Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3664/09 (R.T. i S.T.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3664/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3664/09, rješavajući apelaciju R. T. i S. T., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija R. T. i S. T. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-

Pžp-09-000 602 od 4. septembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-1-Pr-08-000 107 od 8. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R. T. i S. T. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kozarske Dubice podnijeli su 23. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-09-000 602 od 4. septembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-1-Pr-08-000 107 od 8. aprila 2009. godine. Apelanti su 30. juna i 29. jula 2010. godine dopunili apelaciju.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 077-1-Pr-08-000 107 od 8. aprila 2009. godine okrivljeni S. Š. (u daljnjem tekstu: prvookrivljeni) je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 7 Zakona o javnom redu i miru, dok su apelanti proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 8 Zakona o javnom redu i miru. Za prekršaj iz člana 7 Zakona o javnom redu i miru prvookrivljeni je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM, dok su apelanti za prekršaj iz člana 8 Zakona o javnom redu i miru kažnjeni novčanom kaznom u iznosu od po 200,00 KM. Takođe, prvookrivljeni i apelanti su obavezani na plaćanje troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od po 150,00 KM. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je Policijska stanica Kozarska Dubica podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka broj 10-1-11/01-211-11/08 od 24. marta 2008. godine protiv prvookrivljenog zbog prekršaja iz člana 7 Zakona o javnom redu i miru i protiv apelanata zbog prekršaja iz člana 11 Zakona o javnom redu i miru. U vezi s tim, Osnovni sud je, prije svega, ukazao da na usmeni pretres pred tim sudom nije pristupio prvookrivljeni, iako je uredno obaviješten, niti je svoj izostanak opravdao, te da se stoga smatra da je prihvatio odgovornost za predmetni prekršaj shodno članu 55 Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima). Osnovni sud je ukazao da su, s druge strane, apelanti pristupili na usmeni pretres, te da nisu prihvatili odgovornost za prekršaj koji im je stavljen na teret. Osnovni sud je naveo da je u toku dokaznog postupka saslušao apelante, svjedoke Rajka Marčetu, Zorana Pekića, Gorana Gajića, Gojka Trivića, Dragana Mrkaljevića, te da je pročitan ozljedni list Doma zdravlja u Kozarskoj Dubici od 18. marta 2008. godine koji se odnosi na prvookrivljenog. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je, analizirajući izvedene dokaze i ocjenjujući odbranu apelanata, utvrdio da su prvookrivljeni i apelanti 18. marta 2008 godine oko 11,30 časova u Dositejevoj ulici u Kozarskoj Dubici narušili javni red i mir i to prvookrivljeni nepristojnim i drskim ponašanjem, a apelanti bezobzirnim ponašanjem i izazivanjem osjećaja fizičke ugroženosti drugog lica. Naime, Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je kritične prilike prvookrivljeni komadom cigle razbio staklo na objektu koji graniči sa advokatskom kancelarijom prvoapelanta, te da se tom prilikom na javnom mjestu nepristojno ponašao (na način pobliže naveden u izreci rješenja), te da je na taj način počinio prekršaj iz člana 7 Zakona o javnom redu i miru. Osnovni sud je, dalje, naveo da je utvrdio da su kritične prilike apelanti, nakon što je prvookrivljeni razbio staklo na pomenutom objektu, izašli iz advokatske kancelarije i krenuli prema pvookrivljenom, te da je tom prilikom prvoapelant istrgnuo kišobran iz ruku prvookrivljenog i odgurnuo ga, dok je drugoapelant uzeo drvenu letvu i zajedno sa pvoapelantom krenuo prema prvookrivljenom. Osnovni sud je naveo da iz navedenog proizilazi da su apelanti narušili javni red i mir i to bezobzirnim ponašanjem i izazivanjem osjećaja fizičke ugroženosti drugog lica što čini obilježja prekršaja iz člana 8 Zakona o javnom redu i miru. Pri tome, Osnovni sud je istakao da su apelanti u toku postupka tvrdili da se radilo o krajnjoj nuždi. Međutim, Osnovni sud je naveo da iz sprovedenih dokaza proizilazi da se u konkretnom slučaju nije radilo o krajnjoj nuždi jer radnja koju su učinili apelanti nije učinjena da bi se otklonila istovremena opasnost, budući da su apelanti kritične prilike izašli iz kancelarije i krenuli prema prvookrivljenom, te da su sami izazvali predmetnu situaciju. Prilikom izricanja novčane kazne Osnovni sud je naveo da je imao u vidu težinu učinjenog prekršaja, stepen odgovornosti, posljedice koje su mogle nastupiti, te da je kao olakšavajuće okolnosti uzeo u obzir ranije nekažnjavanje apelanata, kao i njihovo materijalno stanje, te da im je izrekao novčanu kaznu u minimalnom iznosu, budući da je za prekršaj iz člana 8 Zakona o javnom redu i miru propisana novčana kazna u rasponu od 200,00 do 800,00 KM. Pri tome, Osnovni sud je naveo da odluka o troškovima postupka zasnovana na odredbama člana 8 Zakona o prekršajima u vezi sa članom 96 stav 1 tačka e) Zakona o krivičnom postupku, te da se navedeni troškovi odnose na paušalne troškove u iznosu od 150,00 KM određene u skladu sa članom 30 Uredbe o naknadi troškova u sudskim postupcima, a koji su propisani u rasponu od 150,00 do 1.500,00 KM.

3. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Pžp-09-000 602 od 4. septembra 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, prilikom donošenja osporene presude, sproveo sve raspoložive dokaze, ocijenio ih pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, te dao argumentovano obrazloženje u pogledu postojanja prekršaja i prekršajne odgovornosti apelanata. Okružni sud je ukazao na to da apelanti u žalbi tvrde da nisu odgovorni za počinjenje predmetnog prekršaja, navodeći da su samo pokušavali da se odbrane od napada prvookrivljenog i da otklone od svog dobra istovremenu neskrivljenu opasnost. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je u službenoj zabilješci o predmetnom prekršaju broj 10-1-11/01-207/08 od 18. marta 2008. godine, koju su sastavila ovlaštena službena lica, jasno predočeno kako se predmetni događaj odvijao, u pogledu čega su apelanti kasnije saslušani, uz navođenje izjava drugih svjedoka koji su se zatekli na licu mjesta, a što je sve argumentovano i obrazloženo u prvostepenoj presudi. Okružni sud je ukazao da bi apelanti, pozivajući se na krajnju nuždu, mogli biti oslobođeni od kazne samo pod uslovom da su djelo učinili radi toga da otklone od svog dobra ili dobra drugog istovremenu neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a da, pri tome, učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetilo. Naime, Okružni sud je ukazao da radnja otklanjanja treba da je istovremena sa opasnošću, s tim da istovremenost postoji kada je radnja otklanjanja preduzeta kada je opasnost nastala, dok traje kao i kad neposredno predstoji, a da minula kao i buduća opasnost ne mogu biti osnova instituta krajnje nužde. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju nije radilo o krajnjoj nuždi. Naime, Okružni sud je istakao da radnja koju su učinili apelanti nije učinjena da bi se otklonila od svog dobra istovremena neskrivljena opasnost, budući da su apelanti izašli iz kancelarije, pozvali prvookrivljenog i krenuli prema njemu, te da se moglo očekivati da će doći do reakcije prvookrivljenog opisane u izreci osporenog rješenja, što znači da su apelanti takvu situaciju sami izazvali. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije ispunjen jedan od uslova za postojanje krajnje nužde, tj. radnja otklanjanja nije preduzeta istovremeno sa opasnošću (kada je opasnost nastala, dok traje kao i kad neposredno predstoji). S obzirom na to, Okružni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi apelanata izneseni u tom smislu. U pogledu odluke o kazni, Okružni sud je naveo da je novčana kazna apelantima izrečena u skladu sa odredbom člana 10 stava 2 Zakona o prekršajima, pri čemu je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti apelanata, a koje ne mogu biti osnov za izricanje ukora kao najblaže prekršajne sankcije ili za eventualno uslovljavanje izrečene novčane kazne. Prema tome, Okružni je naveo da je apelantima izrečena adekvatna novčana kazna u minimalnom iznosu, srazmjerna težini počinjenog prekršaja, uz uvažavanje zakonski propisanog raspona novčane kazne za predmetni prekršaj, a kojom će se ostvariti svrha kažnjavanja predviđena zakonom, kako generalna, tako i specijalna prevencija. Imajući u vidu navedeno, te kako ni ostali žalbeni navodi apelanata nisu od uticaja na donošenje drugačije odluke suda u predmetnoj prekršajnoj stvari, Okružni sud je odlučio kao u izreci rješenja shodno odredbama člana 65 stav 2 i člana 67 Zakona o prekršajima.

4. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje koje je garantovano članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo lica da ne bude podvrgnuto nečovječnom i ponižavajućem tretmanu koje je garantovano članom II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3 Evropske konvencije. Apelanti navode da su u žalbi protiv prvostepenog rješenja zatražili od drugostepenog suda da ih obavijesti o datumu održavanja ročišta pred tim sudom, kako bi izložili žalbu, ali da ih drugostepeni sud nije pozvao, niti je obrazložio zbog čega to nije učinio. Apelanti, dalje, navode da se prvookrivljeni uopšte nije pojavio na usmenom pretresu pred prvostepenim sudom, a da se samo iz njegovog iskaza moglo utvrditi da li se zaista kritične prilike osjećao ugroženim zbog apelanata. Takođe, apelanti navode da je prvookrivljeni ciglom razbio staklo na susjednom objektu, a da je u stvari imao namjeru da gađa njih u kancelariji, te da su svjedoci koji su dali iskaz povodom tog događaja bili pristrasni. Dalje, apelanti navode da je prvoapelant, koji je star čovjek sa teškim porodičnim i zdravstvenim problemima, kritične prilike bio u stanju teške uzrujanosti, u koje ga je doveo prvookrivljeni svojim ponašanjem. U vezi s tim, apelanti navode da su predlagali da se sprovede neuropsihijatrijsko vještačenje kako bi se utvrdilo da je prvoapelant bio u stanju afekta i da nije mogao kontrolisati svoje postupke usljed teške uzrujanosti, ali da prvostepeni sud nije prihvatio taj prijedlog. Takođe, apelanti navode da iz iskaza svjedoka Gojka Trivića jasno proizilazi u kakvom stanju se nalazio prvoapelant prije i poslije incidenta, odnosno da je taj svjedok jasno opisao stanje prvoapelanta, koji je kritične prilike morao zatražiti i medicinsku pomoć. Apelanti smatraju da sve navedeno ukazuje na to da su u konkretnom slučaju postupali u krajnjoj nuždi. Sem toga, apelanti navode da odluka o kazni i odluka o troškovima postupka nisu obrazložene.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

6. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenljivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o "krivičnoj" optužbi protiv apelanata u smislu člana 6 Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba "krivična" u smislu značenja iz člana 6 Evropske konvencije daje se na osnovu kriterijuma: klasifikovanje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriterijumi ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterijuma: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o "krivičnoj optužbi". Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterijuma, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o "krivičnoj optužbi", odnosno da je u konkretnom slučaju član 6 Evropske konvencije primjenljiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07, tačke 21 i 22).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, koji se u suštini odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o javnom redu i miru i Zakona o prekršajima, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu sprovedenog dokaznog postupka utvrdili da su apelanti počinili predmetni prekršaj, dajući, pri tome, detaljne i jasne razloge za svoje odlučivanje, kako u pogledu odgovornosti apelanata za predmetni prekršaj, tako i u pogledu odluke o kazni i odluke o troškovima postupka. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da apelanti u konkretnom slučaju nisu postupali u krajnjoj nuždi, te dali detaljne i jasne razloge u tom pogledu, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje redovnih sudova. U pogledu navoda apelanata da ih "drugostepeni sud nije pozvao na ročište kako bi izložili žalbu", Ustavni sud ukazuje da su ovi navodi očigledno neosnovani, budući da iz odredbi člana 65 stav 3 Zakona o prekršajima proizilazi da drugostepeni sud razmatra žalbu na osnovu spisa predmeta, žalbe i odgovora, bez održavanja usmenog pretresa. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Ustavni sud zapaža da apelanti, takođe, smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo koje je garantovano članom II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 3 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelanti, sem paušalnih navoda, nisu ponudili argumente niti dokaze kojima bi potkrijepili ove svoje tvrdnje, odnosno koji bi ukazali da je povreda navedenog prava moguća u predmetnom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3664/09 (R.T. i S.T.) | Sudska praksa | Aktio