Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3941/09 (J. B. i „Nafaka“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pristup sudu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3941/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 3941/09, rješavajući apelaciju Jasminke Brković i „Nafake“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasminke Brković i “Nafake” d.o.o. Tuzla podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 033-0-Pžp-09-000608 od 17. novembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Pr-07-018981 od 9. oktobra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasminka Brković i „Nafaka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Hadžića podnijeli su 15. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 033-0-Pžp-09-000608 od 17. novembra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Pr-07-018981 od 9. oktobra 2009. godine.
2. Općinski sud je Rješenjem broj 032-0-Pr-07-018981 od 9. oktobra 2009. godine, a koje je u cjelini potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 033-0-Pžp-09-000608 od 17. novembra 2009. godine, odlučio da prekršajni nalozi broj 100.926.8 i broj 100.263.925.0 od 24. oktobra 2007. godine, koje su izdali ovlašteni organi Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Tuzla (u daljnjem tekstu: ovlašteni organ), u prekršajnom postupku protiv apelanta zbog prekršaja iz člana 42. kažnjivog po članu 95. st. 1. i 2. tačka 10. Zakona o drumskom prevozu FBiH postaju konačni i izvršni danom donošenja ovog rješenja zbog propuštanja apelanata da se pojave na dan i u vrijeme određeno za usmeni pretres zakazan po njihovim zahtjevima za sudsko odlučivanje. U obrazloženju rješenja je ukazano da je sud, postupajući po zahtjevu apelanata, zakazao usmeni pretres za 9. oktobar 2009. godine, u skladu sa članom 44. Zakona o prekršajima FBiH, na koji je pristupio predstavnik ovlaštenog organa, te od njega predloženi svjedok, a da nisu pristupili apelanti iako su uredno obaviješteni u skladu sa članom 44. stav 3. Zakona o prekršajima FBiH. U vezi s tim ukazano je da je poziv za apelanta-pravno lice upućen na adresu Ulica 27. marta broj 49 Tuzla, a koja je navedena kao adresa sjedišta pravnog lica prema izvodu iz sudskog registra i dostavi podataka od Općinskog suda broj 032-0-Reg-09-002999 od 10. jula 2009. godine, da je poziv upućen preporučenom poštom 9. septembra 2009. godine, da je na koverti naznačeno da je dostava prokušana 11. i 12. septembra 2009. godine, te da se apelant-pravno lice odselio sa navedene adrese, a sve sa potpisom dostavljača - poštara. Dalje, ukazano je da je apelantici poziv upućen na adresu Ulica Kozlovačka četa broj 51 Tuzla, a koja je, prema podacima pribavljenim iz CIPS-a Tuzla broj 08-03/1-12-13.7-479/09 od 11. avgusta 2009. godine, adresa njenog prebivališta, da je dostava pokušana 11. i 12. septembra 2009. godine, te da je tom prilikom ostavljena i obavijest o prispijeću pošiljke od poštara dostavljača, te da poziv - pošiljka do početka usmenog pretresa nije podignut. Shodno navedenom, zaključeno je da su apelanti uredno obaviješteni u skladu sa članom 44. stav 3. Zakona o prekršajima FBiH. S obzirom na to da se apelanti kao uredno obaviješteni u zakazano vrijeme nisu pojavili pred sudom ima se smatrati da su prihvatili odgovornost za počinjene prekršaje propuštanjem da se pojave, pa je odlučeno kao u izreci rješenja.
3. Kantonalni sud je ukazao da je članom 45. stav 1. Zakona o prekršajima FBiH propisano da će se smatrati da je okrivljeni koji se ne pojavi na dan i u vrijeme određeno za usmeni pretres, u skladu sa članom 44. stav 3. istog zakona, prihvatio odgovornost propuštanjem da se pojavi ako je prekršajni postupak pokrenut izdavanjem prekršajnog naloga i da će prekršajni nalog postati konačan i izvršan u skladu sa članom 37. Zakona o prekršajima FBiH, te, najzad, da je prvostepeni sud izvršio uručenje poziva putem pošte u skladu sa članom 3. stav 1. tačka 8. Zakona o prekršajima FBiH.
4. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da nisu uredno obaviješteni o mjestu i vremenu održavanja usmenog pretresa. U vezi s tim ukazuju na član 3. stav 1. tačka 8. Zakona o prekršajima FBiH iz kog, prema njihovom mišljenju, poizlazi uručenje poziva putem preporučene pošte, a što dalje podrazumijeva uručenje poziva uz potpisanu dostavnicu o prijemu. Apelanti tvrde da se nisu zatekli na mjestu prebivališta, odnosno sjedišta u vrijeme dostavljanja poziva, te da nisu zatekli ni obavještenje o prispjeloj pošiljci, kao i da nisu upoznati, u skladu sa članom 44. stav 3. i članom 45. Zakona o prekršajima FBiH, sa posljedicama propuštanja. Na temelju navedenog, apelanti zaključuju da su bez svoje krivice propustili da se pojave u vrijeme i na mjestu zakazanog usmenog pretresa. Apelanti navode da su u žalbi isticali da su prvostepeno rješenje primili na navedenim adresama a čime su dokazali da su dostupni sudu, te da nije bilo opravdano suditi im u odsustvu, ali da Kantonalni sud nije prihvatio ove žalbene navode. Najzad, apelanti ukazuju da su u povodu istih prekršajnih naloga prvobitno bili oslobođeni odgovornosti, ali da je po žalbi ovlaštenog organa drugostepeni sud ovu odluku ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na osnovu čega je i zakazan usmeni pretres na koji se nisu pojavili bez svoje krivice.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanata u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).
8. Iz navoda apelanata proizlazi da smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer im je, zbog navodno neurednog uručenja poziva, onemogućen pristup sudu. Prema stanovištu Evropskog suda, vlasti se neće smatrati odgovornim za onemogućavanje pristupa sudu ukoliko osoba koja je u pitanju propusti da preduzme neophodne korake u svrhu osiguranja prijema pošiljke a zbog kog propusta nije bila u mogućnosti da preduzima dozvoljene radnje u skladu sa zakonom propisanim rokovima (vidi, Evropski sud, Hennings protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, stav 26).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženjima osporenih rješenja konstatovano da je apelantima u dva navrata prokušana da se izvrši dostava poziva za usmeni pretres, te da im je ostavljena obavijest o pošiljci, a na adrese prebivališta, odnosno sjedišta koje su pribavljene službenim putem od ovlaštenih registara (CIPS i sudski registar Općinskog suda). Dalje, apelanti ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji nisu naveli niti jedan razlog ili ponudili dokaz kojim bi opravdali odsustvo na adresi prebivališta, odnosno sjedišta, zbog čega im pozivi za usmeni pretres nisu mogli biti uručeni. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelanti i sami navode da je usmeni pretres zakazan nakon što je u povodu istih prekršajnih naloga odluka prvostepenog suda ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Shodno navedenom, apelanti su znali i mogli očekivati da će biti zakazan usmeni pretres, pa se njihov propust da budu dostupni na mjestu prebivališta odnosno sjedišta ne može smatrati propustom suda da im dostavi poziv za usmeni pretres, a u situaciji kada je dostava prokušana na način i u postupku koji su propisani zakonom. Najzad, u situaciji kada je donijeto osporeno rješenje zbog propuštanja, apelanti su, u skladu sa čl. 70. i 71. Zakona o prekršajima, mogli uložiti prijedlog za ponavljanje postupka u roku od tri mjeseca Naime, u skladu sa citiranim odredbama, prijedlog se može uložiti kada je okrivljenom izrečena sankcija zbog propuštanja da se pojavi, kao i da će sud ovakav prijedlog uvažiti ako okrivljeni može dokazati da je propuštanje pojavljivanja ili blagovremenog postupanja nastalo zbog opravdanih razloga. U konkretnom slučaju apelanti ne tvrde da su pokušali koristiti ovu mogućnost, odnosno da su u tome bili nezakonito onemogućeni, niti nude bilo kakve dokaze koji bi ukazivali da je do propuštanja došlo zbog opravdanih razloga (vidi, mutatis mutandis, već citiranu presudu Hennings protiv Njemačke, stav 26).
10. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić