Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-426/09 (V. L.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-426/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine u predmetu broj AP 426/09, rješavajući apelaciju Vladimira Luledžije , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05,64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladimira Luledžije podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Uvp-08-000 098 od 10. decembra 2008. godine i rješenja Skupštine Općine Trnovo broj 01-475-5/05 od 4. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vladimir Luledžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 9. februara 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-08-000 098 od 10. decembra 2008. godine i rješenja Skupštine Općine Trnovo (u daljnjem tekstu: Skupština Općine), broj 01-475-5/05 od 4. oktobra 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio «izvršenje Rješenja Skupštine Općine, broj 01-475-5/05 od 4. oktobra 2007. godine» do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.
3. Rješenjem Skupštine Općine broj 01-475-5/05 od 4. oktobra 2007. godine, utvrđeno je pravo vlasništva u korist apelanta na građevinskom zemljištu pobliže označenom u dispozitivu tog rješenja. Stavom 2. tačka 1. osporenog rješenja apelant je obavezan da Općini Trnovo plati naknadu za dodijeljeno zemljište u ukupnom iznosu od 39.562,00 KM, odnosno 302,00 KM po m2.
4. U upravnom sporu po tužbi apelanta protiv rješenja Skupštine Općine broj 01-475-5/05 od 4. oktobra 2007. godine, presudom Okružnog suda Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-U-07-000 140 od 3. marta 2008. godine u predmetu utvrđivanja naknade za dodijeljeno zemljište i naknade za rentu, tužba je uvažena i rješenje Skupštine Općine broj 01-475-5/05 od 4. oktobra 2007. godine u stavu 2. tačka 1. izreke istog rješenja je preinačeno tako što je apelant obavezan da plati naknadu za dodijeljeno zemljište «za 131 m2 x 16,59 KM po m2, iznos od 2.161,50 KM». U ostalom dijelu rješenje je ostalo neizmijenjeno.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je, imajući u vidu iznos naknade utvrđen u osporenom rješenju za zemljište koje je dodijeljeno apelantu, predmetni zaključak iz navedenog rješenja ocijenio neutemeljenim. Okružni sud je naveo da je u vrijeme podnošenja zahtjeva apelanta za legalizaciju dograđenog dijela već postojećeg objekta 8. juna 2005. godine na snazi bila Općinska odluka o građevinskom zemljištu po kojoj je cijena istog bila 16,50 KM/m2, a za rentu 48 KM /m2. Ocijenjeno je da je organ tužene bio dužan da u konkretnom slučaju primijeni odluku koja je bila važeća u vrijeme podnošenja zahtjeva apelanta za legalizaciju 8. juna 2005. godine, a ne Odluku o tržišnoj cijeni na području Općine Trnovo koja je donijeta naknadno i koja nema retroaktivno dejstvo.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08-000 098 od 10. decembra 2008. godine uvažen je zahtjev Skupštine Općine za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda broj 014-0-U-07-000 140 od 3. marta 2008. godine, te je presuda Okružnog suda broj 014-0-U-07-000 140 od 3. marta 2008. godine preinačena, tako što je tužba apelanta protiv rješenja Skupštine Općine broj 01-475-5/05 od 4. oktobra 2007. godine odbijena kao neosnovana.
7. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da je Skupštine Općine zahtjevom za vanredno preispitivanje „osporila njegovu zakonitost ističući: da se naknada za dodijeljeno zemljište nije mogla utvrditi u iznosu koji je važio u vrijeme podnošenja zahtjeva za izdavanje urbanističke saglasnosti (22.12.2005 godine); da je nižestepeni sud pogrešno zaključio da je [apelant] tog dana podnio zahtjev za 'legalizaciju bespravno zauzetog zemljišta', jer da se nakon donošenja rješenja o urbanističkoj saglasnosti podnosi zahtjev rješavanje imovinskih odnosa , na tom zemljištu; da su to odvojeni postupci za čije su rješavanje nadležni različiti organi, u prvom slučaju nadležni organi uprave, a u drugom slučaju tužena; da je pogrešan stav nižestepenog suda u pobijanoj presudi da je pravilno primijenjena Odluka, koja je bila na snazi u vrijeme donošenja osporenog akta.“ Apelant je u odgovoru na zahtjev osporio ove navode Skupštine Općine. Nadalje je navedeno da je sud odlučio kao u izreci presude,nakon razmatranja zahtjeva, osporene presude, odgovora na zahtjev, te ostalih priloga u spisima predmeta, a na osnovu člana 39. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). Istaknuto je da je osporenim aktom, povodom zahtjeva apelanta za rješavanje imovinsko pravnih odnosa, a u svrhu trajnog zadržavanja bespravno dograđenog vikend objekta na Jahorini na zemljištu označenom u rješenju k.o. Delijaš, utvrđeno pravo vlasništva na istom, u površini od 131 m2, te je apelant obavezan da plati naknadu za to zemljište i naknadu za prirodne pogodnosti u iznosima utvrđenim osporenim rješenjem. Sud je naglasio da je u obrazloženju tog rješenja navedeno da je njegovom donošenju prethodio postupak uz angažiranje vještaka geodetske struke, te nakon identifikacije istog utvrđeno je da se predmetno zemljište nalazi u prvoj zoni gradskog građevinskog zemljišta, te da se naknada za isto utvrđuje po Odluci o građevinskom zemljištu o Odluci koja je donijeta saglasno Zakonu o građevinskom zemljištu («Službeni glasnik RS» broj 112/06).
8. Vrhovni sud je ocijenio da «tužena Skupština Općine osnovano prigovara da je nepravilan stav nižestepenog suda u pobijanoj presudi u pogledu nepravilne primjene odredaba Odluke. Naime, u zahtjevu se pravilno ukazuje da rješenje o izdavanju urbanističke saglasnosti prethodi izdavanju odobrenja za građenje, odnosno rješenju o dodjeli ili utvrđivanju prava vlasništva zemljišta na kojem je objekat izgrađen. Postupak izdavanja urbanističke saglasnosti za bespravno sagrađene objekte (kakav status ima apelantov dograđeni dio objekta) provodi se na način propisan odredbom člana 92. stav 3. Zakona o uređenju prostora («Službeni glasnik RS» broj 84/02-prečišćeni tekst, broj 14/03, 112/06 i 53/07), dok se odobrenje za građenje izdaje na osnovu urbanističke saglasnosti i na osnovu dokaza o pravu svojine, odnosno pravu korištenja građevinskog zemljišta radi izgradnje objekta (član 90. stav 1. tačka a) i v) tog zakona)». Dalje je navedeno da prema odredbi člana 61. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni glasnik RS» br. 41/03 i 86/03) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva apelanta, na građevinskom zemljištu u državnoj svojini na kojem je izgrađena zgrada bez prava korištenja zemljišta radi građenja za koju se može naknadno izdati odobrenje za građenje, skupština općine će utvrditi pravo vlasništva u korist graditelja, uz obavezu plaćanja naknade za dodijeljeno zemljište na korištenje i za uređenje građevinskog zemljišta. Dalje, u smislu odredbe člana 63. stav 1. istog zakona, visina ovih naknada se određuje prema mjerilima iz tog Zakona i na osnovu Odluka skupštine općine odnosno grada. Identično zakonsko rješenje je i u odredbi člana 47. Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni glasnik RS» broj 112/06), koji je primijenjen u konkretnom slučaju, s tim što se prema tom Zakonu naknada određuje prema tržišnoj vrijednosti građevinskog zemljišta, troškova uređenja i naknade za prirodne pogodnosti tog zemljišta (renta).
9. Vrhovni sud je ocijenio da iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da se nakon ispunjenja uslova za izdavanje urbanističke saglasnosti, što podrazumijeva pravilnu primjenu odgovarajućeg planskog akta (regulacioni plan, urbanistički projekt, plan parcelacije), može podnijeti zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje, ukoliko su riješeni imovinsko pravni odnosi na zemljištu. Vrhovni sud je naglasio da je u konkretnom slučaju, «apelant, izdavanjem urbanističke saglasnosti broj 04-
364-12/06 od 7. augusta 2006. godine, obavezan da riješi imovinsko pravne odnose na predmetnom zemljištu, radi izdavanja odobrenja za građenje, nakon čega je i podnio zahtjev tuženoj Skupštini Općine za utvrđivanje prava vlasništva na istom». Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da se, zahtjev apelanta za izdavanje urbanističke saglasnosti za legalizaciju bespravno dograđenog dijela objekta, ne može smatrati zahtjevom za utvrđivanje prava vlasništva na zemljištu, te dalje ocijenio «da je nižestepeni sud pogrešno primijenio materijalni propis, kada je uvaženjem tužbe riješio predmetnu upravnu stvar u smislu člana 51. ZUS. Naime, «u vrijeme donošenja osporenog rješenja na snazi je bio Zakon o građevinskom zemljištu («Službeni glasnik RS» broj 112/06) i Odluka, koji su pravilno primijenjeni, nakon što je proveden postupak u kojem su utvrđene odlučne činjenice za primjenu tih propisa». Vrhovni sud je zaključio da zbog navedenog, nisu osnovani navodi apelanta istaknuti u odgovoru na zahtjev, da je u postupku legalizacije objekta «bespotrebno tražiti bilo kakva odobrenja osim projekta izvedenog stanja» i pribavljanja dokaza o pravu svojine na izgrađenom zemljištu, jer «iz navedenih odredaba Zakona o uređenju prostora (član 90), proizlazi da se nakon izdavanja rješenja o urbanističkoj saglasnosti, podnosi zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje uz dokaz o pravu svojine na zemljištu, odnosno pravu korištenja na istom. Dalje je istaknuto da je Vrhovni sud utvrdio da je pobijanom presudom ostvaren razlog iz člana 35. stav 2. ZUS tj. (povreda zakona), te je na osnovu člana 40. stav 1. i 2. istog zakona zahtjev uvažen, tako što je pobijana presuda preinačena i tužba odbijena kao neosnovana, uz ocjenu da nisu ostvareni razlozi za poništenje osporenog akta iz odredaba člana 10. ZUS.
10. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih tvrdnji, apelant navodi nepravilnu primjenu pravila postupka u upravnom sporu (prekoračenje ovlaštenja) i nepravilnu primjenu materijalnog prava, ističući «da je Vrhovni sud svoju odluku donio prekoračenjem svojih procesnih ovlaštenja, jer je zahtjev za vanredno preispitivanje podnijet zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne zbog povrede zakona». Apelant je naglasio da je Vrhovni sud svojom odlukom odobrio zabranjeno povratno dejstvo pravnih propisa.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud RS primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome Ustavni sud zapaža, suprotno navodima apelanta, da iz obrazloženja osporene presude nespornim proizilazi da je tužena Skupština Općine zahtjev za zaštitu zakonitosti podnijela upravo zbog pogrešne primjene materijalnog prava a ne zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa se navodi apelanta o prekoračenju procesnih ovlaštenja od strane Vrhovnog suda u cijelosti pokazuju neutemeljenim. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić