Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4102/09 (R. G.)

Odluka donesena 18. 09. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4102/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 09. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 4102/09, rješavajući apelaciju Riste Gavrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Riste Gavrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-

000 501 od 20. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-07-000 652 od 26. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-P-06-000 511 od 5. jula 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Risto Gavrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bogatića, kojeg zastupa Vera Madan, advokat iz Bijeljine, podnio je 23. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 501 od 20. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-07-000 652 od 26. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-P-06-000 511 od 5. jula 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 080-0-P-06-000 511 od 5. jula 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 012-0-Gž-07-000 652 od 26. februara 2008. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav Sporazum o prestanku radnog odnosa broj K/B:126.1-350 od 4. marta 2004. godine zaključen između apelanta i tužene Republike Srpske – MUP-a Republike Srpske, CJB Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužena) i Rješenje tužene o prestanku radnog odnosa broj 05/2-126-1-350 od 9. marta 2004. godine, da se tužena obaveže da apelanta vrati na rad i da mu isplati sve plate i naknade počev od 1. marta 2004. godine do vraćanja na rad. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 480,00 KM.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelant i tužena zaključili Sporazum o prestanku radnog odnosa broj K/B:126.1-350 od 4. marta 2004. godine prema kojem apelantu prestaje radni odnos kod tužene sa 29. februarom 2004. godine uz pravo na isplatu otpremnine u iznosu od 6.000,00 KM, isplatu svih dugovanja po osnovu neisplaćenih plata i drugih ličnih primanja, te uplatu doprinosa najkasnije do 15. marta 2004. godine. Osnovni sud je naveo da je apelant prilikom saslušanja kao parnična stranka priznao da je potpisao navedeni sporazum, ali uz napomenu da je na to bio prinuđen zbog prijetnji da će u suprotnom dobiti negativne karakteristike i zbog svoje teške materijalne situacije. Dalje, Osnovni sud je naveo da je tužena na osnovu navedenog sporazuma donijela Rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu broj 05/2-126-1-

350 od 9. marta 2004. godine protiv kojeg je apelant izjavio prigovor, a koji je tužena svojim Rješenjem broj 05/2-126.1-350 od 18. augusta 2004. godine odbacila kao nedopušten. Pored toga, Osnovni sud je naveo da je članom 37. stav 6. Zakona o radnim odnosima u državnim organima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 11/94), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja spornog rješenja, propisano da, ako funkcioner u utvrđenom roku ne odluči o podnijetom prigovoru, ili ako zaposleni, odnosno postavljeno lice nije zadovoljno odlukom funkcionera povodom prigovora, zaposleni, odnosno postavljeno lice može se obratiti nadležnom sudu u roku od 15 dana. Osnovni sud je istakao da je apelant na sporno rješenje o prestanku radnog odnosa podnio prijedlog za ukidanje tog rješenja, kao i sporazuma o prestanku radnog odnosa, a koji je smatran prigovorom, te da je tužena svojim rješenjem od 18. augusta 2004. godine odbacila prigovor kao nedopušten. Osnovni sud je naveo da je u pouci predmetnog rješenja od 18. augusta 2004. godine navedeno da se protiv njega može pokrenuti spor kod nadležnog suda u roku od 15 dana od dana njegovog prijema. Osnovni sud je naveo da je apelant tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 7. augusta 2006. godine s tim što je ona naslovljena na Vrhovni sud, koji je svojim Rješenjem broj 1022/04 od 26. jula 2006. godine tužbu odbacio i premet ustupio Osnovnom sudu, iz čega proizlazi da je ona podnijeta po proteku roka od 15 dana iz člana 37. stav 6. Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Na osnovu navedenog, sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

4. Okružni sud je u svojoj odluci naveo da žalba osnovano ističe da je predmetna tužba blagovremena i da se ne može prihvatiti pravni stav prvostepenog suda da se, zbog neblagovremenosti žalbe, tužbeni zahtjev trebalo da odbije. Naime, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant tužbu podnio Vrhovnom sudu 8. septembra 2004. godine, a ne 7. augusta 2006. godine. Okružni sud je naveo da apelant tužbom traži prvenstveno poništenje sporazuma kao svojevrsnog vansudskog poravnanja čiji pojam propisuje član 1089. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), smatrajući da nije propustio rokove za poništenje predmetnog sporazuma kao poravnanja, odnosno ugovora, a koji rokovi su propisani članom 117. ZOO gdje objektivni rok iznosi tri godine od dana zaključenja sporazuma, a subjektivni godinu dana od dana saznanja za razlog rušljivosti (prinudu, prijetnju i zabludu). Okružni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju tužba blagovremeno podnesena s obzirom na to da od dana zaključenja predmetnog sporazuma do podnošenja tužbe Vrhovnom sudu nije protekla godina dana od dana zaključenja ugovora, te da nije mogla proteći ni godina dana od saznanja za razlog rušljivosti, a nisu protekle ni tri godine od zaključenja ugovora do podnošenja tužbe.

5. Međutim, Okružni sud je naveo da je ispravan stav prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je bilo mana volje prilikom zaključenja predmetnog sporazuma, te da je na apelantu bio teret dokazivanja u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku. Naime, Okružni sud je naveo da apelantove navode da je bilo mana volje prilikom zaključenja predmetnog sporazuma nije potvrdio svjedok Branko Mićić, koji je bio apelantov komandir, koji je istakao da nije sam vodio razgovor sa apelantom, nego su bila prisutna još dva radnika. Također, Okružni sud je naveo da apelant nije dokazao da je bio u bitnoj zabludi, ili da je prevaren ili prinuđen da zaključi predmetni sporazum u pogledu činjenice da li je on višak na radnom mjestu policajca. Sud je naveo da apelant nije dokazao da je trebalo da ostane na radnom mjestu na kome je do tada radio, te da nije bilo osnova da mu radni odnos prestane bilo po sporazumu, bilo po osnovu rješenja.

6. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 501 od 20. oktobra 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 111. ZOO propisano da je ugovor rušljiv ako ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kada je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje stranaka, kao i kada je to predmetnim zakonom ili posebnim propisom određeno. U tom smislu, sud je naveo da mane volje postoje kada je ugovor zaključen pod prijetnjom, u bitnoj zabludi i usljed prevare. Vrhovni sud je, također, naveo da je odredbom člana 60. stav 1. ZOO propisano da postoje mane volje usljed prijetnje, ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdan strah kod druge strane, tako da je ova zbog toga zaključila ugovor, dok je odredbom člana 60. stav 2. ZOO propisano da se strah smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili trećeg lica. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 61. stav 1. ZOO propisano da postoje mane volje usljed bitne zablude ako se zabluda odnosi na bitna svojstva predmeta, na lice sa kojim se zaključuje ugovor ako se zaključuje s obzirom na to lice, kao i na okolnosti koje se po običajima u prometu i po namjeri stranaka smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače zaključila ugovor takve sadržine. Pošto niti iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da je apelant bio prinuđen od tužene, odnosno da je doveden u zabludu, ili pak da je prevaren prilikom zaključenja sporazuma o prestanku radnog odnosa, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije dokazao činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da predmetni sporazum o prestanku radnog odnosa nije potpisao dobrovoljno, već da ga je na to prinudila tužena koja mu je saopštila da će dobiti otkaz ukoliko ne potpiše predmetni sporazum. Naime, apelant ističe da je očito da je predmetni sporazum potpisao pod pritiskom, u zabludi i pod prevarom, što sve predstavlja mane volje i što predmetni sporazum čini rušljivim. Apelant navodi da se odlukama sudova samo paušalno navodi da apelant, na kome je teret dokazivanja, nije uspio dokazati postojanje mana volje, te da je takvim ponašanjem sudova pogrešno utvrđeno činjenično stanje da su povrijeđene odredbe Zakona o parničnom postupku, kao i da je nepravilno primijenjen ZOO.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. U konkretnom slučaju apelant osporava odluke redovnih sudova donesene u postupku radi zaštite prava iz radnog odnosa, pozivajući se na povredu prava garantovanih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske (presuda od 19. aprila 2007. godine, broj aplikacije 63235/00, st. 42. do 62), preispitao svoju raniju praksu, te zaključio da je za isključivanje državnih službenika iz zaštite predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije neophodno kumulativno ispunjenje dva uslova. Prvo, država, u domaćem pravu, mora izričito isključiti pristup sudu za određenu poziciju ili kategoriju osoblja. Drugo, isključivanje mora biti opravdano i zasnovano na objektivnim razlozima interesa države, te da ništa ne opravdava isključivanje običnih radnih sporova iz garancija na osnovu člana 6, onih koji se odnose na platu, nadoknadu drugih prava tog tipa – na osnovu posebne prirode odnosa između određenih državnih službenika i države. U stvari, postoji presumcija da se član 6. primjenjuje (idem.). Ovakvu praksu je u cijelosti prihvatio i Ustavni sud (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2231/06 od 23. novembra 2007. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, a budući da nijednim propisom Bosne i Hercegovine nije regulisano da apelant kao policajac nema pravo na pristup sudu, te imajući u vidu pobijane presude redovnih sudova, nesporno je da je apelant, shodno domaćem pravu, imao pristup sudu, pa je, prema tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4102/09 (R. G.) | Sudska praksa | Aktio