Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3633/09 (Federacija Bosne i Hercegovine-Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3633/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3633/09, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine-Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine-Vlade Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65-0-P-041595-09-

Gž od 14. oktobra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija Bosne i Hercegovine-Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnijela je 24. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65-0-P-041595-09-Gž od 14. oktobra 2009. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65-0-P-041595-

08-P od 12. novembra 2008. godine odlučeno je da se smatra povučenom tužba koju je podnio F.K. (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelantice radi isplate naknade za odvojeni život. Navedenim rješenjem je tužitelj obavezan da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 360,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja, u pogledu troškova postupka koji se odnose na apelantičino zastupanje, naveo da je donio odluku na osnovu člana 388. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da je stranka dužna neovisno o ishodu parnice nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je prouzročila svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio. Općinski sud se, također, pozvao i na odredbe člana 395. stav 1. ZPP kojim je propisano da se odredbe o troškovima primjenjuju i na stranke koje zastupa pravobranilaštvo.

4. Rješavajući po žalbi tužitelja protiv Rješenja Općinskog suda broj 65-0-P-041595-08-P od 12. novembra 2008. godine u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65-0-P-041595-09-Gž od 14. oktobra 2009. godine kojim je žalbu uvažio i pobijano rješenje preinačio tako što je apelantičin zahtjev za naknadu troškova odbio kao neosnovan.

5. Kantonalni sud je istakao da je članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Službene novine FBiH“ broj 19/06) izmijenjen član 395. ZPP na koji se pozvao prvostepeni sud u svojoj odluci, a kojim je propisano da se nagrada pravobraniocu određuje na osnovu Zakona o pravobranilaštvu Federacije Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 42. Zakona o pravobranilaštvu Federacije Bosne i Hercegovine („ Službene novine Federacije BiH“ br. 2/95,12/98, 18/00 i 61/06) propisano da za radnje preduzete u zastupanju pred sudovima i drugim organima tijela Federalno pravobranilaštvo ima pravo na naknadu troškova prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, te da sredstva koja prilikom zastupanja ostvari Federalno pravobranilaštvo predstavljaju prihod budžeta Federacije BiH. Kantonalni sud se, također, pozvao i na odredbe člana 31. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa) kojim je propisano da advokatu pripada pravo na naknadu troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršavanje povjerenih poslova. Kantonalni sud je zaključio da iz navedenog proizlazi da je za stranke koje je u parničnom postupku zastupala apelantica moguće odrediti naknadu troškova za zastupanje, ali ne i nagradu za zastupanje, pa je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju kada je usvojio apelantičin zahtjev za naknadu troškova postupka koji se odnose samo na nagradu za zastupanje.

6. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava od Kantonalnog suda. Naime, apelantica smatra da ima pravo na naknadu svih troškova prema Tarifi, uključujući i pravo na nagradu pravobraniocu za zastupanje, a ne samo na izdatke koji su učinjeni u toku ili povodom postupka. Apelantica je navela da novelirane odredbe člana 395. stav 2. ZPP propisuju da se nagrada pravobraniocu određuje na osnovu Zakona o pravobranilaštvu, ali da takva nagrada nije propisana navedenim zakonom, zbog čega su takve odredbe dikriminirajuće.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporenog rješenja dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega je utvrdio da je apelantičin zahtjev za isplatu nagrade za zastupanje neosnovan, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U odnosu na apelantičine navode da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, st. 32. i 33).

12. U konkretnom slučaju apelantica u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su i njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić