Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3682/09 (M. S., D. S. i V. S.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obustava postupka - apelant umro
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3682/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3682/09, rješavajući apelaciju Milana Sekulovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineje 1. i 4. i člana 65. stav 1. tačka 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I OBUSTAVI
POSTUPKA
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vojislava Sekulovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-
0-Rev-08-000119 od 15. septembra 2009. godine, Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0Gž-07-000056 od 22. novembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj P-207/04 od 22. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Obustavlja se postupak pokrenut apelacijom Milana Sekulovića i Dušana Sekulovića podnesenom protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000119 od 15. septembra 2009. godine, Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0Gž-07-000056 od 22. novembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj P-207/04 od 22. novembra 2006. godine, zato što su apelanti umrli.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Sekulović, Dušan Sekulović i Vojislav Sekulović (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Trebinja, koje zastupa Nebojša Rudan, advokat iz Trebinja, podnijeli su 23. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000119 od 15. septembra 2009. godine, Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0Gž-07-000056 od 22. novembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-207/04 od 22. novembra 2006. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj P-207/04 od 22. novembra 2006. godine odbačena je tužba apelanata kojom su tražili da sud donese presudu kojom će utvrditi da je ništav Ugovor o korištenju stana u Trebinju broj 56-1 koji je zaključen 9. aprila 1992. godine između njihovog brata B.S. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Zajednice stanovanja Trebinje, čiji je pravni sljednik Opština Trebinje (u daljnjem tekstu: drugotužena) i da taj ugovor ne proizvodi pravno djejstvo, kao i da im tuženi naknade troškove postupka.
3. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da apelanti traže poništenje navedenog ugovora o korištenju stana u skladu sa članom 11. Zakona o stambenim odnosima, jer smatraju da taj ugovor nije zaključen na osnovu odgovarajućeg akta koji bi predstavljao punovažan osnov za useljenje u stan s obzirom na to da je stan dodijeljen prvotuženom samo na privremeno korištenje. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da bi određeno lice moglo tražiti poništenje ugovora, mora imati pravni interes. Prema stavu Osnovnog suda, kod apelanata nesporno postoji ekonomski interes, jer postoji mogućnost da prvotuženi otkupi predmetni stan i u nekoj predstojećoj i mogućoj denacionalizaciji, odnosno restituciji, onemogući apelante da povrate stan koji je prije izvršene nacionalizacije bio vlasništvo njihovog pravnog prednika. Dalje, Osnovni sud je istakao da iz dokumentacije u spisu, tj. iz zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da je predmetni stan bio upisan kao državna svojina sa pravom upravljanja u korist drugotužene, koja je prije toga prešla u državnu svojinu na osnovu odluke Sreskog narodnog odbora Trebinje iz 1945. godine, u skladu sa Zakonom o konfiskaciji. Osnovni sud je zaključio da, stoga, apelanti nemaju pravni interes da pobijaju sporni ugovor o korištenju stana. Osim toga, Osnovi sud je istakao da još nije donesen Zakon o restituciji, odnosno povratu nacionalizovanih i konfiskovanih nekretnina, pa tek nakon što navedeni zakon bude donesen, apelanti će moći kao zakonski nasljednici lica koje je nekada bilo vlasnik predmetnog stana isticati određena prava. Osnovni sud je istakao i to da je predmetni stan privremeno dodijeljen prvotuženom, te da bez obzira na činjenicu što on posjeduje ugovor o korištenju stana koji se pobija tužbom, stan neće moći otkupiti u skladu sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova. Osnovni sud je zaključio da je odluku o odbacivanju tužbe zbog nepostojanja pravnog interesa donio shodno članu 67. stav 1. tačka 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojim je propisano da nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi: 7) da ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje tužbe za utvrđenje.
4. Rješavajući po žalbi apelanata protiv Rješenja Osnovnog suda broj P-207/04 od 22. novembra 2006. godine, Okružni sud je donio Rješenje broj 015-0Gž-07-000056 od 22. novembra 2007. godine kojim je njihovu žalbu odbio i potvrdio osporeno rješenje.
5. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio kada je odbacio tužbu apelanata zbog nedostatka pravnog interesa, jer je nesporno da apelanti nisu vlasnici spornog stana, nego pravni sljednici nekadašnjeg vlasnika stana kome je stan konfiskovan i koji je postao vlasništvo drugotužene, da apelanti nisu ugovorna strana, niti imaju dodirnih tačaka sa vlasništvom ili posjedom spornog stana, te da, stoga, nemaju pravni interes da traže poništenje spornog ugovora. Okružni sud je zaključio da će se pravni interes apelanata pojaviti tek onda kada bude donesen i stupi na snagu Zakon o restituciji i kada se riješi pitanje reprivatizacije.
6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000119 od 15. septembra 2009. godine odbijena je revizija koju su apelanti izjavili protiv drugostepenog rješenja.
7. Vrhovni sud je ponovio činjenice utvrđene pred prvostepenim i drugostepenim sudom i istakao da u potpunosti prihvaća stav sudova da apelanti nemaju pravni interes za utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora o korištenju stana. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 54. ZPP kojim je propisano kada se može podići tužba za utvrđenje (prejudicijelna ili deklaratorna). Vrhovni sud je istakao da tužitelji moraju imati pravni interes da pokrenu parnični postupak radi zaštite svojih prava ili interesa koji su predviđeni zakonom, a da sud može da odbije da pruži zaštitu stranci koja ne dokaže postojanje pravnog interesa, jer je to pretpostavka za podnošenje tužbe za utvrđenje. Dalje, Vrhovni sud je naveo da pravni interes treba razlikovati od ekonomskog interesa koji nije ujedno i pravni, jer iz pravnog interesa uvijek proistječe pravo na podnošenje tužbe za utvrđenje, a iz ekonomskog samo onda kada se poklapa sa pravnim interesom u prevenciji buduće zaštite prava. Vrhovni sud je, također, ukazao i na odredbe člana 109. Zakona o obligacionim odnosima prema kojem sud pazi po službenoj dužnosti na ništavost, ali samo kada se na nju pozvalo zainteresovano lice, tj. samo oni koji imaju interesa da se neki ugovor poništi mogu od suda zahtijevati da donese odluku o tome, što nije slučaj u predmetu apelanata.
8. Apelanti su u apelaciji naveli da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava od sudova. Apelanti su istakli da se sudovi nisu upuštali u ocjenu da li je sporni ugovor o korištenju stana ništav ili ne, nego da su svoje odluke sveli na pitanje da li oni imaju pravni interes za podnošenje tužbe o čemu su zauzeli pogrešan stav da takav interes ne postoji i za to dali „šturo“ obrazloženje. Apelanti su naveli da sudovi, umjesto da svojim odlukama sankcionišu postojanje nezakonito zaključenog ugovora o korištenju stana, oni onemogućavaju njih kao tužioce u realizaciji svog legitimnog pravnog interesa - da sudskom presudom eliminišu iz pravnog saobraćaja jedan nezakonito zaključen ugovor koji može poslužiti prvotuženom kao osnov za otkup stana.
9. Podneskom od 10. septembra 2010. godine advokat Nebojša Rudan, koji je zastupao apelante u postupku pred Ustavnim sudom, obavijestio je Ustavni sud da su apelanti Milan Sekulović i Dušan Sekulović u međuvremenu, nakon podnošenja apelacije, umrli. Osim toga, prvotuženi (brat apelanata) je u svom odgovoru na apelaciju od 17. septembra 2010. godine, također, naveo da su apelanti Milan Sekulović i Dušan Sekulović umrli.
I. U odnosu na apelanta Vojislava Sekulovića
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. II.U odnosu na apelante Milana Sekulovića i Dušana Sekulovića
15. Ustavni sud je utvrdio da se nisu stekli uslovi iz člana 65. stav 2. Pravila Ustavnog suda za nastavak postupka, jer Ustavnom sudu nije, u roku od 30 dana od dana smrti apelanata, podnesen pismeni zahtjev nasljednika da preuzimaju nastavak postupka.
16. Imajući u vidu odredbu člana 65. stav 1. tačka 3. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će Ustavni sud donijeti odluku kojom obustavlja postupak kada je u toku postupka apelant umro, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić