Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3909/09 (I. B.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3909/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 3909/09, rješavajući apelaciju Ibrahima Bešlagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Bešlagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-07-000104 od 3. septembra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U-547/05 od 8. januara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibrahim Bešlagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Edina Jusufović, advokat iz Tuzle, podnio je 11. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-07-000104 od 3. septembra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-547/05 od 8. januara 2007. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda broj U-547/05 od 8. januara 2007. godine odbijena je tužba koju je apelant podnio protiv Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-06/1-23-460/98 od 26. aprila 2005. godine.

3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je osporenim rješenjem Ministarstva odbijena žalba koju je apelant podnio protiv Zaključka Službe za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-02/5-23-510/95 od 1. februara 2005. godine kojim je odbačen kao nedopušten apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Tuzli, bliže označen u navedenoj presudi (u daljnjem tekstu: predmetni stan), pa je apelant tražio da se osporeno rješenje Ministarstva i zaključak Službe ponište i predmet vrati prvostepenom organu na ponovno odlučivanje. U tužbi je naveo da je podnio dva zahtjeva: jedan za vraćanje u posjed predmetnog stana na kojem je nosilac stanarskog prava bila njegova majka i u kojemu je sa svojom obitelji živio 25 godina, te drugi - zahtjev za prenos stanarskog prava sa svoje majke na sebe kao člana porodičnog domaćinstva. Smatra da je prvostepeni organ propustio da provede potpun ispitni postupak i da ga sasluša zbog čega je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

4. Kantonalni sud je na temelju stanja u spisu utvrdio da su organi uprave odlučivali o apelantovom zahtjevu za vraćanje u posjed stana koji je podnesen 1. aprila 1999. godine, zahtjevu za vraćanje u posjed stana dostavljen prvostepenom organu od Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, te o zahtjevu za prenos stanarskog prava koji su 13. februara 1998. godine podnijeli apelant i njegova majka. Sva tri zahtjeva su odbijena kako odlukama prvostepenog i drugostepenog organa uprave, tako i odlukom Vrhovnog suda.

5. Naime, Presudom Kantonalnog suda broj U-131/02 od 19. aprila 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Už-283/02 od 13. marta 2003. godine, odbijena je žalba koju su apelant i njegova majka podnijeli protiv rješenja Ministarstva kojim je odbijen zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. U tom je postupku utvrđeno da je apelant u predmetnom stanu živio kao član porodičnog domaćinstva svoje majke, koja je predmetni stan napustila i nastanila se u drugom stanu u Tuzli, koji je otkupila i na kojem se uknjižila sa pravom vlasništva sa dijelom od 1/1 u knjizi položenih ugovora KPU broj 341/2004. Apelant je, također, napustio predmetni stan u februaru 1998. godine i svoje stambene potrebe je zadovoljavao na stanu koji je dodijeljen na korištenje njegovoj supruzi i kojoj su odlukama Direkcije PTT saobraćaja Tuzla odobrena sredstva za rješavanje stambenih pitanja kadrova u Direkciji PTT saobraćaja.

6. Vezano za zahtjev za prenos stanarskog prava sa apelantove majke na apelanta koji su 13. februara 1998. godine podnijeli apelant i njegova majka, Kantonalni sud je ukazao da je i o tom zahtjevu odlučeno u upravnom postupku ranijim odlukama, i to Zaključkom Službe broj 05-02/5-23-

1911/03 od 3. juna 2003. godine kojim je apelantov zahtjev odbačen. Navedeni zaključak je potvrđen Rješenjem Ministarstva broj 12-06/4-23-460/98 od 12. augusta 2003. godine. Protiv rješenja Ministarstva apelant je pokrenuo upravni spor, pa je njegova tužba odbijena Presudom Kantonalnog suda broj U-240/03 od 30. septembra 2003. godine.

7. Konačno, Kantonalni sud je ukazao da iz navedenog proizlazi da su organi uprave pravilno odlučili kada su apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana odbacili kao nedopušten s obzirom na to da se radi o presuđenoj stvari. Također, Kantonalni sud je ukazao da je pravilna odluka organa uprave vezana za prenos stanarskog prava, budući da je „i o ovom zahtjevu odlučeno u upravnom postupku ranijim odlukama“ u kojim su upravni organi utvrdili da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila apelantova majka, da je član porodičnog domaćinstva bio apelant sa svojom porodicom, da je apelantova majka predmetni stan napustila i otkupila drugi stan u Tuzli, pa da, u smislu odredbe člana 10. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, predmetom otkupa od nosioca stanarskog prava, njegovog supružnika ili člana užeg porodičnog domaćinstva može biti samo jedan stan. Ukazano je i da nisu osnovani, te da su u suprotnosti sa sadržajem spisa predmeta apelantovi navodi da o dva podnesena zahtjeva - zahtjevu za vraćanje u posjed predmetnog stana, kao i zahtjevu za prenos stanarskog prava u upravnom postupku nije pravilno odlučeno.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000104 od 3. septembra 2009. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj U-547/05 od 8. januara 2007. godine. U obrazloženju presude je navedeno da je Kantonalni sud postupio pravilno i zakonito kada je odbio apelantovu tužbu. S obzirom na to da je tokom postupka utvrđena činjenica da je odbijen zahtjev apelantove majke, nositeljice stanarskog prava, za povrat u posjed predmetnog stana zbog toga što nije ispunjavala uvjete potrebne da bi ostvarila to pravo, Vrhovni sud je ukazao da apelant ne može ostvariti više prava nego nositeljica stanarskog prava, budući da on svoje pravo izvodi iz prava nosioca stanarskog prava. Vrhovni sud je konačno ukazao da, s obzirom na to da osporenom presudom nisu učinjene povrede federalnih zakona ili propisa, odnosno da je presuda Kantonalnog suda pravilna i zakonita, nije osnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda.

9. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je ukazao da je, prema njegovoj ocjeni, „u svim upravnim postupcima koji su vođeni po njegovom zahtjevu, načinjeno nedopustivo mnogo grešaka, propusta i povreda pravila upravnog postupka, zbog čega je neshvatljivo da ni nadležni sudovi koji su odlučivali u upravnim sporovima nisu otklonili povrede upravnih postupaka, već su i sami činili povrede postupka i nisu otklanjali nezakonito donesena upravna akta. Ni u jednom upravnom postupku nadležni organ uprave se nije upuštao u meritum i nije utvrđivao činjenično stanje i primjenjivao materijalno pravo. Apelant je, također, naveo da, s obzirom na to da ni u jednom postupku nije meritorno odlučeno o njegovom zahtjevu, sve navodi na zaključak da se on namjerno onemogućava da ostvari svoje pravo na stan.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora, između ostalog, utvrditi i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom koje temelji isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno apelantovo pravo na dom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo stoga što iz obrazloženja osporenih odluka nesporno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari, budući da je o zahtjevu za povrat predmetnog stana već pravomoćno odlučeno, kao i da je o apelantovom zahtjevu za prenos stanarskog prava odlučeno u upravnom postupku ranijim odlukama. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očito (prima facie) neosnovani.

14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3909/09 (I. B.) | Sudska praksa | Aktio