Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3618/09 (M.S.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Upis u sudski registar
  • Nekretnina
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3618/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3618/09, rješavajući apelaciju M. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. S. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-09-000 143 od 23. septembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda, Zemljišnoknjižne kancelarije u Bijeljini, broj 080-0-DN-08-002 690 od 18. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće podnio je 23. novembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-09-000 143 od 23. septembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda, Zemljišnoknjižne kancelarije u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 080-0-DN-08-002 690 od 18. juna 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio prijenos imovine koja je predmet spora na treća lica do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je 8. juna 2011. godine donio Odluku broj AP 3618/09 kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka, Područna jedinica Bijeljina, broj Dn: 11-052-952-5094 od 15. maja 2000. godine pod tačkom A izreke utvrđen je sadržaj nekretnina u popisnom listu broj 5094 k.o. Bijeljina 2 na način da je utvrđeno da se one sastoje od zemljišta označenog brojem katastarske parcele k.č. br. 2623/2, objekata na toj k.č. koji se sastoje od dvije sagrađene pomoćne zgrade, da je pravo raspolaganja na tom zemljištu upisano u korist Općine Bijeljina sa dijelom 1/1 i da je upisano privremeno pravo korištenja zemljišta u apelantovu korist sa dijelom 1/1 kao i pravo vlasništva na objektima u apelantovu korist sa dijelom 1/1. Također je utvrđeno (tačka B izreke) da na predmetnim nekretninama ima tereta i zabilježeno je postojanje spora na njima na osnovu Rješenja broj P-928/2000, te je naloženo (tačka G izreke) da se u katastar nekretnina k.o. Bijeljina 2 izvrši upis podataka o nekretninama i nosiocima prava na nekretninama kako je naprijed navedeno kao i da popisni list za zemljište broj 5094 k.o. Bijeljina 2 predstavlja sastavni dio tog rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Komisija za izlaganje podataka o nekretninama u k.o. Bijeljina 2 izvršila 15. juna 1999. godine izlaganje na javni uvid podataka o nekretninama upisanih u popisni list za zemljište i popisni list za zgrade broj 5094 k.o. Bijeljina 2, te da je utvrdila da navedenim nosiocima pripadaju prava u obimu upisanih prava u dispozitivu tog rješenja, koja su utvrđena na osnovu podataka iz zemljišne knjige, dotadašnjeg katastarskog operata, postojeće dokumentacije i na osnovu izjave nosioca prava i drugih činjenica sadržanih u zapisniku, te da je na osnovu navedenog, a shodno odredbama čl. 66-76. Zakona o premjeru i katastru nekretnina, odlučeno kao i u dispozitivu tog rješenja.

4. U vezi sa navedenim rješenjem, apelant je Osnovnom sudu uputio dopis kojim je tražio ispravku pogrešno upisanog prava u zk. ul.4727 i 9340 k.o. Bijeljina 2. Osnovni sud je apelantu dostavio Obavijest broj 080-0-Rz-08-002 669 od 22. jula 2008. godine kojom ga je obavijestio da je uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja se nalazi u predmetu 1-052-052-504 k.o. Bijeljina 2 utvrđeno da su u zemljišnoknjižnim ulošcima 4727 i 9340 k.o. Bijeljina 2 upisana prava koja su priznata u postupku izlaganja, a to je prvenstveno pravo korištenja zemljišta i pravo vlasništva na objektima, te da su podaci koji su upisani u navedenim ulošcima preuzeti iz katastra nekretnina 7. septembra 2005. godine, iz čega proizlazi da su ti podaci usklađeni i da su upisana prava koja su utvrđena i priznata. Također je navedeno da je u rješenju od 15. maja 2000. godine štamparskom greškom upisano pogrešno pravo odnosno da je napisano privremeno pravo umjesto prvenstveno pravo, kako je i inače upisano u zemljišnoknjižnoj evidenciji i katastarskom operatu.

5. Rješenjem Osnovnog suda broj 080-0-DN-08-002 690 od 18. juna 2009. godine odbijen je apelantov zahtjev za ispravku pogrešnog upisa u zemljišnoj knjizi prava na zemljištu na nekretninama označenim kao k.č. 2623/2 po kulturi pomoćna zgrada u površini od 28 m², pomoćna zgrada od 9 m² i dvorište u površini od 223 m² upisanim u zk. ul.4727 k.o. Bijeljina 2. Rješenjem je naložen upis odbijanja navedenog zahtjeva u zemljišnoj knjizi u koloni Upisi B lista zemljišnoknjižnog uloška broj 4727 k. o. Bijeljina 2. U obrazloženju rješenja je navedeno da se apelant obratio Osnovnom sudu 3. septembra 2008. godine zahtjevom za ispravku pogrešnog upisa prava u zemljišnoj knjizi, u skladu sa čl. 60. i 61. Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: Zakon). Apelant je tražio brisanje upisanog prvenstvenog prava korištenja zemljišta označenog po novom katastarskom premjeru kao k.č. 2623/2 k.o. Bijeljina 2 upisanog na apelantovo ime sa dijelom 1/1 i predložio upis privremenog prava korištenja na istom zemljištu sa dijelom 1/1 a kao dokaz apelant je priložio Rješenje RGU-PJ Bijeljina broj 11-052-952-5094 od 15. maja 2000. godine kojim je u evidenciji katastra nekretnina na navedenom zemljištu utvrđeno pravo raspolaganja u korist Općine Bijeljina da dijelom 1/1 kao privremeno pravo korištenja zemljišta i pravo vlasništva na objektima (dvije pomoćne zgrade) u apelantovu korist sa dijelom 1/1. Navedeno je i da je na istim nekretninama u elektronskoj evidenciji katastra nekretnina u k.k. ul. 5094 k.o. Bijeljina 2 upisan apelant kao nosilac prvenstvenog prava korištenja predmetnog zemljišta sa dijelom 1/1 kao i da je prilikom preuzimanja i presnimavanja podataka iz katastra nekretnina 7. septembra 2005. godine u evidenciji nove zemljišne knjige u zk. ul. 4727 k.o. Bijeljina 2 na k.č. 2623/2 upisano pravo raspolaganja na zemljištu u korist Općine Bijeljina i prvenstveno pravo korištenja predmetnog zemljišta u apelantovu korist sa dijelom 1/1.

6. S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da je rješavajući apelantov zahtjev izvršio provjeru podataka vezanih za predmetne nekretnine, te da je utvrdio da po izvršenoj identifikaciji parceli novog premjera k.č. 26232 k.o. Bijeljina 2 odgovara parcela starog premjera k.č. 2/131 upisano po gruntovnom Dn. 886/87 u gruntovnom zk. ul. 12840 k.o.Bijeljina u kojem je zemljište uknjiženo kao društveno vlasništvo sa prvenstvenim pravom korištenja radi građenja u apelantovu korist sa dijelom 1/1 kao i da je kao pravni osnov upisa priloženo Rješenje Općine Bijeljina - Općinske komisije za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove i urbanizam broj 05/III-475-

23 od 16. aprila 1987. godine kojim je apelantu priznato prvenstveno pravo korištenja radi građenja na zemljištu označenom kao k.č. 2/131 u površini od 250 m² i naloženo Osnovnom sudu, Zemljišnoknjižnom uredu, da izvrši upis navedenog prava u apelantovu korist sa dijelom 1/1.

7. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da nema osnova za primjenu člana

60. Zakona koji definira pojam neispravnog (pogrešnog) upisa u zemljišnoj knjizi jer je upisano prvenstveno pravo korištenja na zemljištu upisano ispravno u elektronskoj evidenciji katastra nekretnina u k.k. ul. 5094 k.o. Bijeljina 2 i u potpunosti odgovara upisu iz stare zemljišne knjige u gruntovnom uz. ul. 12840 k.o. Bijeljina iz čega proizlazi da nema osnova ni za primjenu člana 61. Zakona koji definira način ispravke pogrešnog upisa u zemljišnoj knjizi. Osim toga, Osnovni sud je naveo i da su, u skladu sa članom 93. Zakona, podaci iz katastra nekretnina vezani za predmetno zemljište kao već utvrđeno i priznato pravo preuzeti odnosno presnimljeni u evidenciju zemljišne knjige u zk. ul. 4727 k.o. Bijeljina 2 sa upisanim prvenstvenim pravom korištenja na zemljištu i u zk. ul. 9340 k.o. Bijeljina 2 sa pravom vlasništva na pomoćnim zgradama sa dijelovima 1/1 u apelantovu korist. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je odbio apelantov zahtjev.

8. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu koji je Rješenjem broj 012-0-Gž-09-000 143 od 23. septembra 2009. godine žalbu odbio i potvrdio Rješenje Osnovnog suda broj 080-0-DN-08-002 690 od 18. juna 2009. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da žalbeni navodi kojima se osporava rješenje prvostepenog suda nisu od utjecaja na njegovu zakonitost i pravilnost zato što je sam apelant u žalbi naveo da nije tražio brisanje upisanog prvenstvenog prava i upis privremenog prava korištenja zemljišta već da je tražio da se izvrši ispravka upisa na osnovu čl. 60. i 61. Zakona, kao i da sveukupni sadržaj žalbe «ne ukazuje šta se drugo imalo ispraviti, niti se iz sadržaja žaliočevog zahtjeva za ispravku pogrešnog upisa u zemljišne knjige, po kojem je donijeto pobijano rješenje, vidi da je on tražio neku drugu ispravku.» Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

9. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da su mu navedena prava prekršena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnom prava. Smatra da je do kršenja došlo na način što je u postupku upisa u katastarski operat katastra nekretnina upisano prvenstveno pravo korištenja u KKU 5094 KO Bijeljina 2, umjesto privremeno pravo korištenja kako je naloženo rješenjem od 15. maja 2000. godine. Prema apelantovim navodima, ista greška je učinjena i prilikom upisa u zk. uložak, te je izvršen i upis tereta kao trajne kategorije koju, kako apelant tvrdi, on nikada nije odobrio, a s tim u vezi ne postoji ni neka sudska odluka. Apelant navodi da je u vezi s tim tražio da mu se dopusti prisustvo raspravi drugostepenog suda ali mu to nije dopušteno nego je njegova žalba protiv rješenja Osnovnog suda odbijena. Osim toga, apelant navodi da se predmetna parcela nalazi u samom centru Bijeljine i da joj je tržišna vrijednost izuzetno visoka ali da za njega cijena ne igra nikakvu ulogu jer se prijavio za dobrovoljni povratak nakon čega, prema njegovim navodima, nastaju svi navedeni problemi.

10. Prema apelantovim navodima, samo utvrđeno činjenično stanje pokazuje da su se stekli uvjeti za ispravku ali da drugostepeni sud nije dao odgovore na suštinska pitanja kako se vrši ispravka pogrešnog upisa koji se desio kod drugih organa odnosno drugih razloga a takav upis se prenio i u Zemljišnoknjižnu kancelariju ne vodeći računa da su ona od bitnog utjecaja na zakonitost i pravilnost u odlučivanju. U apelaciji se navodi da su na taj način sudovi imali proizvoljan pristup kod utvrđivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza čime su proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo i tako, prema apelantovim navodima, povrijedili njegova prava na pravično suđenje, djelotvoran pravni lijek i imovinu.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se isključivo zasnivaju na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke pri tom se pozivajući na relevantne odredbe Zakona i objasnivši zašto nema osnova za primjenu odredbi čl. 60. i 61. Zakona u konkretnom slučaju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da, rješavajući o žalbi protiv prvostepenog rješenja vezanog za upise u zemljišne knjige, drugostepeni sud rješava shodno odredbama Zakona o parničnom postupku, te da ponovno održava glavnu raspravu samo u slučajevima potrebe za ponovnim utvrđivanjem ili dopunom činjeničnog stanja ili ponovnim izvođenjem dokaza ili radi izvođenja novog dokaza ili kada utvrdi da je zbog procesnih grešaka prvostepenog suda potrebno ponovno provesti glavnu raspravu (član 217. Zakona o parničnom postupku). Imajući u vidu navedeno, kao i da je u konkretnom slučaju drugostepeni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno i procesno pravo, Ustavni sud apelantove navode da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu prekršeni time što mu nije dopušteno održavanje i prisustvo glavnoj raspravi pred drugostepeni sudom smatra neosnovanim. Ustavni sud, također, ukazuje da iz činjenica konkretnog predmeta ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno i pristrano postupali niti su iz stanja predmeta vidljive procesne nepravilnosti, odnosno Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant osim paušalnog navoda da mu je ovo pravo prekršeno ničim ne obrazlaže tvrdnje o kršenju ovog prava. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je apelant koristio pravo na žalbu kao djelotvorni pravni lijek koji mu je shodno zakonu bio na raspolaganju a činjenica da ta žalba nije riješena u apelantovu korist ne vodi sama po sebi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog toga, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji povreda Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» povrede Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3618/09 (M.S.) | Sudska praksa | Aktio