Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3926/09 (M. S. i M. S.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Uređenje međa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3926/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3926/09, rješavajući apelaciju Milorada Srdića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Srdića i Mine Srdić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 000246 08 U od 5. oktobra 2009. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Federacije Bosne i Hercegovine broj 05-31-3-5/07 od 8. februara 2008. godine i Rješenja Službe imovinskopravnih poslova i katastra nekretnina Unsko-sanskog kantona Općine Bihać broj 03/3-31-3122 od 8. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Srdić i Mina Srdić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bihaća, koje zastupa Emira Imširević, advokatica iz Bihaća, podnijeli su 11. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 000246 08 U od 5. oktobra 2009. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 05-31-3-5/07 od 8. februara 2008. godine i Rješenja Službe imovinskopravnih poslova i katastra nekretnina Unsko-sanskog kantona Općine Bihać (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03/3-31-3122 od 8. novembra 2006. godine.

2. Apelanti su u zahtjevu za uređenje međa gradskog građevinskog zemljišta, koji su podnijeli Službi, naveli da su vlasnici parcele k.č.broj 7965/39 u površini od 298 m² upisane u p.l. br. 7721 k.o. Bihać grad (u daljnjem tekstu: predmetna parcela), koja graniči sa parcelom protivpredlagača Behadila Jahića (u daljnjem tekstu: protivpredlagač). Sporna je granična linija između tih parcela, zbog čega je njihova parcela umanjena, pa su predložili da se nakon uviđaja uredi parcela prema stvarnom stanju dodjele gradskog građevinskog zemljišta, na temelju odredbe iz člana 22. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH.

3. Rješenjem Službe broj 03/3-31-3122 od 8. novembra 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Uprave i presudom Kantonalnog suda, odbijen je zahtjev apelanata za uređenje međe na gradskom građevinskom zemljištu između predmetne parcele i sporne parcele. U rješenju je navedeno da je proveden dokaz uvidom u dokumentaciju koja je priložena uz zahtjev, zatim pribavljenu dokumentaciju, te je proveden dokaz uviđajem na licu mjesta i vještačenje građevinske i geodetske struke. Nakon izvršenih premjeravanja utvrđeno je da su apelanti sa dijelom od po ½ posjednici i vlasnici predmetne parcele, ali se nije moglo udovoljiti njihovom zahtjevu da se toj parceli pripoji i parcela k.č. broj 7964/2 i da čini njen sastavni dio. Naime, dio te parcele označen kao k.č. broj 7965/19 u površini od 58 m² dodijeljen je protivpredlagaču rješenjem SO Bihać u julu 1985. godine. Također je premjeravanjem na licu mjesta utvrđeno da protivpredlagač tu parcelu drži u posjedu. Osim toga, prilikom provođenja dokaza uviđajem na licu mjesta izvršeno je premjeravanje svih parcela (predmetne i sporne) i utvrđeno da odgovaraju površinama koje su dodijeljene strankama, nakon čega su apelanti izjavili da nemaju primjedbi na premjerenu površinu, te da ona odgovara površini koju su kupili. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, Služba je odbila zahtjev apelanata na osnovu odredbe iz člana 22. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH («Službene novine FBiH» br. 25/03 i 16/04).

4. Rješenjem Uprave broj 05-31-3-5/07 od 8. februara 2008. godine odbijena je žalba apelanata izjavljena protiv rješenja Službe. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Služba provela prvostepeni postupak u kojem su provedeni dokazi, izvršen je uviđaj na licu mjesta i vještačenje građevinske i geodetske struke, izvršeno premjeravanje, nakon čega su apelanti izjavili da su saglasni sa izvršenim premjeravanjem i da površine odgovaraju kupljenim površinama. Iz navedenog proizlazi, kako je dalje navedeno u obrazloženju, da je prvostepeno rješenje utemeljeno na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava i to odredaba Zakona o građevinskom zemljištu FBiH zbog čega navodi iz žalbe nisu mogli utjecati na drugačije rješenje konkretne upravne stvari.

5. Kantonalni sud je, odlučujući u upravnom sporu apelanata protiv rješenja Uprave, donio Presudu broj 01 0 U 000264 08 U od 5. oktobra 2009. godine kojom je tužba odbijena. Obrazlažući presudu, Kantonalni sud je potvrdio pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava iz upravnog postupka, a kako nije učinjena ni povreda postupka tužba apelanata je odbijena.

6. Apelanti smatraju da su im rješenjima iz upravnog postupka i presudom donesenom u upravnom sporu povrijeđena prava na pravično suđenje, imovinu i nediskriminaciju iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti su u apelaciji iznijeli hronologiju događanja povodom njihovog zahtjeva za uređenje međa ističući da u osporenoj presudi i rješenjima koja su donesena na bazi nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nedostaje odredba na osnovu koje su takve odluke donesene. Smatraju da parcelacija zemljišta na terenu i izvodi iz regulacionog plana ne odgovaraju stanju u zemljišnoj knjizi, zbog čega je, kako tvrde, presuda Kantonalnog suda nezakonita.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. Imajući u vidu prirodu spora u ovom predmetu i stav Evropskog suda da je prvi stav člana 6. Evropske konvencije primjenjiv u vanparničnom postupku uređenja međa, budući da je to pitanje blisko povezano s opsegom vlasništva i da je odlučno za djelotvorno vršenje prava podnositelja zahtjeva, tj. za slobodu uživanja njegovog vlasništva (vidi Evropski sud, Debelić protiv Hrvatske, presuda od 12. oktobra 2006. godine, aplikacija broj 9235/04), shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je primjenjiv član 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 655/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su organi uprave i Kantonalni sud, čije su odluke osporene apelacijom, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, iz osporene presude proizlazi da je u upravnom postupku proveden velik broj dokaza, kako uvidom u pismenu dokumentaciju dostavljenu uz zahtjev za uređenje međa, tako i u pribavljenu dokumentaciju, zatim je proveden dokaz vještačenjem građevinske i geodetske struke, izvršen je uviđaj na licu mjesta, a nakon sačinjavanja zapisnika i izjave stranaka da nemaju primjedbi doneseno je rješenje kojim je zahtjev apelanata odbijen u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku i relevantnim odredbama Zakona o građevinskom zemljištu FBiH. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelanti navode da im je osporenim odlukama prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključke Ustavnog suda iz prethodnih tačaka vezane za navodno kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu, kao i na činjenicu da apelanti osim paušalnog navoda da su diskriminirani ne nude nikakve dokaze i argumente u prilog svojim tvrdnjama, niti iz činjenica predmeta proizlazi da su apelanti u konkretnom postupku diskriminirani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovanim.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3926/09 (M. S. i M. S.) | Sudska praksa | Aktio