Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3707/09 (DOO „Ribarstvo“ Brod)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Radni odnos
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3707/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3707/09, rješavajući apelaciju DOO „Ribarstvo“ Brod, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO „Ribarstvo“ Brod podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-
000 505 od 10. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 1384 P 001649 06 P (raniji broj 084-0-P-06-000 064) od 22. februara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. DOO „Ribarstvo“ Brod (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ljubomir B. Jugović, advokat iz Prnjavora, podnio je 26. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 505 od 10. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 1384 P 001649 06 P (raniji broj 084-0-P-06-000 064) od 22. februara 2007. godine.
2. Protiv navedenih presuda Okružnog i Osnovnog suda apelant je podnio Ustavnom sudu apelaciju 12. decembra 2008. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 3861/08. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 3861/08 od 15. aprila 2009. godine. Navedenom odlukom Ustavni sud je apelantovu apelaciju podnesenu protiv presuda Okružnog i Osnovnog suda odbacio zbog toga što je preuranjena, budući da je u vrijeme donošenja odluke postupak povodom apelantove revizije pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) bio u toku. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-08-001 190 od 24. septembra 2009. godine reviziju odbacio zbog formalnih razloga.
3. Presudom Osnovnog suda broj 1384 P 001649 06 P (raniji broj 084-0-P-06-000 064) od 22. februara 2007. godine poništeno je apelantovo Rješenje o otkazu ugovora o radu broj 36/M od 1. aprila 2005. godine i apelantova Odluka broj 36/M-P od 30. juna 2005. godine kao nezakonite i obavezan je apelant da Mirjanu Nenić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) vrati na poslove koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu ili poslove koje odgovaraju stručnoj spremi tužiteljice, te je obavezan apelant da isplati tužiteljici naknadu štete za izostale plate za period i u iznosima bliže preciziranim u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove u iznosu od 1.475,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom je dalje odbijen tužiteljičin zahtjev za isplatu neisplaćenih plata preko dosuđenog iznosa i tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na obavezivanje apelanta na isplatu doprinosa pri isplati naknade štete za izostale plate.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod apelanta od 1. septembra 2003. godine, te da se nalazila na bolovanju počev od 21. marta 2005. godine pa dalje, te da je iz doznaka za bolovanje proizlazilo da se tužiteljica javljala kod ljekara ginekologa – akušera radi graviditeta. Osnovni sud je dalje naveo da je uvidom u apelantovo Rješenje broj 36/M od 1. aprila 2005. godine utvrđeno da je tužiteljici dat otkaz ugovora o radu na poslovima kuhara-spremača sa 30. aprilom 2005. godine i sa otkaznim rokom od 1. do 30. aprila 2005. godine zbog izuzetno složene i teške ekonomske situacije kod apelanta, jer je došlo do prestanka potrebe za radom tužiteljice, o čemu su informisani radnici apelanta na sastanku od 12. marta 2005. godine. Uvidom u apelantovu odluku od 30. juna 2005. godine utvrđeno je da je odbijen tužiteljičin prigovor izjavljen protiv rješenja o prestanku radnog odnosa uz obrazloženje da apelant nije bio upoznat sa tužiteljičinim graviditetom u vrijeme kada joj je otkazao ugovor o radu. Osnovni sud je utvrdio da, budući da je tužiteljica u spornom periodu ostvarivala pravo na korištenje bolovanja zbog graviditeta, bez obzira na to da li je apelant o tome saznao i sa znatnim zakašnjenjem jer u doznakama nije bio naveden razlog korištenja bolovanja tužiteljice, tužiteljica je imala pravo na porodiljsko odsustvo koje proizlazi iz radnog odnosa, bez obzira što je prestala potreba za radom tužiteljice u radnom odnosu zbog ekonomskih teškoća. Slijedeći to, tužiteljici nije na zakonit način prestao radni odnos kod apelanta jer zaposlenom može prestati radni odnos protiv njegove volje samo pod uslovima i na način koji su utvrđeni zakonom i kolektivnim ugovorom. Osnovni sud je zaključio da tužiteljici, u vrijeme dok se nalazila na bolovanju zbog trudnoće, nije mogao prestati radni odnos, kako je regulisano odredbom člana 112. tačka 3. i člana 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), kojom je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika s obzirom na to da je tužiteljica ostvarivala pravo na porodiljsko odsustvo u vrijeme kada joj je otkazan ugovor o radu, neovisno od apelantove najave 12. februara 2005. godine da će doći do smanjenja broja radnika zbog ekonomskih teškoća i o čemu je tužiteljica obaviještena prije nego je započela koristiti bolovanje. Pošto je otkaz ugovora o radu tužiteljici dat u vrijeme kada je tužiteljica koristila bolovanje zbog trudnoće, Osnovni sud je utvrdio da je predmetna odluka o otkazu nezakonita, te je iz tog razloga poništavanje konačne odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici pratilo i vraćanje tužiteljice na rad, kao nužna posljedica poništavanja predmetnih odluka, a pošto tužiteljici nije na zakonit način prestao radni odnos, tužiteljica je ostvarila pravo na naknadu štete za izostale plate u spornom periodu. Osnovni sud je odbio dio tužiteljičinog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na uplatu doprinosa pri isplati naknada plate za sporni period s obzirom na to da tužiteljica nije dokazala visinu potraživanja primjenom pravila o teretu dokazivanja.
5. Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 505 od 10. septembra 2008. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda, te odbijen tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je donio pobijanu presudu i za nju je dao dovoljne i valjane razloge. Okružni sud je naveo da je apelant predmetno rješenje o otkazu ugovora o radu tužiteljici donio 1. aprila 2005. godine sa otkaznim rokom do 30. aprila 2005. godine, ali pri tome nije imao u vidu činjenicu da se tužiteljica od 21. marta 2005. godine nalazila na bolovanju i da ga je koristila zbog graviditeta, kako je to proizlazilo iz medicinske dokumentacije u spisu. Okružni sud je dalje naveo da na doznakama o bolovanju nije bilo navedeno da je ono otvoreno tužiteljici zbog zdravstvenih problema u trudnoći, ali je tužiteljica zbog toga bila opravdano spriječena da radi, te joj se tada nije mogao ni otkazati ugovor o radu, jer žene u trudnoći uživaju posebnu zaštitu prema odredbama ZOR-a. Okružni sud je istaknuo da je odredbom člana 71. ZOR-a, odnosno člana 77. Zakona o radu - Prečišćeni tekst, propisano da poslodavac ne može odbiti da primi u radni odnos ženu zbog toga što je trudna, niti joj može otkazati ugovor zbog trudnoće, ili što žena koristi porodiljsko odsustvo, te s obzirom na navedene zakonske propise, činjenicu da je tužiteljica u spornom periodu bila na bolovanju zbog trudnoće i da ga je koristila sve do rođenja djeteta 16. novembra 2005. godine, te da je apelant bio upoznat da se tužiteljica nalazila na bolovanju, prvostepeni sud je pravilno zaključio da apelant upravo zbog navedenih razloga nije mogao tužiteljici otkazati ugovor o radu bez obzira na to što je navedeno da se to čini u smislu člana 113. stav 1. tačka 2. ZOR-a, odnosno prestanka potrebe za radom tužiteljice zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga. Okružni sud je smatrao da se zbog toga ne mogu prihvatiti apelantovi suprotni žalbeni prigovori, niti njegovi navodi da u vrijeme otkaza ugovora o radu nije znao da se tužiteljica nalazila na trudničkom bolovanju, te da je Osnovni sud pravilno zaključio da je otkaz ugovora o radu tužiteljici nezakonit i da ima pravo da se vrati na ranije radno mjesto ili radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi bez obzira na to što apelant tvrdi da je u međuvremenu ukinuto radno mjesto na kome je tužiteljica radila i da nema drugog radnog mjesta koje bi odgovaralo njenoj stručnoj spremi. Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud pravilno primijenio i odredbe Zakona o dječijoj zaštiti i ZOR-a kada je utvrdio prosječnu naknadu plate koja bi pripadala tužiteljici za vrijeme korištenja porodiljskog odsustva, te samim tim je pravilno postupio i kada je obavezao apelanta da joj izvrši tu isplatu.
7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-001 190 od 24. septembra 2009. godine odbačena je aplenatova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda zbog toga što je vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ispod iznosa od 10.000,00 KM, te da revizija nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština navoda o povredi ovog prava svodi se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je Okružni sud prihvatio pravno shvatanje, odnosno tumačenje Osnovnog suda u primjeni zakonske odredbe, i to člana 71. ZOR-a (sada član 77. Zakona o radu – Prečišćeni tekst) i odredbu tumačenjem „upodobio“ u smislu odredbe člana 118.a ZOR-a (sada člana 132. Zakona o radu – Prečišćeni tekst) koja nije ni postojala u vrijeme nastanka spora, odnosno podnošenja tužbe. Apelant, dalje, navodi da je kao razlog prestanka ugovora o radu naveo ekonomske, organizacione i tehnološke teškoće iz člana 113. stav 1. tačka 2. ZOR-a (sada člana 126. stav 1. tačka 2. Zakona o radu – Prečišćeni tekst), a ne trudnoću iz člana 71. ZOR-a (sada člana 77. Zakona o radu – Prečišćeni tekst), jer u to vrijeme nije ni znao za tužiteljičinu trudnoću. Apelant tvrdi da je tek usvajanjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 20/07), koji je stupio na snagu 30. marta 2007. godine, odnosno dvije godine od prestanka radnog odnosa tužiteljice, dopunjen osnovni tekst ZOR-a novim članom 118.a prema kojem poslodavac ne može radniku da otkaže ugovor o radu u smislu člana 113. stav 1. tačka 2. za vrijeme trudnoće, porodiljskog odsustva i skraćenog rada radi njege djeteta. Apelant smatra da i slučaju da je tužiteljici u spornom periodu bilo otvoreno porodiljsko odsustvo, ona nije imala posebnu zaštitu po osnovu materinstva, jer izuzimanje primjene odredbe člana 113. stav 1. tačka
2. ZOR-a na radnice kao posebna zaštita nastaje tek stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 20/07), odnosno 30. marta 2007. godine.
9. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je, između ostalog, istakao da je neprihvatljiv apelantov stav da je taj sud primijenio odredbe Zakona o radu koje nisu bile na snazi u vrijeme spornog pravnog odnosa, te podsjetio da je na spornu pravnu situaciju primijenjen Zakon o radu-Prečišćen tekst koji nije novi zakon, nego u sebi sadrži sve izmjene i dopune Zakona o radu od njegovog donošenja 2000. godine.
10. Zakon o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07, Zakon o radu - Prečišćeni tekst, „Službeni glasnik RS“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 71. (odnosno član 77. Prečišćenog teksta)
Poslodavac ne može odbiti da primi u radni odnos ženu zbog toga što je trudna, niti joj može otkazati ugovor o radu zbog trudnoće ili zbog toga što žena koristi porodiljsko odsustvo. Član 113. (odnosno član 126. Prečišćenog teksta)
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku: (…)
2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, (…)
Član 118.a (odnosno član 132. Prečišćenog teksta)
Poslodavac ne može radniku da otkaže ugovor o radu u smislu člana 126. stav 1. tačka 2. za vrijeme trudnoće, porodiljskog odsustva, roditeljskog odsustva i skraćenog rada radi njege djeteta.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 3861/08 od 15. aprila 2009. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu raniju apelaciju podnesenu protiv presuda Okružnog i Osnovnog suda jer pred Vrhovnim sudom u vrijeme donošenja navedene odluke Ustavnog suda nije bila donesena odluka o apelantovoj reviziji. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-001 190 od 24. septembra 2009. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 505 od 10. septembra 2008. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je navedenu presudu Okružnog suda apelant primio 14. oktobra 2008. godine, a apelacija je podnesena 12. decembra 2008. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Apelant smatra da je osporenim presudama Okružnog i Osnovnog suda došlo do kršenja prava na pravično suđenje isključivo zbog pogrešne primjene materijalnog prava od tih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su usvojili tužiteljičin tužbeni zahtjev, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u svojoj apelaciji, osim ponavljanja žalbenih navoda koji su detaljno i jasno izanalizirani i obrazloženi u postupku pred Okružnim i Osnovnim sudom, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić