. stav 3. Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni glasnik RS» broj 86/03) propisano da fizička lica ili njihovi zakonski nasljednici koja su imala pravo korišćenja na građevinskom zemljištu i koja su to pravo koristila na dan ili prije 6. aprila 1992. godine za stambene, poljoprivredne ili poslovne svrhe, čije je pravo korišćenja prestalo bez njihove saglasnosti između 6. aprila 1992. godine i dana stupanja na snagu ovog Zakona, mogu kod nadležnog organa za imovinsko-pravne poslove podnijeti zahtjev za reviziju u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu zakona. Postupak revizije vodi nadležni organ uprave, koji povodom zahtjeva za reviziju provodi postupak i donosi odgovarajuće rješenje. Međutim, u pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva Osnovni sud je ocijenio da je neosnovan jer nije ispunjen uvjet iz odredbe člana 103. ZOO-a prema kojoj bi zaključeni kupoprodajni ugovori između tuženih bili ništavni. Drugotuženi i trećetuženi su u posjed spornih nekretnina došli na pravno valjan način, zatim su sa prvotuženim zaključili pravno valjane kupoprodajne ugovore (pismena forma, ovjereni potpisi), te bi pravo da zahtijeva utvrđenje ništavnosti kupoprodajnih ugovora u konkretnoj situaciji pripadalo samo Općini Prnjavor a ne apelantima koji za to nemaju aktivnu legitimaciju, zbog čega je njihov zahtjev odbijen.
6. Okružni sud je Presudom broj 011-0-GGž-07-000 884 od 29. novembra 2007. godine žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je činjenično utvrđenje i odlučivanje prvostepenog suda potpuno, pravilno i zakonito budući da se u parničnom postupku ne može utvrđivati pravna valjanost upravnog akta. Naime, nedostaci na koje su apelanti ukazali u tužbi, a odnose se na eventualnu nezakonitost prilikom izuzimanja spornih parcela od njihovog pravnog prednika, mogu se otkloniti samo u upravnom postupku. S druge strane, kupoprodajni ugovori čije su poništenje tražili su pravno valjani, zaključeni u pismenoj formi, potpisani i ovjereni, te stoga ne ispunjavaju uvjete iz odredbe člana 103. ZOO-a, pa je stoga tužbeni zahtjev pravilno odbijen.
7. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 224 od 29. septembra 2009. godine reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su apelanti svoj tužbeni zahtjev zasnovali na tvrdnji da su nekretnine koje su predmet kupoprodajnih ugovora na nezakonit način oduzete od njihovog pravnog prednika, pa su zatražili da se takvi ugovori ponište. U parničnom postupku je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da su nekretnine odlukom nadležnog organa uprave izuzete iz posjeda ranijeg korisnika (pravnog prednika apelanata) i dodijeljene radi izgradnje tuženim, te stoga apelantima ne pripada pravna zaštita koju su u konkretnom postupku zahtijevali. Pravilno su, prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi utvrdili da je predmet konkretne parnice utvrđenje ništavnosti ugovora a razlog pobijanja tih ugovora je u navodno nezakonito provedenom postupku izuzimanja spornog zemljišta od pravnog prednika apelanata, što je jedino moguće realizirati pred nadležnim organom uprave. Stoga je zaključeno da su nižestepeni sudovi potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, zbog čega je revizija apelanata odbijena.
8. Apelanti smatraju da su im pobijanim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, apelanti su istakli da je imovina od njihovog pravnog prednika oduzeta bez vođenja bilo kakvog postupka a nakon toga dodijeljena trećim licima. Smatraju da su pobijane presude nezakonite zato što im je prihvaćena aktivna legitimacija za podnošenje tužbe a tužbeni zahtjev je odbijen upravo zbog nedostatka aktivne legitimacije. Osim toga, apelanti su istakli da je nezakonito proveden postupak izuzimanja i dodjele spornih nekretnina budući da su sporne parcele oduzete od njihovog pravnog prednika koji je umro 1988. godine i dodijeljene trećim licima, bez obzira na činjenicu da su oni kao zakonski nasljednici stekli imovinu svog pravnog prednika u času njegove smrti. Predložili su da se apelacija usvoji i pobijane presude preinače.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Iz navoda apelacije proizlazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu svodi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojem zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo parnični postupak, izveo dokaze, ocijenio ih pojedinačno i u međusobnoj vezi, nakon čega je tužbeni zahtjev apelanata odbijen zbog neispunjenja uvjeta propisanih u odredbi člana 103. ZOO-a. Naime, redovni sudovi na sva tri nivoa su jasno ukazali da su apelanti svoj tužbeni zahtjev utemeljili na navodno nezakonito provedenom postupku izuzimanja spornih parcela od njihovog pravnog prednika, te da eventualne nezakonitosti u vezi s tim mogu otkloniti jedino u upravnom postupku. S tim u vezi, redovni sudovi su naveli relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu kojima je propisan postupak revizije i mogućnost povrata parcela, odnosno naknade za nezakonito izuzete parcele. S druge strane, sudovi su, krećući se u granicama postavljenog zahtjeva, jasno naveli da su tuženi u posjed nekretnina koje su predmet tužbenog zahtjeva došli na zakonit način i da su kupoprodajni ugovori čije je poništenje zatraženo pravno valjani, te da apelanti stoga nemaju aktivnu legitimaciju tražiti njihovo poništenje, koje pravo bi u konkretnoj situaciji pripadalo isključivo Općini Prnjavor kao davaocu zemljišta na korištenje radi izgradnje. S obzirom na navedeno, redovni sudovi su, prema mišljenju Ustavnog suda, u obrazloženjima osporenih odluka za svoje odlučivanje dali detaljne, jasne i precizne razloge primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno odredbe Zakona o građevinskom zemljištu i ZOO-a, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
13. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić