Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3813/09 (E. K.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3813/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3813/09, rješavajući apelaciju Emine Kučuković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emine Kučuković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-08-000322 od 7. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-001810 od 13. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1688/00 od 25. juna 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Emina Kučuković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnijela je 7. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000322 od 7. oktobra 2099. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001810 od 13. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1688/00 od 25. juna 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-1688/00 od 25. juna 2007. godine obavezan je Nenad Stanić (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici isplati naknadu koristi koju je imao upotrebom poslovnog prostora-urarske radnje, apelantičino vlasništvo, koja se nalazi u Banjoj Luci, Ul. cara Lazara broj 15, površine 15 m2, u periodu od 17. augusta 1997. godine do 30. juna 2006. godine -ukupno 107 mjeseci, u mjesečnom iznosu od po 50 KM (ukupno 5.350,00 KM) sa zakonskom zateznom kamatom bliže navedenoj u dispozitivu presude. Apelantičin višak tužbenog zahtjeva za isplatu naknade koristi, kao i zakonske zatezne kamate između zahtijevanog i dosuđenog iznosa je odbijen kao neosnovan. Obavezan je tuženi da nadoknadi apelantici troškove postupka u iznosu od 401,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari apelantičin zahtjev da se obaveže tuženi da joj na ime korištenja njenog poslovnog prostora isplati ukupno 26.350,00 KM, odnosno u mjesečnom iznosu od po 300,00 KM. Osnovni sud je na osnovu dokaza koje su predložile stranke i koji su u toku postupka izvedeni utvrdio da su parnične stranke bile u ugovornom odnosu povodom ugovora o zakupu poslovnog prostora koji su zaključili 17. augusta 1995. godine na određeno vrijeme s rokom trajanja od dvije godine. Također je utvrđeno da su parnične stranke prije isteka ugovora o zakupu zaključile ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora 19. marta 1997. godine, ali da je apelantica 24. decembra 1997. godine podnijela tužbu za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora i tražila predaju u posjed poslovnog prostora. Presudom tog suda broj P-362/03 od 27. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-000 246 od 28. aprila 2006. godine, utvrđena je ništavost ugovora o kupoprodaji i tuženi je obavezan da preda poslovni prostor apelantici. Tuženi je poslovni prostor predao apelantici 30. juna 2006. godine, nakon čega je apelantica prostor dala u zakup S.P., a zakupnina je iznosila 400,00 KM. Osnovni sud je, također, utvrdio da je tuženi u predmetni poslovni prostor pri njegovom preuzimanju povodom zaključenog ugovora o zakupu uložio izvjesna sredstva, jer je on bio neupotrebljiv zbog oštećenja nastalih bacanjem eksplozivnih naprava a i apelantica je, nakon što je preuzela taj prostor od tuženog, uložila izvjesna sredstva da bi ga ponovo mogla izdati u zakup.
4. Na osnovu ovako utvrđenih činjenica Osnovni sud je zaključio da tuženi nije imao valjan pravni osnov za posjed poslovnog prostora, tj. da je ugovor o zakupu poslovnog prostora prestao da važi (otpao) zaključenjem ugovora o kupoprodaji a da je ugovor o kupoprodaji pravosnažnom presudom proglašen ništavim. Osnovni sud je, dalje, zaključio da se tuženi na apelantičin račun neosnovano obogatio upotrebom njenog poslovnog prostora u svoju korist, te se odgovornost tuženog zasniva na odredbi člana 219. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39785 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO). U pogledu visine tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je zauzeo stanovište da visinu tužbenog zahtjeva na ime koristi u mjesečnom iznosu od 300,00 KM za sporni period apelantica nije dokazala. Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 123. Zakona o parničnom postupku ( „Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85703, 74/05, 63/07 i 49/09, u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojem je svaka stranka dužna do dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Od apelantice se zahtijevalo da, pored dokaza o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pruži dokaze i na okolnost visine zakupnine. U konkretnom slučaju apelantica nije dokazala visinu zakupnine koju je zahtijevala (300,00 KM mjesečno) za period za koji traži naknadu samo time što je izjavila da je sa P.S. zaključila ugovor o zakupu na mjesečni iznos zakupnine od 400,00 KM, te da mjesečna zakupnina kod ostalih zakupaca na istoj lokaciji se kreće najmanje u iznosu od 300,00 KM mjesečno. Apelantica je visinu tužbenog zahtjeva, tj. iznosa mjesečne zakupnine mogla dokazati predlažući da se od Grada Banja Luka, na čijem području se nalazi predmetni poslovni objekt, zatraže podaci o visine prosječne zakupnine na tom području, ili da na tu okolnost predloži i provede vještačenje vještaka ekonomske struke a što nije učinila. Osnovni sud je, na kraju, istakao da je mjesečne iznose na ime koristi koju je ostvario tuženi upotrebom poslovnog prostora dosudio prema visini ugovorene zakupnine u iznosu od 50,00 DM, što je jednako iznosu od 50,00 KM.
5. Odlučujući o apelantičinoj žalbi, Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-07-001810 od 13. decembra 2007. godine žalbu djelomično uvažio, Presudu Osnovnog suda broj P-1688/00 od 25. juna 2007. godine preinačio u odbijajućem dijelu tako što je obavezao tuženog da apelantici na osnovu neosnovanog bogaćenja na ime upotrebe poslovnog prostora za period od 1. januara 2006. godine do 30. juna 2006. godine isplati mjesečno iznos od po 300,00 KM, pa se ukupno dosuđeni iznos od 5.350,00 KM povisuje na iznos od 6.850,00 KM. Obavezan je tuženi da apelantici na dosuđenu razliku od 1.500,00 KM isplati zakonsku zateznu kamatu od 13. decembra 2007. godine kao dana donošenja drugostepene presude pa do isplate. Preinačena je i odluka o troškovima postupka pa se obavezuje tuženi da apelantici na ime ukupnih troškova parničnog postupka isplati iznos od 902,00 KM umjesto iznosa od 401,90 KM. U preostalom dijelu apelantičina žalba se odbija i prvostepena presuda potvrđuje u ostalom odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je iz iskaza svjedoka S.P. utvrđeno da je predmetni poslovni prostor držao u zakupu od novembra 2006. godine na temelju ugovora o zakupu koji je zaključio sa apelanticom i da je apelantici plaćao zakupninu u iznosu od 400,00 KM. Prema mišljenju Okružnog suda, iskaz navedenog svjedoka nije suprotan iskazu apelantice u pogledu okolnosti da je navedeni svjedok bio zakupac poslovnog prostora i da je plaćao zakupninu od 400,00 KM, te je zaključio da je apelantica za 2006. godinu dokazala visinu zakupnine i da je zakupnina za predmetni poslovni prostor iznosila 400,00 KM. Pravilnom primjenom materijalnog prava, kako je dalje naveo Okružni sud, za period od 1. januara 2006. godine do 30. juna 2006. godine tuženi se treba obavezati na isplatu iznosa od 300,00 KM apelantici na ime upotrebe poslovnog prostora. Budući da je apelantici za ovaj period (od 1. januara 2006. godine do 30. juna 2006. godine) već dosuđen iznos mjesečno od 50,00 KM, to je ukupno dosuđeni iznos od 5.350,00 KM uvećan za razliku od 250,00 KM mjesečno ili ukupno 1.500,00 KM, pa je konačno dosuđen iznos od 6.850,00 KM.
7. Odlučujući o reviziji koju je protiv presude drugostepenog suda izjavila apelantica, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000322 od 7. oktobra 2099. godine reviziju odbio.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi analizom provedenih dokaza, uz razumljivo obrazloženje koje i taj sud prihvata, zaključili da je tuženi u periodu za koji se traži naknada predmetni poslovni prostor koristio bez valjanog pravnog osnova, te je pravni osnov spornog potraživanja jasno određen a sporan je samo iznos koristi koju je tuženi ostvario upotrebom poslovnog prostora čiji je vlasnik apelantica. Vrhovni sud je istakao da je apelantica u toku postupka i u reviziji tvrdila da je tuženi predmetni poslovni prostor izdavao uz mjesečnu zakupninu od 400,00 KM, ali ovu svoju tvrdnju nije dokazala, nego ju je zasnivala na tvrdnji da je to «opštepoznato». Kod činjenice da visinu zakupnine određuju mnogi faktori (veličina poslovnog prostora, lokacija, stanje u kojem se nalazi u građevinskom smislu, stepen opremljenosti, namjena i vrsta djelatnosti koja se u njemu može obavljati, kao i stanje ponude i potražnje, te ukupni društveno-ekonomski, pa i međusobni odnosi stranaka koje zaključuju ugovor), nikako se ne može zaključiti da je cijena zakupa predmetnog poslovnog prostora bila opštepoznata činjenica koju, u smislu člana 125. stav 4. ZPP, ne treba dokazivati. Zbog navedenog razloga, kako je zaključio Vrhovni sud, drugostepeni sud nije pogriješio kada je prihvatio utvrđenje prvostepenog suda da visina zakupnine predmetnog poslovnog prostora iznosi 50,00 KM mjesečno kako su prethodno dogovorile parnične stranke, jer apelantica nije dokazala da je zakupnina bila veća osim za 2006. godinu za koju je kao dokaz ponudila zaključeni ugovor o zakupu sa svjedokom S.P. i za koju godinu joj je i dosuđena naknada u visini od 300,00 KM mjesečno. Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 7. ZPP propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev a da su, u smislu člana 123. ZPP, dužne da te činjenice i dokažu, jer samo u tom slučaju sud, prema stavu 2. iste odredbe, može slobodnom ocjenom ponuđenih i izvedenih dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U suprotnom, ako nema dokaza ili ako njihovom ocjenom ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu (u ovom slučaju visinu zakupnine, odnosno koristi) odlučit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja sadržanom u odredbi člana 126. ZPP. Apelantica je tek uz reviziju kao dokaz dostavila Odluku Skupštine grada Banja Luka o početnoj cijeni zakupnine za poslovne zgrade, prostore i garaže za 2001, 2002. i 2006. godinu kojim ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, što, u smislu člana 240. stav 2. ZPP, nije razlog za izjavljivanje revizije. Te odluke, kako je naveo Vrhovni sud, apelantica nije ponudila, niti izvela kao dokaz pred prvostepenim sudom, pa one, u smislu odredbe čl. 77, 102, i 207. ZPP, nisu mogle predstavljati činjenični osnov na kojem se zasnivaju nižestepene presude.
9. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama (u odbijajućem dijelu) povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je nezadovoljna utvrđenim činjeničnim stanjem, ocjenom dokaza i primjenom materijalnog i procesnog prava. Apelantica je navela da su redovni sudovi propustili da ocijene njen iskaz u svojstvu stranke a u kojem je izjavila da je na lokaciji na kojoj se nalazi poslovni prostor zakupnina za lokal manje površine od njenog iznosila 350,00 KM, navodeći kao primjer obućarsku radnju. Apelantica je istakla da je tuženi izdavao poslovni prostor D.Š. za mjesečnu zakupninu od po 400,00 KM, navodeći «da su ljudi nerado svjedočili iz više razloga, uključujući i eventualne komplikacije sa poreskim organima». Također je istakla da na istinitost njenog iskaza koji se odnosi na visinu zakupnine ukazuju propisi materijalnog prava - Odluka o početnoj cijeni zakupnine za poslovne zgrade, poslovne prostore i garaže na kojima je nosilac raspolaganja Grad Banja Luka. Apelantica je navela da je zakupnina za I zonu iznosila 20,00 KM po m2, a za 2002. godinu 22,00 KM po 1m2 , te istakla «da je predmetni poslovni prostor u I zoni na frekventnom lokalitetu tako da visina zakupnine nije iznosila manje od najniže početne zakupnine određene Odlukom koja je važeći propis donesen od zakonodavnog organa vlasti a sud mora poznavati pravo».
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U odnosu na apelantičine navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza,ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05).
13. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da su prvostepeni i drugostepeni sud u svojoj presudi, a što je potvrdio revizioni sud, u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom, te izveli zaključak da je apelantičin tužbeni zahtjev djelomično osnovan. Redovni sudovi su naveli da apelantica nije u cijelosti, u smislu člana 123. stav 1. ZPP, dokazala činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te je primijenjen član 126. ZPP prema kojem ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Naime, redovni sudovi su obrazložili da su, ocjenjujući iskaz tužiteljice i saslušanog svjedoka S.P., utvrdili da je apelantica za 2006. godinu dokazala visinu zakupnine od 300 KM dok za period od 17. augusta 1997. godine do 1. januara 2006. godine apelantica nije dokazala da bi zakupnina predmetnog poslovnog prostora bila veća od 50,00 KM. Redovni sudovi su, također, obrazložili da visina zakupnine nije «opštepoznata» činjenica i da je apelantica visinu zakupnine mogla dokazati predlažući da se od Grada Banja Luka, na čijem području se nalazi predmetni poslovni objekt, zatraže podaci o visini prosječne zakupnine na tom području, ili da na tu okolnost predloži i provede vještačenje vještaka ekonomske struke, a što nije učinila. Redovni sudovi su, analizirajući sve predložene i provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložili zbog čega su određene dokaze prihvatili, a druge ne i zbog čega su zaključili da je apelantičin tužbeni zahtjev djelomično osnovan. Apelantici je omogućeno, jednako kao i tuženom, da izvede sve dokaze koji su ocijenjeni po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
14. Vezano za apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić