Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3662/09 („Krajina petrol“ a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3662/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 3662/09, rješavajući apelaciju „Krajina petrola“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Krajina petrol” a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 225 od 26. augusta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pž-06-000 147 od 28. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj Ps. 396/04 od 27. aprila 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Krajina petrol“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milan Marinković, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 225 od 26. augusta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pž-06-000 147 od 28. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps. 396/04 od 27. aprila 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Ps. 396/04 od 27. aprila 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 013-0-Pž-06-000 147 od 28. novembra 2007. godine, obavezan je apelant da AD «Rafinerija nafte» Brod (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 200.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 16. decembra 2000. godine pa do konačne isplate te da nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.000,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Odbijen je apelantov prigovor prebijanja kao neosnovan.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj pravni sljednik MDP «Nirs» Brod, kojeg je preuzeo ugovorom o pripajanju 26. juna 2003. godine a sa kojim je apelant zaključio ugovor o kreditu 8. septembra 2000. godine na iznos od 500.000,00 KM. Također je nesporno, kako je dalje naveo sud, da je apelantu prednik tužitelja 4. oktobra 2000. godine isplatio iznos od 200,000,00 KM koji je apelant trebalo da vrati najkasnije do 15. decembra 2000. godine, kao i to da apelant nije vratio navedeni iznos do ugovorenog roka a i kasnije, te da prednik tužitelja ostatak kredita u iznosu od 300.000,00 KM nije uplatio apelantu. Međutim, apelant je osporio potraživanje tužitelja, navodeći da tužitelj nije ispunio svoju obavezu iz ugovora, jer iznos od 300.000, 00 KM nije nikada platio apelantu, te je istakao prigovor prebijanja ovog potraživanja sa potraživanjem tužitelja i prigovor zastare potraživanja tužitelja, pozivajući se na odredbu člana 374. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Nakon provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je zaključio da je ugovor koji su parnične stranke zaključile 8. septembra 2000. godine ugovor o zajmu, jer ima sve elemente tog ugovora propisane članom 557. ZOO, a ne ugovor o kreditu koji je definisan odredbom člana 1065. ZOO. Naime, članom 557. ZOO je predviđeno da se ugovorom o zajmu obavezuje zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati poslije izvjesnog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta. Osim toga, Osnovni sud je apelantov prigovor o zastarjelosti potraživanja tužitelja ocijenio neosnovanim, navodeći da potraživanje zajmodavca zastarijeva u opštem zastarnom roku iz člana 371. ZOO, da je rok za vraćanje zajma bio 15. decembar 2000. godine, da je tužitelj podnio tužbu 18. maja 2004. godine, pa da rok od 10 godina nije protekao.
5. Prigovor prebijanja potraživanja isticanjem potraživanja apelanta za isplatu iznosa od 300.000,00 KM iz istog ugovora Osnovni sud je odbio kao neosnovan, nalazeći da je, u smislu člana
559. ZOO, zajmodavac dužan predati određene stvari u određeno vrijeme a ako rok za predaju nije određen, onda kada to zajmoprimac zatraži, ali da pravo zajmoprimca da traži predaju stvari zastarijeva za tri mjeseca od dolaska zajmodavca u docnju, a u svakom slučaju za godinu dana od zaključenja ugovora. Kako je navedeni ugovor zaključen 8. septembra 2000. godine, Osnovni sud je zaključio da je protekao i subjektivni i objektivni rok za potraživanje apelanta kao zajmoprimca (za isplatu ostatka iznosa od 300,000,00 KM), te je iz navedenih razloga Osnovni sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u smislu čl. 557. i 562. ZOO uz obavezu plaćanja kamate u smislu člana 277. ZOO, počev od 15. decembra 2000. godine od kada je u docnji pa do isplate.
6. Okružni sud je, odlučujući o žalbi, u svemu prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda, napominjući da se, u smislu člana 1065. ZOO, samo banka može pojaviti kao davalac kredita, pa je pravilan zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o zajmu, jer on ima sve elemente ugovora o zajmu (član 557. ZOO). Osim toga je istaknuto da se predmetni ugovor ne može svrstati u kategoriju ugovora o prometu robe i usluga koje podrazumijeva odredba člana 374. ZOO, kao i da u tom slučaju potraživanje zajmodavca zastarijeva za tri godine a kako to apelant u žalbi tvrdi. Prema ocjeni Okružnog suda, promet robe i usluga iz navedene zakonske odredbe podrazumijeva, uz promet robe, i promet usluga kojim se promet robe olakšava, po pravilu trgovinskih usluga koje taj promet prate, kao i usluga koje se u širem smislu mogu izjednačiti sa prometom robe. Okružni sud smatra da se potraživanja iz ugovora o zajmu ne mogu svrstati u kategoriju usluga koje ima u vidu član 374. ZOO, te se na potraživanja iz ugovora o zajmu ne može primijeniti trogodišnji rok zastare iz člana 374. ZOO, jer se ne radi o potraživanju iz ugovora o prometu robe i usluga, nego se primjenjuje opšti zastarni rok od 10 godina iz člana 371. ZOO.
7. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 225 od 26. augusta 2009. godine reviziju odbio.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je ugovor koji su stranke zaključile po svom sadržaju ugovor o zajmu koji je definisan odredbom člana 557. ZOO, pa činjenica da je naslovljen kao ugovor o kreditu nije od utjecaja na pravnu prirodu odnosa ugovarača koji su zasnovani tim ugovorom. Ugovor o zajmu jeste dvostrani obligacioni ugovor, jer se tim ugovorom zajmodavac obavezuje da preda u svojinu zajmoprimcu određenu količinu novca ili kojih drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati poslije izvjesnog vremena istu količinu novca, odnosno istu količinu stvari. S obzirom na to da je ugovor o zajmu konsenzualan, a ne realan ugovor, on nastaje u momentu postizanja saglasnosti volja ugovarača, pa predaja stvari predstavlja radnju izvršenja ugovora. U konkretnom slučaju, kako je dalje naveo sud, apelant je primio djelomično ispunjenje ugovora (200.000,00 KM), te je u smislu člana 562. stav 1. ZOO bio dužan da u ugovorenom roku, tj. najkasnije do 15. decembra 2000. godine, predniku tužitelja vrati istu količinu novca, a nesporno je da to apelant nije učinio tada, a ni kasnije.
9. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je neosnovan revizioni prigovor da je predmetni ugovor koji su stranke zaključile 8. septembra 2000. godine ugovor u privredi i da se zastarjelost potraživanja iz tog ugovora treba ocjenjivati prema odredbi člana 374. ZOO, a ne prema odredbi člana 371. ZOO. Za postojanje ugovora u privredi, u smislu odredbe člana 25. stav 2. ZOO, nije dovoljno da su takav ugovor međusobno zaključili privredni subjekti, tj. preduzeća i druga pravna lica koja obavljaju privrednu djelatnost, kao i imaoci radnji i drugi pojedinci koji u vidu registrovanog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost (subjektivna pretpostavka). Uz to je potrebno da je taj ugovor zaključen u okviru djelatnosti koje sačinjavaju predmet poslovanja tih privrednih subjekata ili je u vezi sa tim djelatnostima (objektivna pretpostavka), te je Vrhovni sud zaključio da se ugovor o zajmu koji su stranke zaključile očigledno ne može smatrati ugovorom o privredi, jer nije ispunjena objektivna pretpostavka za postojanje ugovora u privredi. Vrhovni sud je, dalje, istakao da se ugovor o zajmu ne može smatrati, zbog svoje osobenosti, ugovorom o prometu robe i usluga koji podrazumijeva odredba člana 374. stav 1. ZOO. Ugovor o zajmu je osnov za sticanje prava svojine, jer zajmoprimac na predmetu zajma stiče pravo svojine, ali je zajmoprimac u obavezi da poslije isteka određenog vremena vrati zajmodavcu istu količinu stvari iste vrste i istog kvaliteta. Ugovor o zajmu je poseban imenovani ugovor obligacionog prava, pa se zato zastarjelost potraživanja iz ugovora o zajmu cijeni prema odredbi člana 371. ZOO, te je pravilno apelantov prigovor o zastari potraživanja tužitelja odbijen kao neosnovan, jer je tužba podnesena prije isteka roka zastarjelosti.
