Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3699/09 (M. Š. i V. K.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Prava iz radnog odnosa
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3699/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3699/09, rješavajući apelaciju Mileta Šmitrana i Vlade Kurnickog, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mileta Šmitrana i Vlade Kurnickog protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-08-000 117 od 15. septembra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-07-000 197 od 29. augusta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mile Šmitran (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Vlado Kurnicki (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Gradiške, koje zastupa Miroslava Dinić, advokat iz Gradiške, podnijeli su 30. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0- Rev-08-08-000 117 od 15. septembra 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 197 od 29. augusta 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), donesenom po apelantovoj tužbi radi isplate plata, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev prvoapelanta i obavezan tuženi GP „Vrbas" sa sjedištem u Laktašima (u daljnjem tekstu: tuženi) da prvoapelantu isplati neisplaćenu platu za maj 2002. godine u iznosu od 1.836,00 USD ili u KM kao domaćoj valuti po kursu važećem na dan isplate uz zakonsku zateznu kamatu koja teče od 15. juna 2002. godine do isplate, u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja, a odbijen je kao neosnovan zahtjev prvoapelanta za plaćanje zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos u periodu od 5. juna 2002. godine do 15. juna 2002. godine (I stav izreke). U preostalom dijelu kojim je tražio isplatu plaća za period od jula 2000. godine do aprila 2002. godine tužba prvoapelanta je odbačena kao neblagovremena (II stav izreke). Istom presudom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev drugoapelanta, pa je tuženi obavezan da drugoapelantu isplati neisplaćene plate za period od maja do jula 2002. godine u preciziranim iznosima USD ili u KM, kao domaćem sredstvu plaćanja, po kursu važećem na dan isplate uz kamatu po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate na način kako je utvrđeno stavom III prvostepene presude. U preostalom dijelu kojim je tražio isplatu plata za period od jula 2000. godine do decembra 2001. godine tužba drugoapelanta je obačena kao neblagovremena (IV stav izreke). Istom presudom (V stav) je odbijen kao neosnovan zahtjev punomoćnika apelanata za naknadu troškova parničnog postupka, i to punomoćnika Miroslave Drinić u iznosu od 8.055,00 KM uvećan za iznos sudske takse na tužbu i odluku suda i zahtjev punomoćnika Marinka Brkića u iznosu od 1.750,00 KM, dok je djelimičio usvojen zahtjev tuženog i obavezani apelanti da kao solidarni dužnici tuženom nadoknade troškove parničnog postupka, isplatom iznosa od 2.160,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. I, konačno, odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženog za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 2.160,00 KM do iznosa od 3.800,00 KM (stav šesti izreke presude).

3. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti u konkretnoj pravnoj stvari podnijeli tužbu 31. maja 2003. godine. Kako je utvrdio Osnovni sud, između parničnih stranka nisu sporne činjenice da su apelanti bili u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženog i da su po nalogu tuženog upućeni na rad u inostranstvo, tj. u Rusiju gdje su pretežno i obavljali poslove i zadatke za tuženog, a radni odnos prvoapelantu je prestao u julu 2002. godine, a drugoapelantu počev sa 1. augustom 2002. godine. Sporno je da li su apelantima isplaćene plate koje potražuju tužbenim zahtjevima ili nisu, te da li su u tom periodu apelanti obavljali poslove i radne zadatke za svoj račun, odnosno neistinito prikazali angažovanje i vrijeme rada za tuženog. Osnovni sud je, dalje, utvrdio da po svojoj prirodi potraživanje plate predstavlja povremeno imovinsko potraživanje iz radnog odnosa koje se, u pravilu, isplaćuje periodično, u jednakim vremenskim periodima, što se određuje kolektivnim ugovorima ili pojedinačnim ugovorima o radu. Sud je prihvatio pravno shvatanje punomoćnika apelanata da su tužbeni zahtjevi apelanata postavljeni sa pravom izbora tuženog na isplatu u stranoj valuti ili u protivrijednosti te valute u domaćem sredstvu plaćanja, jer iz formulacije tužbenog zahtjeva proizlazi da su zahtjevi postavljeni alternativno. Osnovni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti navodi punomoćnika apelanata da se u ovoj parnici imaju primijeniti rokovi zastarjelosti povremenih novčanih potraživanja propisani odredbom člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojim ta potraživanja zastarijevaju u roku od tri godine od dana dospjelosti za ispunjenje. Taj rok je, po svojoj prirodi, kako je naveo Osnovni sud, materijalnopravni rok čijim protekom se pravo ne gasi, već prestaje mogućnost prinudnog ispunjenja ukoliko dužnik taj prigovor istakne u parnici. S druge strane, ;

rokovi propisani odredbom člana 105. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) jesu prekluzivni rokovi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, a ZOR predviđa jedinstveni rok u kojem se može tražiti sudska zaštita prava iz radnog odnosa u pogledu svih, pa tako i imovinskih potraživanja iz radnog odnosa, tj. imovinska potraživanja radnika po osnovu rada nisu izuzeta u pogledu primjene odredbe člana 105. ZOR-a. S obzirom na uspjeh u sporu, u cijelosti su odbijeni zahtjevi punomoćnika apelanata za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovani u pretežnom dijelu, jer nisu uspjeli u ovoj parnici, dok su apelanti obavezani da tuženom solidarno nadoknade troškove parničnog postupka isplatom iznosa od 2.160,00 KM sa kamatom od dana donošenja presude do isplate, na osnovu odredbe člana

386. Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPPRS).

4. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 197 od 29. augusta 2007. godine žalba apelanata je uvažena, Presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj RS-1902/03 od 22. januara 2007. godine preinačena u dijelu kojim je odbačena tužba apelanata tako što je usvojen tužbeni zahtjev u tom dijelu i tuženi obavezan da isplati neisplaćene plate: prvoapelantu za period od jula 2000. godine do aprila 2002. godine u mjesečnim iznosima USD (preciziranim u izreci) ili u KM kao domaćoj valuti po kursu važećem na dan isplate uz zakonsku zateznu kamatu obračunatu na svaku dospjelu mjesečnu platu počev od 15. u mjesecu za prethodni mjesec do isplate. Dalje, da isplati drugoapelantu neisplaćene plate za period od jula 2000. godine do decembra 2001. godine u preciziranim iznosima USD, sve u ukupnom iznosu od 21.096,00 USD ili u KM kao domaćoj valuti, po kursu važećem na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na svaku dospjelu mjesečnu platu počev od 5. u mjesecu za prethodni mjesec do konačne isplate. Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu i u pogledu odluke o troškovima spora tako što se tuženi obavezuje naknaditi apelantima na ime troškova postupka iznos od 2.938,50 KM u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude, dok se odbija zahtjev tuženog za naknadu troškova parničnog postupka. Žalba tuženog je odbijena i potvrđena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu (stav I i stav III izreke prvostepene presude). Okružni sud je naveo da je žalba tuženog neosnovana, dok je žalba apelanata osnovana. Ovo utvrđenje se zasniva na izvedenim dokazima u toku prvostepenog postupka, prije svega, uvidom u platne liste i potvrde tuženog o obračunatim a neisplaćenim platama apelantima. Polazeći od utvrđenja da su apelanti za povredu prava iz radnog odnosa za neisplaćene plate saznali nastupanjem dospjelosti svake mjesečne plate do petnaestog u mjesecu za prethodni mjesec, a pošto je tužba podnijeta 31. maja 2003. godine, ona je neblagovremena, osim potraživanja za maj 2002. godine za prvoapelanta, a za drugoapelanta je neblagovremena, osim za potraživanje plata za maj, jun i jul 2002. godine. Zaključujući da je tužba apelanata blagovremena za njihovo cjelokupno potraživanje, a prihvatajući u svemu utvrđenja prvostepenog suda u pogledu dokazanosti činjenica na kojima apelanti temelje svoja potraživanja i njihovu visinu, uvažavanjem žalbe apelanata, Okružni sud je prvostepenu presudu preinačio na osnovu člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPPRS) u dijelu kojim je odbačena tužba kao neblagovremena i obavezao tuženog da apelantima na ime obračunatih a neisplaćenih plata za period naveden u izreci drugostepene presude isplati označeni iznos na ime plata. Što se tiče žalbenih navoda tuženog da apelanti nisu radili u spornom periodu za tuženog, nego za druga lica, prvostepeni sud je, prema ocjeni Okružnog suda, pravilno utvrdio, na osnovu iskaza saslušanih svjedoka i pismene dokumentacije, da su apelanti dokazali da su kao radnici tuženog obavljali sve povjerene poslove u stranoj državi. Nijedan dokaz nije potvrdio navode tuženog u pogledu ovih činjeničnih tvrdnji, pa se žalbeni navodi, kako je zaključio Okružni sud, izneseni u tom pravcu nisu mogli prihvatiti. Nije bilo potrebno visinu plate apelanata dokazivati financijskim vještačenjem, imajući u vidu da je tuženi izdao potvrde apelantima o visini ostvarene neisplaćene plate, a što proizlazi iz rješenja tuženog od 29. jula 2002. godine i 20. decembra 2002. godine, te podataka u platnim listama tuženog za sporni period koje je potpisao direktor predstavništva tuženog u Moskvi. Stoga je žalbu tuženog Okružni sud odbio i potvrdio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu na osnovu člana 226. ZPPRS.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-08-000 117 od 15. septembra 2009. godine, koju su apelanti primili 1. oktobra 2009. godine, revizija je djelimično uvažena, Presuda Okružnog suda broj 011- 0-Ž-07-000 197 od 29. augusta 2007. godine je preinačena u stavu 1. izreke tako što se žalba apelanata odbija, prvostepena Presuda Osnovnog suda broj Rs-1902/03 od 22. januara 2007. godine potvrđuje u dijelu kojim je tužba odbačena (st. II i IV izreke). Slijedeći to, preinačava se i odluka o troškovima postupka sadržana u drugostepenoj odluci tako što se tuženi obavezuje da, umjesto iznosa od 2.938,50 KM, tužiteljima na ime parničnih troškova naknadi iznos od 185,00 KM. Kako je naveo Vrhovni sud, prvostepeni sud je zaključio da je tužba blagovremena samo u pogledu zahtjeva za isplatu plata za period od maja do jula 2002. godine zaključno, pa je u tom dijelu udovoljio zahtjevu apelanata, dok je u preostalom dijelu tužbu odbacio. Drugostepeni sud je prihvatio činjenično utvrđenje, ali ne i pravni zaključak prvostepenog suda da je tužba neblagovremena u odnosu na zahtjev za isplatu plata dospjelih do maja 2002. godine, jer smatra da prekluzivni rok za podnošenje tužbe ne teče od dana saznanja za povredu prava, već od dana kad je apelantima prestao radni odnos kod tuženog. Slijedeći to, taj sud je preinačio prvostepenu presudu i u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu apelanata. Vrhovni sud je zaključio da stav drugostepenog suda o blagovremenosti tužbe nije pravilan. Prema članu 105. stav 2. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07, u daljem tekstu: ZOR), radnik može podnijeti tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Ovaj zakon stupio je na snagu 16. novembra 2000. godine (član 167), tj. prije podnošenja tužbe prvostepenom sudu 31. maja 2003. godine. Prema prirodi spora, jasno je da su apelanti morali saznati za postojanje potraživanja istekom svakog pojedinačnog mjeseca za koji se traži isplata neisplaćenih plata. Dosljedno tome, njihova tužba je blagovremena u odnosu na potraživanja nastala godinu dana prije podnošenja tužbe. Suprotno tome, njihova tužba nije blagovremena u pogledu zahtjeva za isplatu plata koje su dospjele prije 1. maja 2002. godine. U tom dijelu tužbu je trebalo odbaciti, kako je to pravilno učinio prvostepeni sud. Naime, rok propisan u članu 105. stav 2. ZOR-a je prekluzivan i ne može se produžavati. Prekluzija je poseban institut materijalnog prava po kome se unutar određenog roka mora podići tužba, ili izvršiti neka druga radnja pod prijetnjom gubitka samog prava. Po tome se prekluzija razlikuje od zastarjelosti. Postoji još jedna razlika između zastare i prekluzije: na prvu sud reaguje samo po prigovoru ovlaštenog lica, a na drugu po službenoj dužnosti. Shodno rečenom, Vrhovni sud je naveo da je pogrešan stav drugostepenog suda da prekluzivni rok za podnošenje tužbe u konkretnom slučaju nije tekao dok su se apelanti nalazili u Rusiji tim prije što su tužitelji boravili u Moskvi i u vrijeme podnošenja tužbe, kao i u vrijeme vođenja prvostepenog postupka. Iz rečenog proizlazi da je odluka drugostepenog suda u dijelu kojim je preinačena prvostepena presuda zasnovana, prema mišljenju Vrhovnog suda, na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Dosljedno tome, revizija tuženog je u ovom dijelu uvažena, drugostepena presuda preinačena tako što je žalba apelanata odbijena, te u odnosnom dijelu potvrđena prvostepena presuda u smislu člana 250. stav 1. ZPPRS. Nižestepeni sudovi su pravilno odlučili kad su usvojili zahtjev apelanata za isplatu plata za period od maja do jula 2002. godine zaključno, u visini označenoj u izreci prvostepene presude. Provedenim dokazima je utvrđeno da su apelanti radili u navedenom periodu, a visina neisplaćenih plata je utvrđena na osnovu dokumentacije tuženog (potvrda i platnih lista), te nije bilo potrebe da se na ovu okolnost provodi dokaz finansijskim vještačenjem. Prema iznesenom, proizlazi da je u ovom dijelu revizija neosnovana zbog čega ju je u tom dijelu valjalo odbiti primjenom člana 248.

ZPPRS.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj l uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelanti navode da je Vrhovni sud u revizionoj odluci usvojio stanovište da su apelanti prekoračili prekluzivni rok za podnošenje tužbe propisan odredbom člana 105. Zakona o radu RS, zaključivši da je njihova tužba blagovremena samo u odnosu na potraživanja koja su dospjela godinu dana prije podnošenja tužbe. Međutim, prema mišljenju apelanata, Vrhovni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo budući da su apelanti bili upućeni na rad u stranu zemlju, te su se na njih primjenjivale odredbe Pravilnika o upućivanju radnika na rad u stranu zemlju kojim je propisano da se plata takvih radnika obračunava mjesečno (član 8), dok će se isplata vršiti prema dinamici i uslovima naplate izvršenih radova od investitora (član 9). Dakle, ovakva regulativa isplate plata radnicima za rad u inostranim predstavništvima nije dala mogućnost da apelanti saznaju da im plata neće biti isplaćena mjesečno za taj period. Ovakvu situacija opravdava primjenu objektivnog roka od tri godine koji je propisan odredbom člana 105. stav 2. ZOR-a. Dakle, primjenom Pravilnika na konkretnu situaciju apelanti nisu mogli da traže naplatu svojih plata prije naplate izvedenih radova do koje je došlo po okončanju spora u Moskvi a, prema izjavi navedenog svjedoka, naplata je uslijedila tokom 2002. i 2003. godine. Dakle, opisani navodi ove apelacije ukazuju na postojanje prvoizvoljne primjene propisa, na postojanje povrede prava na pravično suđenje, kao i prava na imovinu, jer oduzimanje zarađenih plata znači oduzimanje tuđe imovine u svoju korist. Istovremeno, nastupila je i diskriminacija apelanata u postupku ostvarivanja njihovih prava u odnosu na druge radnike tuženog, jer su ti radnici ostvarili plate. Apelanti traže da se usvoji da su povrijeđena prava koja su naveli i da im se na ime naknade nematerijalne štete zbog učinjenih povreda solidarno naknadi iznos od po 5.000,00 KM a koja se sastoji u trpljenju zbog nepravde načinjene nejednakim suđenjem i odlučivanjem o istim pravima u odnosu na lica koja su ta ista prava ostvarila u istom postupku.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelanti navode da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelanti, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava da su drugi radnici tuženog ostvarili plate, nisu ponudili bilo kakve dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

12. Apelanti smatraju i da im je povrijeđeno pravo iz člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da se članom 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima garantira „pravo koje ima svako lice da se koristi pravičnim i povoljnim uvjetima za rad“. Budući da apelant tvrdnje o povredi ovog prava nije posebno obrazložio, proizlazi da apelant povredu ovog prava, također, vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Budući da je ove navode Ustavni sud razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o povredi prava iz člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3699/09 (M. Š. i V. K.) | Sudska praksa | Aktio