Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3751/09 („Continent“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nekretnina
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3751/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3751/09, rješavajući apelaciju „Continenta“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Continenta” d.o.o Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 020001 08 Rev od 25. augusta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PS 020001 07 PŽ od 11. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 157/03-B (2001) od 4. januara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Continent“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hajran Zeba, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 020001 08 Rev od 25. augusta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 PS 020001 07 PŽ od 11. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 157/03-B od 4. januara 2007. godine.

2. „Energoinvest-Armatura“ d.d. Sarajevo podnio je tužbu protiv apelanta 10. januara 2002. godine radi raskida ugovora o zakupu skladišnog prostora, površine 1.023 m2, i kontejnera, površine 12 m2, sve izgrađeno na zemljištu označenom kao k.č. broj 543/5 iz zk. ul. broj 861 k.o. Dolac starog premjera, odnosno k.č. broj 3761/10 upisano u pl. broj 2245 k.o. Novo Sarajevo IV novog premjera (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) koji je izdat apelantu na period od 15. aprila 2001. godine do 31. decembra 2002. godine radi obavljanja redovne djelatnosti a zbog neizmirivanja ugovorenih obaveza. Također je predložio da sud obaveže apelanta na predaju u posjed predmetnih nekretnina i da naknadi štetu u iznosu od 10.000,00 KM. Predmet je zaveden kod Općinskog suda pod brojem Ps-

157/03-B. Pismenim podneskom od 8. augusta 2003. godine „Energoinvest-Armatura“ d.d. Sarajevo je uredio tužbu tako što je predložio da se apelant obaveže na predaju u posjed predmetnih nekretnina. 3. «Megamix» d.o.o. Sarajevo podnio je tužbu protiv apelanta radi predaje u posjed predmetnih nekretnina, navodeći da je ugovorom o kupoprodaji koji je zaključio 18. decembra 2002. godine sa „Energoinvest-Armaturom“ d.d. Sarajevo postao vlasnik predmetnih nekretnina. Predmet je zaveden kod Općinskog suda pod brojem Ps-1377/04.

4. Na saglasan prijedlog stranaka Općinski sud je Rješenjem broj Ps-157/03-B spojio postupke u predmetima br. Ps-157/03-B i Ps-1377/04 radi vođenja jedinstvenog postupka pod brojem Ps-157/03-

B i donošenja jedinstvene odluke.

5. U toku postupka apelant je uložio protivtužbu, navodeći da je od bivšeg zakupca firme «Telinvest» Sarajevo kupio poslovno-skladišni prostor, površine 20 m2, koji se nalazi u sastavu predmetnih nekretnina, za 12.000,00 KM, te da je u njega uložio materijalna sredstva, jer je bio devastiran, pa je predložio da sud obaveže „Energoinvest-Armature“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužitelj-protivtuženi) i «Megamix» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotužitelj-protivtuženi) na isplatu iznosa od 33.250,00 KM.

6. Presudom Općinskog suda broj 157/03-B od 4. januara 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 PS 020001 07 PŽ od 11. decembra 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev prvotužitelja-protivtuženog kojim je tražio da se obaveže apelant da mu preda predmetne nekretnine u posjed. Istom presudom usvojen je tužbeni zahtjev drugotužitelja-protivtuženog, te je apelant obavezan da drugotužitelju-protivtuženom preda u posjed predmetne nekretnine slobodne od ljudi i stvari i da nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.864,00 KM. Apelantov postavljeni protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužitelji-protivtuženi isplate 33.250,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka je odbijen.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je među parničnim strankama nesporno da je prvotužitelj-protivtuženi 15. aprila 2001. godine sa apelantom zaključio ugovor o zakupu predmetnih nekretnina koji su u naravi skladišni prostor, te da je prvotužitelj-protivtuženi bio vlasnik predmetnih nekretnina i njihov posjednik. Također je nesporno među parničnim strankama da je u predmetnom ugovoru o zakupu naznačeno da zakup između ugovornih strana teče od dana zaključenja ugovora do 31. decembra 2002. godine, da zakupac nema prava vršiti bilo kakve popravke ili adaptirati zakupljeni prostor bez saglasnosti zakupodavca, te da se ugovor može raskinuti u pismenoj formi sa otkaznim rokom od 30 dana.