10. Vrhovni sud je, također, naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je prigovor prebijanja koji je apelant istakao neosnovan, ali ne zbog razloga koji su dali. Potraživanje apelanta koje ističe u preboju potiče iz iste obligacije iz koje potiče potraživanje tužitelja, pa se ispunjenjem ugovora u cijelosti od tužitelja kao zajmodavca isplatom iznosa od 300.000,00 KM apelantu obligacija ne bi ugasila, već bi se, naprotiv, apelantova obaveza za toliko uvećala, kao i potraživanje tužitelja. Dakle, u konkretnom slučaju nedostaje jedan od osnovnih uslova za prebijanje, tj. ne postoje dva uzajamna potraživanja da bi uopšte moglo biti govora o prebijanju-kompenzaciji, pa je ispitivanje postojanja ostalih uslova za kompenzaciju potpuno suvišno. Prednik tužitelja nije u cijelosti ispunio ugovorenu obavezu, jer nije isplatio ostatak od 300.000,00 KM apelantu koji je imao mogućnost da, u skladu sa članom 124. ZOO, zahtijeva ispunjenje obaveze u cijelosti ili pod uslovima propisanim odredbama člana 125. do 130. ZOO raskinuti ugovor prostom izjavom ako raskid ne nastupa po samom zakonu a u svakom slučaju bi mu pripadalo pravo na naknadu štete. Apelant nije ni tvrdio da je od prednika tužitelja zahtijevao ispunjenje ugovora, ili da je ugovor raskinut, niti je postavio protivtužbeni zahtjev na osnovu ovlaštenja iz člana 124. ZOO, te nižestepeni sudovi nisu imali osnova da se u razlozima odbijanja prigovora prebijanja pozivaju na odredbu člana 559. ZOO, niti da primjene član 559. stav 2. ZOO, ocjenjujući da je apelantovo potraživanje zastarjelo kada se tužitelj nije ni pozvao na zastarjelost. Međutim, kako je na kraju istakao Vrhovni sud, nedostatak nižestepenih odluka nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke o materijalnopravnom prigovoru prebijanja potraživanja zbog razloga koje je dao taj sud, kao ni navodi revizije u pogledu docnje tužitelja, njenih posljedica, te posljedica prebijanja.
11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer «sudovi nisu pravilno primijenili osnovne logičke principe kod podvođenja činjeničnog stanja pod važeću pravnu normu». Apelant je istakao da kod «ugovora o beskamatnom zajmu novčanih sredstava dešava se promet prava svojine, jer se pravo svojine na novčanim sredstvima prenosi sa jednog pravnog subjekta na drugi, tj. sa zajmodavca na zajmoprimca, prenosom novčanih sredstava iz posjeda zajmodavca u posjed zajmoprimca». Apelant je naveo da je kod ugovora o zajmu novac roba, da je novčani beskamatni zajam u suštini kupovina određene količine novca sa odložnim plaćanjem pri čemu cijena koju zajmoprimac plaća odgovora visini novčanog iznosa koji je dobio od zajmodavca. Apelant je, dalje, istakao da «ugovor o zajmu između dva preduzeća jeste ugovor o prometu robe i usluga u smislu člana 374. stav 1. ZOO». Apelant je, na kraju, istakao da «redovni sudovi nisu shvatili suštinu prigovora prebijanja u situaciji kada zajmodavac nije ispunio svoju obavezu u cijelosti«, jer je «suština u tome da zajmoprimac nije u docnji sve dok je iznos obaveze koju nije izvršio veći od obaveze zajmoprimca». Predložio je da Ustavni sud preinači osporene odluke i tužbeni zahtjev u cijelosti odbije.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U konkretnom slučaju redovni sudovi su obrazložili da je ugovor koji su prednik tužitelja i apelant zaključili po svom sadržaju ugovor o zajmu koji je definisan članom
557. ZOO, te da se na konkretan slučaj zastarjelost potraživanja ocjenjuje prema odredbi člana 371. ZOO. Redovni sudovi su obrazložili da je prigovor zastare potraživanja koji je istakao apelant neosnovan, jer opšti zastarni rok od 10 godina nije protekao, jer je rok za vraćanje zajma bio 15. decembar 2000. godine a tužba je podnesena 18. maja 2004. godine, te je apelant obavezan na isplatu iznosa od 200.000,00 KM. Također su redovni sudovi obrazložili da je u konkretnom slučaju prigovor prebijanja potraživanja koji je istakao apelant neosnovan, jer u konkretnom slučaju ne postoje dva uzajamna potraživanja da bi se uopšte moglo govoriti o prebijanju-kompenzaciji. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant imaj «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić