Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3753/09 („Polara MKO“)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3753/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 3753/09, rješavajući apelaciju „Polara MKO“ Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Polara MKO“ Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 1 U 00 1445 09 U od 24. septembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Polara MKO“ (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnijela je 1. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 1 U 00 1445 09 U od 24. septembra 2009. godine.

2. Rješenjem Agencije za bankarstvo Republike Srpske – Banja Luka (u daljnjem tekstu: Agencija) broj 03-467/08 od 29. aprila 2008. godine apelantici je oduzeta dozvola za rad, odnosno obavljanje mikrokreditne djelatnosti sa 30. aprilom 2004. godine, jer ona nije uskladila svoje poslovanje, organizaciju i akte sa odredbama Zakona o mikrokreditnim organizacijama („Službeni glasnik RS“ broj 64/06, u daljnjem tekstu: Zakon o MKO).

3. Presudom Okružnog suda broj 011-0-U-08-000 520 od 24. septembra 2008. godine apelantičina tužba protiv Rješenja Agencije broj 03-467/08 od 29. aprila 2008. godine je uvažena i osporeni akt poništen.

4. Rješenjem Agencije broj 03-1287/08 od 5. novembra 2008. godine apelantici je oduzeta dozvola za rad i obavljanje mikrokreditne djelatnosti, jer ona nije uskladila svoje poslovanje, organizaciju i akte sa odredbama Zakona o MKO.

5. Presudom Okružnog suda broj 011-0-U-776 08 U od 18. marta 2009. godine apelantičina tužba protiv Rješenja Agencije broj 03-1287/08 od 5. novembra 2008. godine je uvažena i osporeni akt poništen.

6. Rješenjem Agencije za bankarstvo broj 03-436/09 od 23. aprila 2009. godine je utvrđeno da apelantica nije uskladila svoje poslovanje, organizaciju i akte sa odredbama Zakona o MKO, kao i prestanak sa radom osmi dan po objavljivanju pravosnažnog rješenja u „Službenom glasniku RS“ (tač. 1. i 2. izreke). Također je tačkom 3. izreke utvrđeno da se od osmog dana od dana objavljivanja rješenja Agencije apelantici zabranjuje obavljanje bilo kakve mikrokreditne djelatnosti iz člana 16. Zakona o MKO, te se apelantica obavezuje da okonča postojeće ugovore, isplati svoje obaveze i likvidira aktivu. Tačkom 4. izreke rješenja je određeno da će brisanje apelantice iz registra mikrokreditnih organizacija izvršiti Osnovni sud i drugi javni registri u kojim je apelantica upisana, te je određeno da je predmetno rješenje konačno u upravnom postupku. Kako je utvrđeno u rješenju, na osnovu člana 51. stav 1, a u vezi sa članom 3. stav 1. i člana 5. stav 1. Zakona o MKO, mikrokreditna organizacija je bila dužna uskladiti svoje poslovanje, organizaciju i akte sa odredbama istog zakona u roku od godinu dana od dana njegovog stupanja na snagu i podnošenjem zahtjeva Agenciji sa odgovarajućom dokumentacijom propisanom članom 3. Odluke o uslovima i postupku izdavanja dozvola za obavljanje djelatnosti mikrokreditiranja mikrokreditnim organizacijama, organizacionim dijelovima mikrokreditnih organizacija iz Federacije BiH, Distrikta Brčko i stranim mikrokreditnim organizacijama u Republici Srpskoj („Službeni glasnik RS“ broj 3/37

- u daljnjem tekstu: Odluka) radi dobijanja 1) dozvole za rad kao mikrokreditno društvo ili mikrokreditna fondacija, 2) saglasnosti na osnivačke i druge opšte akte mikrokreditne organizacije. Navedeno je da je apelantica 11. jula 2007. godine Agenciji, kao nadležnom organu, podnijela pismeni zahtjev broj 22/07 od 10. jula 2007. godine za dobijanje dozvole da radi kao mikrokreditna fondacija, jer je smatrala da ispunjava uslove s obzirom na to da je u registru Osnovnog suda u Banjoj Luci ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) imala 31. decembra 2004. godine upisan ukupni kapital u iznosu od 50.000,00 KM, shodno članu 37. stav 1. Zakona o MKO. O apelantičinom zahtjevu za dobijanje dozvole za rad kao mikrokreditna fondacija Agencija je odlučila tako što je zahtjev odbacila kao neuredan pravosnažnim Zaključkom broj 03-773-5/07 od 5. februara 2008. godine, shodno članu 56. stav 2. i članu

125. Zakona o opštem upravnom postupku, jer apelantica nije ispunila propisane uslove iz čl. 3, 17. i 19. Odluke. Naime, navedeno je da apelantica nije, uz pismeni zahtjev za dobijanje dozvole za rad kao mikrokreditna fondacija, dostavila finansijski izvještaj mikrokreditne organizacije sa 30. junom 2007. godine i finansijski izvještaj mikrokreditne organizacije sa 30. septembrom 2007. godine sa mišljenjem nezavisnog revizora kao bitnu dokumentaciju za odlučivanje o zahtjevu.

7. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 00 1445 09 U od 24. septembra 2009. godine, koju je apelantica primila 2. oktobra 2009. godine, apelantičina tužba u predmetu usklađivanja poslovanja, organizacije i akata je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude je navedeno da je članom 51. Zakona o MKO, koji je stupio na snagu 15. jula 2006. godine, a čija je primjena odgođena do 16. januara 2007. godine, propisana obaveza mikrokreditnih organizacija da usklade svoje poslovanje sa odredbama tog zakona najkasnije u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu Zakona, te propisano da mikrokreditne organizacije koje svoje poslovanje i akte ne usklade sa odredbama tog zakona u propisanom roku prestaju da rade i brišu se iz javnih registara. Navedeno je da je apelantica podnijela zahtjev 10. jula 2007. godine i dostavila određenu dokumentaciju, te da je Agencija aktom od 18. oktobra 2007. godine zatražila dopunu zahtjeva u smislu dostave relevantnih finansijskih izvještaja sa mišljenjem nezavisnog revizora, te upozorila apelanticu na posljedice propuštanja. S obzirom na to da je apelantica propustila zakonski rok za usklađivanje poslovanja, organizacije i akata, jer nije postupila po traženom, pa je njen zahtjev Zaključkom Agencije broj 03 773-5/2007 od 5. februara 2008. godine odbačen kao neuredan, to je tužena po službenoj dužnosti pokrenula postupak utvrđivanja prestanka obavljanja djelatnosti. Navedeno je da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog akta utvrđeno da apelantica nije dostavila traženi finansijski izvještaj za period poslovanja 30. juna 2007. godine i 30. septembra 2007. godine sa mišljenjem nezavisnog revizora, pa je tužena Agencija pravilno odlučila na način bliže određen u dispozitivu osporenog akta. Istaknuto je da je, u skladu sa uputama iz Presude Okružnog suda broj 11 0 U 000776 08 U od 18. marta 2009. godine, tužena Agencija, prema mišljenju Okružnog suda, pravilno utvrdila da apelantica nije uskladila svoje poslovanje, organizaciju i akte sa odredbama Zakona o MKO, čime je utvrdila i prestanak rada apelantice kao mikrokreditne organizacije. Dostavljanje finansijskog izvještaja za period 30. juna 2007. godine i 30. septembra 2009. godine bilo je potrebno tuženoj Agenciji kako bi utvrdila ispunjavanje uslova za dalje obavljanje djelatnost apelantice kao mikrokreditne organizacije, odnosno kako bi utvrdila da li apelantica raspolaže kapitalom u vrijednosti od 50.000.00 KM, koliko je iznosio osnivački kapital, a shodno članu 37. stav 1. Zakona o MKO. Kako je Okružni sud zaključio, ne stoji apelantičina tvrdnja da tužena Agencija nije mogla tražiti dostavljanje navedenog finansijskog izvještaja, jer je u članu 19. stav 1. Odluke propisano da tužena Agencija može tražiti dopunu zahtjeva kada podnosilac uz zahtjev nije dostavio sva potrebna dokumenta, a dostavljanje tražene dokumentacije je potrebno radi odlučivanja o zahtjevu podnosioca. Jednako tako, prema ocjeni Okružnog suda, nisu osnovani navodi tužbe da je osporeni akt donesen uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Stoga, kako je naveo Okružni sud, tužena je pravilno odlučila da apelantica prestaje da radi osmi dan od dana objavljivanja pravosnažnog rješenja u „Službenom glasniku", kojim je utvrđeno da nije ispunila uslove za dalje obavljanje djelatnosti u skladu sa čl. 51. i 57. Zakona o mikrokreditnim organizacijama, pa su apelantičini prigovori istaknuti u tom pravcu odbijeni kao neosnovani.

8. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu pravo na pravično suđenje apelantica vidi u: a) proizvoljnom i pogrešnom tumačenju i primjeni čl. 5, 7, 19, 7, 51. i 53. Zakona o MKO, b) proizvoljnom i pogrešnom tumačenju i primjeni čl. 3, 4, 5, 7, 17, 18. i 19. Odluke, c) proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni odredaba čl. 77-79, 112, 113. i 114. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/02), d) trajanju postupka izvan razumnog roka po Zakonu o opštem upravnom postupku i e) povredi odredaba člana 16. Ustava Republike Srpske. Apelantica je detaljno iznijela svoje viđenje svakog od aspekata navodne pogrešne primjene materijalnog zakona. U pogledu trajanja postupka izvan razumnog roka, apelant navodi da je iz Presude Okružnog broj 011-0-U-08-000 520 od 24. septembra 2008. godine vidljivo da je apelant zahtjevom broj 22/07 od 10. jula 2007. godine pokrenuo upravni postupak pred tuženom o kojem je tužena odlučila Rješenjem broj 03-467/2008 od 29. aprila 2008. godine, dakle, nakon devet mjeseci, što je, kako smatra apelant, izvan roka utvrđenog odredbom iz člana 206. Zakona o opštem upravnom postupku. Pošto je odlučivanje u daljnjem postupku trajalo od 10. jula 2007. godine do 23. aprila 2009. godine, apelant smatra da je takvo postupanje izvan razumnih rokova. Konačno, apelant predlaže da se utvrdi povreda njegovih ustavnih prava, te da Ustavni sud sam odluči o predmetu ili ukine presudu Okružnog suda i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Vezano za apelantičin navod da je upravni spor trajao nerazumno dugo, Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak pokrenut podnošenjem zahtjeva Agenciji 10. jula 2007. godine i da je okončan osporenom presudom Okružnog suda iz čega proizlazi da je predmetni postupak trajao dvije godine i dva mjeseca. Dalje, nesporno je da Zakonom o upravnim sporovima nije predviđen rok za rješavanje o tužbi u upravnom sporu. Imajući u vidu da je u apelantičinom slučaju Okružni sud u navedenom periodu donio tri presude, kao i rokove u kojim je postupala Agencija prilikom donošenja rješenja koja su prethodila navedenim presudama, Ustavni sud smatra da je dužina postupka bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je došlo do povrede njenog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje, te zaključuje da, vezano za ove navode, apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati zbog čega je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

13. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te dao razloge zašto je tužena pravilno utvrdila da apelantica nije uskladila svoje poslovanje, organizaciju i akte sa odredbama Zakona o MKO, odnosno zašto je utvrdila prestanak rada apelantice kao mikrokreditne organizacije, a takvo obrazloženje, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, te relevantne odredbe Zakona o MKO na kojim je Okružni sud utemeljio osporenu presudu, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo stoga što iz obrazloženja osporene presude kao nesporno proizlazi da je zabrana rada apelantici, odnosno nalog da Osnovni sud iz registra briše apelanticu posljedica nepostupanja apelantice po odredbama Zakona o MKO i po Odluci koja reguliše pitanja važna za rad mikrokreditnih organizacija. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, kada manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3753/09 („Polara MKO“) | Sudska praksa | Aktio