8. Uvidom u materijalnu dokumentaciju utvrđeno je da apelant nije redovno izmirivao svoje obaveze po osnovu zakupa iz kojeg razloga mu je prvotužitelj-protivtuženi preporučeno dostavio pismenu opomenu 29. oktobra 2001. godine, kojom je tražio isplatu dospjele zakupnine uz napomenu da, ako ne uplati do 5. novembra 2002. godine, ugovor će se smatrati raskinutim, pri tome tražeći predaju u posjed predmetne nekretnine u roku od 30 dana, tj. do 1. decembra 2001. godine. S obzirom na to da apelant nije izmirio traženu zakupninu po opomeni, prvotužitelj-protivtuženi je apelantu preporučenom pošiljkom dostavio obavijest (9. novembra 2001. godine) o raskinutom ugovoru, te dopis od 30. novembra 2001. godine kojim je tražio predaju u posjed predmetnih nekretnina. Općinski sud je zaključio da nije osnovan apelantov prigovor da je ugovor o zakupu predmetnih nekretnina još uvijek na snazi s obzirom na to da je on na propisan način raskinut u smislu člana 584. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/93, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO).

9. Osim toga, Općinski sud je naveo da je nesporno prvotužitelj-protivtuženi predmetne nekretnine 18. decembra 2002. godine prodao drugotužitelju-protivtuženom nakon čega se drugotužitelj-protivtuženi uknjižio kao vlasnik na predmetnim nekretninama sa dijelom 1/1, te je osnovan apelantov prigovor o nedostatku aktivne legitimacije na strani prvotužitelja-protivtuženog i u odnosu na njega je tužbeni zahtjev odbijen. Uviđajem na licu mjesta, te saslušanjem vještaka geometra Općinski sud je utvrdio da su predmetne nekretnine bile vlasništvo i posjed prvotužitelja-protivtuženog, da je nakon prodaje valjanim kupoprodajnim ugovorom predmetno zemljište upisano kao vlasništvo drugotužitelja-protivtuženog, te da na predmetnom zemljištu nema uknjiženih zgrada. Dakle, apelantovi navodi da je od prethodnog zakupca firme «Teleinvest» d.o.o Sarajevo kupio određeni prostor, sagrađen na predmetnoj nekretnini u koji je uložio materijalna sredstva, nisu osnovani s obzirom na to da su to međusobni odnosi između apelanta i ranijeg zakupca. U ugovoru o zakupu, kako je dalje naveo Općinski sud, jasno je naznačeno da zakupac nema pravo adaptacije ili popravke zakupljenog poslovnog prostora bez saglasnosti zakupodavca a apelant u toku postupka nije dokazao da mu je prvotužitelj-protivtuženi takvu suglasnost dao.

10. S obzirom na to da je u toku postupka nesumnjivo utvrđeno da je drugotužitelj-protivtuženi isključivi vlasnik predmetnih nekretnina koje apelant drži u posjedu bez ikakvog pravnog osnova i da je ugovor o zakupu zaključen sa prvotužiteljem-protivtuženim prestao da važi, Općinski sud je obavezao apelanta da predmetne nekretnine preda u posjed drugotužitelju-protivtuženom u skladu sa odredbom člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH» broj 6/98, u daljnjem tekstu: ZVPO). Na kraju je Općinski sud istakao da je apelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan, jer je u toku postupka na nesumnjiv način utvrđeno da je apelant od ranijeg zakupca firme „Telinvest“ d.o.o. Sarajevo kupio neovlašteno poslovni prostor, mada je u ugovoru o zakupu konstatovano da nema pravo prepravke i adaptacije zakupljenih nekretnina, te je kupovina ovog prostora obavljena bez saglasnosti prvotužitelja-protivtuženog, te tužitelji-protivtuženi ne mogu imati obavezu naknade uloženih sredstava u kupljeni prostor i njegovu adaptaciju.

11. Obrazlažući presudu Kantonalni sud je istakao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi koji se odnose na povredu odredaba parničnog postupka. Naime, prvotužitelj-protivtuženi je podnio tužbu protiv apelanta 10. januara 2002. godine radi predaje u posjed predmetnih nekretnina pod brojem PS-173/03 nakon čega je drugotužitelj-protivtuženi predao tužbu protiv apelanta radi predaje u posjed predmetne nekretnine pod brojem PS-1377/04 a koji predmeti su na prijedlog parničnih stranaka spojeni pod brojem PS-157/03-B radi jedinstvenog odlučivanja a što je u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP).

12. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotužitelja-protivtuženog, jer je na osnovu ugovora o kupoprodaji od 18. decembra 2002. godine drugotužitelj-protivtuženi postao vlasnik predmetne nekretnine, te je pravilno usvojio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotužitelja-protivtuženog i primjenom člana 43. ZVPO obavezao apelanta na predaju predmetnog poslovnog prostor drugotužitelju-protivtuženom. Žalbeni prigovor da ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine nije zaključen u skladu sa zakonom nije od značaja za rješenje predmetnog spora, jer je prvostepeni sud odluku donio u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva a ocjena zakonitosti navedenog kupoprodajnog ugovora koji su zaključili tužitelji-protivtuženi može eventualno biti predmet drugog postupka. U vezi sa žalbenim prigovorima da o protivtužbenom zahtjevu nije odlučeno na zakonit način, Kantonalni sud je istakao da su oni neosnovani, jer je iz ugovora o zakupu predmetne nekretnine izričito navedeno da zakupac nije ovlašten vršiti bilo kakve prepravke ili adaptaciju bez saglasnosti zakupodavca pa ako je apelant i imao izdatke po ovom osnovu, to ne obavezuje tužitelje-protivtužene da mu nadoknade bilo kakve izdatke na ime adaptacije i navodne kupovine tog prostora od prethodnog zakupca «Telinvesta» d.o.o. Sarajevo.

13. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant, Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 020001 08 Rev od 25. augusta 2009. godine reviziju odbio.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su neprihvatljive revizione tvrdnje o nejasnoći uvoda i izreke prvostepene presude, jer je označavanje stranaka procesnopravnom pozicijom tužbe i protivtužbe (tužitelj-protivtuženi i tuženi-protivtužitelj), kao i daljnje označavanje tužitelja-protivtuženih njihovim rednim brojem (prvotužitelj-drugotužitelj) je uobičajeno u sudskoj praksi pri izradi presude. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud razmatrao te žalbene navode (četvrta stranica presude), odnosno postupio je u skladu sa članom 231. ZPP, te izveo ispravan zaključak da nije ostvarena povreda odredaba postupka kojima je uređeno suparničarstvo (član 362. ZPP), a ni odredbe koje propisuju sadržaj pismeno izrađene presude (član 194. ZPP). Isto tako, nije povrijeđen član 209. ZPP zbog propuštanja prvostepenog suda da opozove rješenje koje je donio na pripremnom ročištu da na strani prvotužitelja-protivtuženog kao umješać pristupi «Megamix» d.o.o. Sarajevo. U konkretnom slučaju, kako je pojasnio Vrhovni sud, radi se o rješenju o upravljanju postupkom na kojem sud nije zasnovao ni činjenične ni pravne zaključke, pa je pravilno stanovište drugostepenog suda da označavanjem «Megamixa» d.o.o. Sarajevo kao parnične strane-drugotužitelj-protivtuženi nije ostvarena povreda člana 209. ZPP i da je apelantu bilo omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku i raspravlja pred sudom kako u pogledu zahtjeva iz tužbe, tako i u pogledu zahtjeva iz protivtužbe.

15. Vrhovni sud je, dalje, istakao da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja za koje je vezan kao revizijski sud zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo (član 43. ZVPO) usvojivši tužbeni zahtjev drugotužitelja-protivtuženog a apelantov protivtužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Prema praksi tog suda, kako je dalje navedeno, pismena opomena zakupodavca zbog neplaćanja ugovorene zakupnine kojim se traži od zakupoprimca i predaja u posjed ima karakter izjave o raskidu ugovora. Vrhovni sud smatra pravilnim stav nižestepenih sudova da je ugovor o zakupu prestao prije isteka ugovorenog roka na osnovu odustanka zakupodavca (čl. 34-36. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, „Službene list SRBiH“ br. 33/77, 2/87, 30/90 i «Službeni list RBiH» broj 3/93). Naime, kako dalje navodi Vrhovni sud, kod utvrđene činjenice da je, zbog neizvršenja obaveze iz ugovora o zakupu, prvotužitelj-protivtuženi kao zakupodavac dostavio apelantu kao zakupcu pismenu opomenu kojom je tražio plaćanje dospjele zakupnine u datom roku, zahtijevajući u protivnom predaju predmetne nekretnine u posjed do 1. decembra 2001. godine, pa kako apelant nije izmirio zakupnine, niti predao predmetne nekretnine, dalje korištenje predmetnih nekretnina je bez pravnog osnova (član 37. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija). Kod činjenice da je pravo vlasništva preneseno kupoprodajnim ugovorom od 18. decembra 2002. godine na drugotužitelja-protivtuženog pravilno je obavezan apelant na predaju predmetnih nekretnina drugotužitelju-protivtuženom kao novom vlasniku. Vrhovni sud je prihvatio kao pravilno stanovište nižestepenih sudova kada su ocijenili kao neosnovanim apelantov protivtužbeni zahtjev, jer je u ugovoru o zakupu izričito navedeno (član 7. ugovora) da zakupac nema pravo vršiti bilo kakve prepravke ili adaptacije zakupljenog prostora bez saglasnosti zakupodavca a koje je dao drugostepeni sud u obrazloženju presude (peta stranica) i koje je kao pravilne prihvatio i taj sud.

16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidu u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te nedovoljnom obrazloženju drugostepene i revizione presude. Apelant smatra da revizijski sud nije sa potrebnom pažnjom razmatrao navode žalbe podnesene protiv prvostepene presude u dijelu koji se odnosi na tvrdnju da su u prvostepenom postupku povrijeđena pravila o suparničarstvu. Naime, tužitelji su u presudi označeni kao suparničari, premda nije bilo zakonskih pretpostavki za to s obzirom na to da su zahtjevi tužitelja u međusobnoj koliziji. Dalje, apelant tvrdi da Vrhovni sud nije razmatrao navode žalbe da je prvostepeni sud propustio da opozove rješenje o pristupanju umješača koje je donio na pripremnom ročištu. Apelant je, dalje, istakao da je drugostepeni sud «preskočio» žalbene navode kojima je isticao da predmetni ugovor o zakupu nije prestao jednostranim raskidom zakonodavca, jer je pravomoćnom presudom tog suda obavezan na plaćanje zakupnine. Također, navodi da kupoprodajni ugovor koji su zaključili tužitelji nije pravno valjan, jer se radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu čije raspolaganje nije dozvoljeno. U odnosu na odbijanje protivtužbenog zahtjeva apelant je istakao da se to temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava: Naime, dio njegovog novčanog potraživanja odnosi se na ranije isplaćenu cijenu za kupovinu od ranijeg zakupca firme «Teleinvest» natkrivenog dijela poslovnog prostora i za njegovu adaptaciju, te su na ovaj način tužitelji ostvarili korist bez pravnog osnova. Također je istakao da se u vrijeme preduzimanja radova na adaptaciji prostora prvotužitelj-protivtuženi nije suprotstavio, tj. prećutno se saglasio da se radovi obave a te navode je drugostepeni sud propustio razmotriti. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene odluke.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. U vezi sa apelantovim navodima da su obrazloženja drugostepene i revizijske odluke nedovoljna, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se dâ odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Također, Ustavni sud primjećuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da su, suprotno apelantovim navodima, Kantonalni i Vrhovni sud odgovorili na svaki apelantov žalbeni i revizioni prigovor i za svoje stanovište dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

20. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

21. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3751/09 („Continent“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio