Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3883/09 («Polo» d.o.o. Kalesija)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3883/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 3883/09, rješavajući apelaciju «Polo» d.o.o. Kalesija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Polo» d.o.o. Kalesija podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 001816 09 Uvp od 24. novembra 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 001816 09 U od 5. oktobra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Polo» d.o.o. Kalesija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Tatjana Gajić, advokat iz Tuzle, podnio je 8. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 001816 09 Uvp od 24. novembra 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 001816 09 U od 5. oktobra 2009. godine.

2. Rješenjem Općinskog vijeća - Općine Kalesija (u daljnjem tekstu: Općinsko vijeće) broj 01-

31-1-914/3 od 7. jula 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor izjavljen protiv Zaključka Komisije za dodjelu gradskog građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 02-31-1-914-16/06 od 28. aprila 2006. godine kojim je izvršena dodjela gradskog građevinskog zemljišta (13 lokacija) po raspisanom javnom konkursu (objavljenom u listu «Dnevni avaz» 28. marta 2006. godine pod brojem 02-31-1-914-16/06). Zaključkom je lokacija broj 4 Kalesija Gornja u površini od 4.000m , bliže označena u izreci rješenja ,dodijeljena na korištenje «Amox Treydu» d.o.o. Kalesija po uslovima iz ponude i po cijeni od 10,10 KM/mza izgradnju proizvodno-uslužnog objekta benzinske pumpe sa ulaganjem od 1.648.400,00 KM i upošljavanjem novih 30 radnika. U obrazloženju rješenja Općinskog vijeća je navedeno da je Komisija izvršila javno otvaranje ponuda 17. aprila 2006. godine, a na sastanku od 24. aprila 2006. godine izvršila bodovanje i izbor najpovoljnijih ponuda prema lokacijama za koje su ponuđači konkurisali i donijela predmetni zaključak o rezultatima konkursa za dodjelu gradskog građevinskog zemljišta na osnovu člana 48. stav 3. Zakona o građevinskom zemljištu («Službene novine FBiH» broj 25/03).

3. Kantonalni sud je, u upravnom sporu, odlučujući o apelantovoj tužbi protiv Rješenja tuženog Općinskog vijeća broj 01-31-1-914/3 od 7. jula 2006. godine donio Presudu broj 003-0-U-06-000 368 od 9. oktobra 2006. godine kojom je tužbu djelimično uvažio, poništio rješenje tuženog od 7. jula 2006. godine, kao i zaključak Komisije od 28. aprila 2006. godine u dijelu o dodjeli na korištenje gradskog građevinskog zemljišta - lokacija broj 4, te u tom dijelu predmet vratio tuženom na ponovno rješavanje, dok je u ostalom dijelu (tačka III izreke presude) za lokacije od 1 do 13 (izuzev lokacije 4) tužbu odbio. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je tuženo Općinsko vijeće, kao drugostepeni organ u postupku dodjele gradskog građevinskog zemljišta, prilikom odlučivanja o apelantovom prigovoru protiv zaključka Komisije od 28. aprila 2006. godine zanemarilo odredbu člana 65. Poslovnika o radu Općinskog vijeća, budući da odluka o apelantovom prigovoru nije donesena većinom glasova ukupnog broja vijećnika. S obzirom na navedeno, sud je naveo da su tačne apelantove tvrdnje da po prigovoru nije donesena odluka od Općinskog vijeća zbog čega je osporeno rješenje od 7. jula 2006. godine nepravilno i nezakonito.

4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 9. oktobra 2006. godine u odbijajućem dijelu, donio Presudu broj 070-0-Uvp-

06-000484 od 22. jula 2009. godine kojom je uvažio zahtjev za vanredno preispitivanje i presudu Kantonalnog suda ukinuo u dijelu u kojem je tužba odbijena (tačka III izreke presude) i predmet vratio istom sudu na ponovno rješavanje, ukazujući da Kantonalni sud u dijelu u kojem se tužba odbija (vezano za lokacije od 1 do 13, izuzev lokacije 4) nije dao razloge niti obrazloženje za svoju odluku.

5. U ponovnom postupku Kantonalni sud je, odlučujući o odbijajućem dijelu za lokacije od 1 do 13, izuzev za lokaciju 4, donio Presudu broj 03 0 U 001816 09 U od 5. oktobra 2009. godine kojom je odbijena apelantova tužba u dijelu tužbenog zahtjeva za poništenje osporenog rješenja tuženog od 7. jula 2006. godine i zaključka Komisije od 28. aprila 2006. godine, koji se odnose na rezultate konkursa od 29. marta 2006. godine za dodjelu gradskog građevinskog zemljišta, i to za lokacije od 1 do 13 (izuzev za lokaciju 4). U stavu II izreke presude je navedeno da je o ostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na poništenje osporenog i prvostepenog akta u dijelu koji se tiče lokacije broj 4 odlučeno Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-U-06-000 368 od 9. oktobra 2006. godine i u tom dijelu tužba je uvažena, osporeni akti poništeni u tom dijelu, a Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-

Uvp-06-000484 od 22. jula 2009. godine prvostepena presuda je u tom dijelu potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da je ranija presuda Kantonalnog suda od 9. oktobra 2006. godine pravosnažna i konačna u dijelu koji se odnosi na dodjelu lokacije broj 4, pa je predmet vraćen tuženom na ponovno odlučivanje u odnosu na dodjelu lokacije broj 4. Međutim, u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na apelantov zahtjev za poništenje osporenog i prvostepenog akta vezano za dodjelu ostalih lokacija od 1 do 13, izuzev lokacije 4, za koje apelant nije podnio prijave i stavio ponudu kao za lokaciju 4, Kantonalni sud je taj zahtjev ocijenio neosnovanim, te ga je odbio zbog toga što apelantova prava i njegov neposredni lični interes zasnovan na zakonu, osporenim i prvostepenim aktom kojim je izvršena dodjela lokacija od 1 do 13 drugim kandidatima, nisu i ne mogu biti povrijeđena, jer apelant nije konkurisao na dodjelu svih lokacija, pa osporene akte u tom dijelu mogu osporavati samo oni učesnici u postupku koji su za te lokacije konkurisali. Naime, odredbom člana 2. stav 1. Zakona o upravnim sporovima FBiH («Službene novine FBiH» broj 9/05) je propisano da pravo pokretanja upravnog spora ima pojedinac ili pravno lice ako smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu. Kantonalni sud je naveo da apelant u upravnom postupku i u upravnom sporu nije ničim dokazao, nije čak ni nagovijestio da ima bilo kakvo pravo ili neposredan lični interes zasnovan na zakonu, a koji se odnosi na dodjelu ostalih lokacija od 1 do 13, izuzev lokacije 4, pa stoga po shvatanju Kantonalog suda, apelant prema pozitivnim propisima i ne može imati bilo kakvo pravo i neposredan lični interes zasnovan na zakonu da, zbog bilo kog razloga, pobija osporeni i prvostepeni akt u dijelu koji se odnosi na ostale lokacije izuzev lokacije 4 za koju je konkurisao.

6. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud donio je Presudu broj 03 0 U 001816 09 Uvp od 24. novembra 2011. godine kojom je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je na osnovu člana 45. stav 1. Zakona o upravnim sporovima ispitao zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 41. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, pa je odlučio kao u izreci. Prema ocjeni Vrhovnog suda, donošenjem pobijane presude Kantonalnog suda od 22. oktobra 2009. godine (kojom je djelimično odbio apelantovu tužbu, kako to stoji u prvom stavu izreke), prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla utjecati na rješenje stvari iz čega proizlazi da je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan. Dalje, prema ocjeni Vrhovnog suda, Kantonalni sud i nadležni organi su pravilno došli do zaključka da je apelant podnio prijavu na navedeni konkurs tuženog samo za dodjelu na korištenje gradskog građevinskog zemljišta koje čini lokaciju pod brojem 4, jer on, tokom cijelog postupka i sudskog spora, a ni predmetnim zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke, ne samo da ne podnosi dokaz iz kojeg bi se moglo utvrditi da je, osim podnesene prijave za dodjelu gradskog građevinskog zemljišta, sadržanog u lokaciji konkursa broj 4, konkurisao i za dodjelu nekog drugog gradskog građevinskog zemljišta sadržanog u preostalim lokacijama konkursa (od 1 do 13) nego ne navodi ni o kojem se to konkretnom zemljištu i broju lokacije radi, pa u isti navodi samo paušalni i neargumentovani.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, također, ukazuje na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je iznio hronologiju predmetnog postupka i istaknuo da je pobijana odluka Kantonalnog suda rezultat proizvoljne primjene prava, kojom je stavljen u diskriminirajući položaj u odnosu na druge učesnike konkursa, te je grubo prekršeno njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Dalje, apelant navodi da tuženi organ nije ponovio postupak, jer je općinski načelnik poništio dio konkursa koji se odnosio na lokaciju broj 4. Apelant ističe da su tuženi organ i općinski načelnik donijeli odluku koja je imala cilj da faktički osujeti njegovo pravo da se nadmeće sa ostalim učesnicima za dobijanje na korištenje lokacije za izgradnju poslovnog objekta, čime se posredno utjecalo i na njegovo pravo na stjecanje imovine. Osim toga, apelant ističe da u konkretnom postupku zaslužuje zaštitu svog pravnog interesa, jer je pravni interes u svom supstancijalnom smislu moralni i/ili ekonomski interes pravnog subjekta zaštićen pravnim sistemom države u kojoj ga ostvaruje.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao jasne i precizne razloge zbog kojih smatra da se, u smislu odredbe člana 2. stav 1. Zakona o upravnim sporovima FBiH («Službene novine FBiH» broj 9/05), rješenjem tuženog Općinskog vijeća ne dira u apelantovo pravo ili u njegov neposredni lični interes zasnovan na zakonu. Navedenu odluku sud je donio ocjenjujući navode tužbe i dokaze u spisu predmeta. Osim toga, Vrhovni sud je svojom presudom odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, istaknuvši da apelant neosnovano smatra da je imao pravni interes za poništenje ospornih akata tuženog od 7. jula 2006. godine i 28. aprila 2006. godine, a dana obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u upravnom postupku (tužbe u upravnom sporu i zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke). Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u upravnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

13. Apelant, također, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3883/09 («Polo» d.o.o. Kalesija) | Sudska praksa | Aktio