Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3993/09 (M. G.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3993/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 3993/09, rješavajući apelaciju Marijana Geljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marijana Geljića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 K 000327 09 Kž od 25. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 K 000327 06 K od 8. aprila 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marijan Geljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijele, kojeg zastupa Borislav Pisarević, advokat iz Brčkog, podnio je 15. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 K 000327 09 Kž od 25. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 K 000327 06 K od 8. aprila 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 86 0 K 000327 06 K od 8. aprila 2009. godine apelant je proglašen krivim što se 17. oktobra 2005. godine, na način bliže opisan u dispozitivu presude, nije pridržavao saobraćajnih propisa iz člana 62. stav 1. tačka 2) Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima (u daljnjem tekstu: ZOBS), jer je na način preciziran u izreci presude otpočeo radnju preticanja teretnog motornog vozila koje se kretalo ispred njega a da se prethodno nije uvjerio da tu radnju može izvršiti na bezbjedan način po druge učesnike u saobraćaju, usljed čega je kod jednog lica nastupila smrt, čime je počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Sud je apelanta primjenom čl. 32. i 33. KZRS osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), apelant je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka u iznosu od 1.563,00 KM.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je Okružno tužilaštvo u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) protiv apelanta podiglo optužnicu broj KT-1430/05 od 8. septembra 2006. godine zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz čl. 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZRS, te da je na glavnom pretresu održanom 8. aprila 2009. godine apelant „prihvatio kako navedeno činjenično stanje iz optužnice, tako i krivicu za počinjeno krivično djelo“. Osnovni sud je istakao da je, analizirajući provedene dokaze, kao nesporno utvrdio da oni potvrđuju apelantovo priznanje da je počinio krivično djelo, te mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Dalje, Osnovni sud je prilikom izricanja navedene kazne uzeo u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje su bile od utjecaja na odmjeravanje kazne, tj. da od otežavajućih okolnosti nije našao niti jednu okolnost, a od olakšavajućih okolnosti sud je uzeo u obzir činjenicu da je apelant djelo priznao, da se korektno ponašao pred sudom, da je otac mldb. djeteta, kao i činjenicu da je samom posljedicom izvršenog krivičnog djela pogođen, jer je pred sudom izjavio da se iskreno kaje, kao i činjenicu da je od momenta izvršenja krivičnog djela do momenta presuđenja protekao relativno dug vremenski period u kome apelant nije počinio bilo kakvo krivično djelo, pogotovo krivično djelo iz oblasti javnog saobraćaja. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da su se stekli zakonom predviđeni uslovi iz člana 38. stav 1. tačka 2. KZRS, odnosno da se ublažavanjem kazne može postići svrha kažnjavanja, to jest zadovoljavanje mjere specijalne i generalne prevencije u konkretnom slučaju, a posebno uzevši u obzir činjenicu da oštećeni u nesreći ne terete apelanta ni krivično ni materijalno.

4. Odlučujući o žalbi okružnog tužioca protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 86 0 K 000327 09 Kž od 25. juna 2009. godine kojom je žalbu uvažio, preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni i apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Okružni sud je, prije svega, naveo da je okružni tužilac izjavio žalbu zbog odluke o kazni, te je navedeno da odgovor na žalbu nije dat. Dalje je navedeno da se osnovano prigovara žalbom da izrečena kazna nije srazmjerna težini učinjenog djela i posljedicama krivičnog djela koje su nastupile. Naime, Okružni sud smatra da žalba s razlogom prigovara da je prvostepeni sud precijenio olakšavajuće okolnosti na strani apelanta kada je vrednovao olakšavajuće okolnosti na njegovoj strani kao osobito olakšavajuće okolnosti, i to da je apelant djelo priznao, da se korektno ponašao pred sudom, da je otac malodobnog djeteta, da je posljedicom djela pogođen, jer je izrazio iskreno kajanje, te da je prošao relativno dug vremenski period u kome apelant nije počinio bilo kakvo djelo iz oblasti saobraćaja. Također, Okružni sud smatra da su osnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud nije imao uporište u provedenim dokazima da predmetne olakšavajuće okolnosti vrednuje kao osobito olakšavajuće okolnosti i koje bi bile takvog karaktera da bi ukazivale da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja. Okružni sud, dalje, navodi da utvrđene olakšavajuće okolnosti žalba pravilno vrednuje kao uobičajene olakšavajuće okolnosti i one ne mogu poslužiti kao osnov odmjeravanja kazne ispod posebnog minimuma, odnosno nema mjesta za primjenu instituta ublažavanja kazne. Pored toga, Okružni sud smatra da prvostepena presuda zanemaruje težinu i opasnost predmetnog krivičnog djela, za koje je inače predviđena kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina, te posljedice koje su nastupile u vidu smrti jednog lica. S obzirom na navedeno, Okružni sud je naveo da smatra da se u konkretnom slučaju radi o uobičajenim olakšavajućim okolnostima koje ne zavređuju nekakav poseban tretman prilikom ocjene njihovog značaja u pogledu odmjeravana visine kazne.

5. Okružni sud je naveo da okolnosti kojima se rukovodio prvostepeni sud prilikom odlučivanja o kazni apelantu nisu takvog karaktera i značaja da bi na osnovu njih trebalo u konkretnom slučaju drastično ublažiti izrečenu kaznu ispod posebnog minimuma. Okružni sud smatra da se ublaženom kaznom zatvora u trajanju od tri mjeseca ne može ostvariti zakonska svrha kažnjavanja koja obuhvata, pored specijalne prevencije u vidu sprečavanja učinioca da čini krivična djela i njegovo prevaspitanje i utjecaj na druge da ne čine krivična djela (generalna prevencija), te razvijanje i učvršćivanje društvene odgovornosti izražavanjem društvene osude za krivično djelo i neophodnosti poštivanja zakona (član 28. KZRS). Prema tome, prema mišljenju Okružnog suda, u konkretnom slučaju bi na način kako je postupio prvostepeni sud bili dovedeni u pitanje ciljevi generalne prevencije, kao jednog od bitnih faktora ostvarivanja svrhe kažnjavanja predviđenog odredbom člana 28. KZRS. Pri tome se napominje da ciljevi ostvarivanja specijalne prevencije nisu upitni, odnosno nema dileme da bi ovakvom krivičnom sankcijom bili zaista i ostvareni. Međutim, kako je Okružni sud istakao, svrha kažnjavanja predviđena članom 28. KZRS obuhvata kumulativno kako potrebu ostvarenja specijalne, ali isto tako i generalne prevencije.

6. Apelant je naveo da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije. Apelant smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud propustili navesti po kojem zakonu mu je suđeno. Naime, u izreci prvostepene presude je, između ostalog, navedeno da je apelant postupio suprotno odredbi člana 62. stav 1. tačka 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima, a nije navedeno kada i gdje je taj zakon objavljen. Dalje, apelant navodi da se u osporenim presudama ne navodi koji je to KZRS primijenjen u konkretnom slučaju, istaknuvši da u presudi mora tačno da se navede po kojem zakonu je optuženom suđeno i koje su odredbe na njega primijenjene. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je na njegovu štetu pogrešno primijenjen Krivični zakon i da su povrijeđena njegova prava na pravično i fer-suđenje. Zbog navedenog, apelant je predložio da se njegova apelacija usvoji i pobijane presude ukinu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da je pravo na pravično suđenje u njegovom slučaju povrijeđeno time što u odlukama redovnih sudova nije navedeno kada i gdje su objavljeni zakoni na osnovu kojih mu je suđeno, te da su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i nepravilno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U pogledu apelantovog prigovora da se u osporenim presudama ne navodi kada i gdje su objavljeni zakoni na osnovu kojih mu je suđeno, Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa proizlazi da je apelant na glavnom pretresu prihvatio, kako se navodi u obrazloženju prvostepene presude, „navedeno činjenično stanje iz optužnice, tako i krivicu za počinjeno krivično djelo“. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da se apelant nije žalio na prvostepenu presudu, kojom je proglašen krivim za predmetno krivično djelo iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZRS, činjenica da sudovi nisu naveli službena glasila u kojim su objavljeni predmetni zakoni, u okolnostima konkretnog predmeta, ne može predstavljati povredu apelantovih ustavnih prava. Ovo osobito imajući u vidu princip vremenskog važenja krivičnog zakona prema kojem se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme činjenja krivičnog djela, te da iz stanja spisa nesporno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. KZRS, objavljenog u «Službenom glasniku RS» broj 49/03 (sa njegovim izmjenama), odnosno da se apelant nije pridržavao saobraćajnih propisa iz člana 62. stav 1. tačka 2. ZOBS, koji je objavljen u «Službenom listu SFRJ» br. 50/88, 63/88, 80/89, 29/90 i 11/91, koji se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava RS – «Službeni glasnik RS» broj 21/92. Osim toga, evidentno je da apelant ove prigovore nije iznosio u ranijim fazama postupka (u prvostepenom postupku prihvatio je odgovornost za počinjeno djelo, a Okružni sud je po žalbi Okružnog tužilaštva odlučivao samo o kazni) zbog čega Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluku broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 34/05), ističe da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom.

11. Ustavni sud, dalje, smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant se pozvao i na povredu odredaba člana 7. Evropske konvencije, navodeći da smatra „da je na njegovu štetu pogrešno primijenjen Krivični zakon“. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da iz stanja spisa proizlazi da je apelant priznao predmetno krivično djelo koje je kao takvo u vrijeme izvršenja bilo propisano KZRS koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela (17. oktobra 2005. godine), te je apelantu izrečena kazna u granicama propisanim tim zakonom. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana

7. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 7. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3993/09 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio