Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3742/09 (J. V.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3742/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3742/09, rješavajući apelaciju Jasminke Velić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasminke Velić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-

06-000 085 od 13. oktobra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj P-279/04 od 26. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasminka Velić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bosanske Otoke podnijela je 1. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-06-000 085 od 13. oktobra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-279/04 od 26. jula 2005. godine.

2. Postupajući povodom tužbe ŠPD «Unsko-sanske šume» Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelantice, Općinski sud je donio Presudu broj P-279/04 od 26. jula 2005. godine kojom je apelantici naloženo da tužitelju preda u posjed nekretninu u naravi šuma «Vrletnica» označenu kao k.č. br. 18/253 k.o. Otoka koja je u sastavu ukupne površine posjedovnog lista k.o. Otoka I i da je oslobođenu od ljudi i stvari preda tužitelju u posjed, uz naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj u tužbi naveo da je zakoniti vlasnik i posjednik nekretnine označene kao k.č. 2480 k.o. Otoka I ukupne površine, te da je apelantica bez odobrenja i tužiteljeve prethodne saglasnosti ušla u dio navedene parcele na kojoj je izgradila porodičnu kuću, čime je bespravno zauzela zemljište ukupne površine od 3000 m². Apelantica u odgovoru na tužbu nije osporila navode iz tužbe. Istakla je da je od mještana saznala da se radi o državnom zemljištu i kako su i drugi započeli gradnju objekata i niko ih nije uznemiravao, to je i ona odlučila da sagradi kuću. Iskazala je namjeru da od tužitelja otkupi zemljište na kojem je napravila kuću. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je utvrdio da je tužitelj posjednik nekretnine opisane u izreci presude sa dijelom 1/1, da je na dijelu tužiteljeve parcele apelantica bespravno sagradila kuću i započela izgradnju druge kuće bez saglasnosti i odobrenja tužitelja. Apelantica nije osporila da je prije gradnje kuće imala saznanje da se radi o državnom zemljištu, da je na tom zemljištu napravila kuću i zauzela površinu od 3000 m², da je izgrađena kuća apelanticino vlasništvo unutar zelene linije Odjela GJ «Baštra Ćorkovača» o čemu je sačinjen i katastarski plan čijoj je izradi uviđajem na licu mjesta prisustvovala i apelantica, te nije imala primjedbi u vezi sa identifikacijom nekretnine koju je izgradila. Osnovni sud je tužiteljev tužbeni zahtjev usvojio jer je odredbom člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine FBiH» broj 6/908) propisano da vlasnik tužbom može zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari. U konkretnom slučaju, tužitelj je dokazao da je posjednik nekretnine koja mu je odredbom člana 49. Zakona o šumama data na upravljanje, odnosno na njega je preneseno pravo gospodarenja šumama i šumskim zemljištem. Osim toga, tužitelj je dokazao i da je dio nekretnine apelantica preuzela u posjed bez njegovog odobrenja i saglasnosti i da se ta nekretnina nalazi u apelanticinoj faktičkoj vlasti, zbog čega je tužbeni zahtjev usvojen.

3. Odlučujući o žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-

Gž-06-000 085 od 13. oktobra 2009. godine kojom je žalba kao neosnovana odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, apelantica nije osporila tužbeni zahtjev, nije imala prigovora u pogledu identifikacije zemljišta i sagrađenog objekta na zemljištu niti na sačinjeni katastarski plan. Osim toga, apelantica u toku prvostepenog postupka nije isticala činjenicu da je sagrađeni objekt skuplji od zemljišta na kojem je sagrađen niti je predlagala dokaze radi utvrđenja ove činjenice, niti je u žalbi navela od kakvog značaja bi bilo utvrđenje ove činjenice za rješenje konkretnog spora. Kantonalni sud je obrazlažući istakao da se, prema odredbi člana 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH), u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. Apelantica je, kako je dalje navedeno, u žalbi prvi put iznijela činjenice koje se odnose na vrijednost objekta i vrijednost zemljišta, a kako nije pružila dokaz da ih do zaključenja glavne rasprave nije mogla iznijeti, žalbeni navodi u ovom dijelu nisu ni ocijenjeni. Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na čiju primjenu taj sud pazi po službenoj dužnosti, potvrđujući prvostepenu presudu na temelju odredbe iz člana 226. ZPPFBiH.

4. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da Općinski sud nije savjesno i brižljivo ocijenio izvedene dokaze jer površina zemljišta koju presudom treba vratiti u posjed tužitelju nije pravilno izmjerena. Smatra da je u konkretnom sporu pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te stoga pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer je tužitelj svoj zahtjev postavio osam godina nakon izgradnje objekta, umjesto da se tome usprotivio odmah ili u roku od tri godine kako je propisano u Zakonu o vlasničkopravnim odnosima, u kojem slučaju bi mogao zahtijevati isplatu vrijednosti zemljišta.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U odnosu na navode apelacije koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što je potvrdio drugostepeni sud prilikom odlučivanja o žalbi, jasno naveo koji su dokazi izvedeni na glavnoj raspravi opisujući proces pojedinačne ocjene dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu, posebno istakavši da apelantica nije imala primjedbi u vezi sa identifikacijom nekretnine, odnosno objekta prilikom provođenja dokaza uviđajem na licu mjesta. Naime, apelantica u toku prvostepenog postupka nije osporila ni navode iz tužbe niti postavljeni tužbeni zahtjev, niti je predlagala dokaze na okolnost vrijednosti objekta i vrijednosti zemljišta, na koje činjenice je ukazala u žalbi protiv prvostepene presude. Međutim, Kantonalni sud je obrazlažući neosnovanost takvih žalbenih razloga jasno ukazao na odredbu člana 207. stav 1. ZPPFBiH prema kojoj se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti do zaključenja glavne rasprave. Budući da apelantica takve dokaze Kantonalnom sudu nije pružila, ovi razlozi nisu ni mogli biti predmet razmatranja u žalbenom postupku. Ustavni sud primjećuje da apelantica ne tvrdi da je na ove činjenice ukazivala u prvostepenom postupku ili da joj nisu bili poznati a nisu ocijenjeni ili da je sud neosnovano odbio da ih ocijeni, zbog čega je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

8. U vezi sa navodima apelacije o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljne, jasne i precizne razloge iz kojih je proizašao zaključak da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, te je apelantici naloženo da tužitelju vrati u posjed parcelu koju drži u posjedu, opisanu u izreci prvostepene presude. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda se ne može zaključiti da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, kako to tvrdi apelantica, niti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3742/09 (J. V.) | Sudska praksa | Aktio