Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3677/09 (M. P.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Invalidnina
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3677/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3677/09, rješavajući apelaciju Momira Paprice, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Momira Paprice podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Uvp-08-000 248 od 20. avgusta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Momir Paprica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče podnio je 23. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-08-
000 248 od 20. avgusta 2009. godine.
2. Rješenjem Odjeljenja za opštu upravu Opštine Foča (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 03-560-63/99 od 14. septembra 2004. godine usklađeno je ranije Rješenje broj 03-560-63/99 od 31. januara 2002. godine sa važećim zakonom tako da je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida II kategorije sa 100% invaliditeta trajnog karaktera. Navedeno rješenje je u postupku revizije ukinuto.
3. Apelant je pred Okružnim sudom u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) pokrenuo upravni spor radi poništenja Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 03-2-560-74-1/99 od 12. aprila 2005. godine u kom je osporio zakonitost tog akta.
4. Okružni sud je Presudom broj U-45/05 od 28. septembra 2005. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog akta pribavljen nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca) iz kog proizilazi da kod apelanta postoji jedno tjelesno oštećenje a od toga je u omjeru od 50% utvrđen vojni invaliditet. Prema ocjeni Okružnog suda, činjenično stanje utvrđeno u osporenom aktu ima valjanu osnovu u ljekarskom nalazu i mišljenju. S obzirom na to da se upravni spor rješava na bazi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, Okružni sud je zaključio da je činjenično stanje pravilno utvrđeno (na bazi ljekarskog nalaza i mišljenja), te da je stoga i materijalno pravo pravilno primijenjeno svrstavanjem apelanta u II kategoriju sa 50% invaliditeta, sa odgovarajućim pravima po tom osnovu. Neosnovani su apelantovi navodi, kako je dalje obrazloženo, da jednom stečeno pravo ne može biti podvrgnuto reviziji, jer je članom 95 Zakona o pravima boraca propisano da se konačno rješenje može ukinuti po pravu nadzora, ako je njime povrijeđen Zakon u korist pojedinca a na štetu društvene zajednice.
5. Protiv navedene presude apelant je Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Presude broj U-45/05 od 28. septembra 2005. godine.
6. Vrhovni sud je Presudom broj Uvl-99/05 od 23. maja 2007. godine apelantov zahtjev uvažio i osporenu presudu ukinuo, te je cio predmet vratio Okružnom sudu na ponovno odlučivanje, uz obavezu iz odredbe člana 49 stav 3 Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) da postupi po uputstvima iz presude.
7. Okružni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 015-0-U-07-000 047 od 27. septembra 2007. godine kojom je apelantovu tužbu uvažio i poništio rješenje Ministarstva od 12. aprila 2005. godine. U obrazloženju presude je navedeno da je Drugostepena ljekarska komisija pravilno utvrdila da se apelantu ima priznati djelimični procenat invaliditeta, ali nije potpuno i jasno obrazloženo koji su razlozi opredijelili ljekarsku komisiju da utvrdi procenat vojnog invaliditeta. Smatrajući da je konkretni nalaz i mišljenje dat suprotno pravilima člana 10 Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima boraca, Okružni sud je uvažavajući tužbu osporeni akt poništio.
8. Ministarstvo je zatim Rješenjem broj 03-2-560-74-2/99 od 3. decembra 2007. godine ukinuo prvostepeno rješenje kojim je izvršeno prevođenje ranijeg rješenja istog organa kojim je apelantu bio priznat status ratnog vojnog invalida II kategorije sa 100% invaliditeta trajno, te je odlučeno kao u postupku revizije da se apelantu priznaje status ratnog vojnog invalida VII kategorije sa 50% invaliditeta trajno po osnovu oboljenja, sa pravom na ličnu invalidninu u iznosu od 13% lične invalidnine vojnog invalida I kategorije, počevši od 12. aprila 2005. godine.
9. Apelant je pred Okružnim sudom pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva broj 03-2-560-74-2/99 od 3. decembra 2007. godine. Okružni sud je donio Presudu broj 015-0-U-08-000 002 od 25. avgusta 2008. godine kojom je tužbu uvažio, rješenje Ministarstva ukinuo i odlučio na način što je apelantu priznao status ratnog vojnog invalida IV kategorije sa 80% invalidnosti trajno po osnovu oboljenja, sa pravom na ličnu invalidninu u iznosu od 41% od iznosa lične invalidnine vojnog invalida I kategorije. U obrazloženju je navedeno da Ministarstvo ni u ponovnom postupku nije otklonilo nedostatke na koje je ukazano ranijim presudama, jer nalaz i mišljenje ljekarske komisije treba da bude potpun i jasan i da sadrži činjenice koje su s medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravičnog rješenja. Prema ocjeni Okružnog suda, nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije znatno odstupa od nalaza Prvostepene ljekarske komisije, o čemu je izostalo jasno i potpuno obrazloženje, zbog čega je Okružni sud sam odlučio o apelantovom zahtjevu donošenjem presude koja u svemu zamjenjuje akt nadležnog Ministarstva.
10. Odlučujući o zahtjevu Ministarstva za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 015-0-U-08-000 002 od 25. avgusta 2008. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Uvp-08-000 248 od 20. avgusta 2009. godine kojom je zahtjev uvažen, presuda Okružnog suda preinačena na način što je apelantova tužba odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je zahtjevom zatraženo da se presuda vanredno preispita zbog «povrede zakona, drugog propisa ili opšteg akta» jer je navedenom presudom apelantu priznato svojstvo RVI-a zbog šećerne bolesti čija je etiologija nepoznata i prema Pravilniku o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta ne može se uzimati kao osnov za priznanje RVI-a. Zahtjev za vanredno preispitivanje presude razmotren je, kako je navedeno, prema odredbama člana 39 ZUS-a nakon čega je zaključeno da presuđivanje Okružnog suda nije pravilno. Naime, presuda Okružnog suda zasnovana je na stavu da Ministarstvo apelantu nije moglo utvrditi manji invaliditet od procentualnog raspona koji se kreće između 70% i 100%. Osnov za priznanje vojnog invaliditeta apelantu je šećerna bolest a u odredbi člana 10 stav 1 Pravilnika o utvrđivanju vojnog invaliditeta je propisano da oboljenja čija je etiologija nepoznata ili nije sigurno utvrđena ne mogu se uzimati kao osnov za utvrđenje vojnog invaliditeta. Izuzetak od tog pravila predviđen je u stavu 2 iste odredbe kojom je propisano da se šećerna bolest može izuzetno i djelimično uzeti kao osnov za utvrđivanje vojnog invaliditeta. Iz rješenja drugostepene ljekarske komisije proizilazi, kako je dalje obrazloženo, da je uticaj vojne službe kod apelanta u odnosu na ostale faktore koji su uslovili nastanak šećerne bolesti u omjeru od 50% i takvo procentualno određenje u saglasnosti je sa iskustvima medicinske struke. Vrhovni sud je stoga zaključio da je navedeni nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije u saglasnosti sa odredbom člana 10 Pravilnika o radu ljekarskih komisija kog je Ministarstvo pravilno ocijenilo i u odnosu na ukupno oštećenje apelantovog zdravlja svrstao ga kao oštećenje u omjeru od 50%. Stoga je, kako je dalje obrazloženo, pogrešan stav Okružnog suda da procenat vojnog invaliditeta ne može biti manji od propisanog od 70% do 100%, pa nije bilo ni razloga da se akt Ministarstva smatra nezakonitim.
11. Apelant smatra da su mu presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je u navodima apelacije opširno izložio hronologiju donošenja odluka vezanih za utvrđenje statusa ratnog vojnog invalida, ističući da je Vrhovni sud postupio suprotno od stavova iz svoje ranije presude kada je uvažio njegov zahtjev za vanredno preispitivanje presude. Smatra da nije bilo uslova da mu se procenat vojnog invaliditeta smanji, tvrdeći da je Vrhovni sud proizvoljno protumačio odredbe zakona. Sem toga, presudom Okružnog suda bio mu je priznat status ratnog vojnog invalida u omjeru od 80%, kao i ranijim prvostepenim rješenjem, koje se, prema njegovom mišljenju, nije moglo više podvrći reviziji niti je apelantu mogao biti umanjen procenat vojnog invaliditeta ispod 80% trajno, a iznad IV kategorije invalidnosti. Apelant smatra da su razlozi navedeni u obrazloženju presude netačni, nejasni, nepotpuni i pogrešni i da je cio postupak nepravičan zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima apelacije o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u presudi koja je osporena apelacijom jasno i iscrpno obrazložio razloge zbog kojih je uvažio zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 015-0-U-08-000 002 i apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. Naime, Vrhovni sud je prilikom donošenja osporene presude detaljno obrazložio razloge zbog kojih nije pravilan stav Okružnog suda iz presude koju je vanredno preispitao povodom zahtjeva Ministarstva, uz jasno obrazloženje da je nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije u skladu sa odredbom člana 10 stav 2 Pravilnika o radu ljekarskih komisija i da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su s medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilne odluke o apelantovom ratnom vojnom invaliditetu i pravima koja iz tog proizilaze. Vrhovni sud je zatim jasno istakao da je Ministarstvo takav nalaz i mišljenje pravilno ocijenio u odnosu na ukupno oštećenje apelantovog zdravlja i ispravno utvrdio procenat koji mu po tom osnovu pripada u vidu iznosa lične invalidnine.
16. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se iz obrazloženja osporene presude ne može zaključiti da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, kako to tvrdi apelant, niti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kom dijelu proizvoljna. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić