Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-647/10 (A. M.)
Odluka donesena 18. 09. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje - razuman rok
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-647/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 09. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević , na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine, u predmetu broj AP 647/10, rješavajući apelaciju Ane Miljanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ane Miljanović podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-
0-Rev-08-000 559 od 10. decembra 2009. godine i Rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Gž-07-000 430 od 11. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ana Miljanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Drago Babić, advokat iz Bileće, podnijela je 12. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-08-000 559 od 10. decembra 2009. godine i Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Gž-07-000 430 od 11. decembra 2007. godine. Apelantica je, također, 17. marta 2011. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Eparhiji Zahumsko-Hercegovačkoj i Primorskoj, Manastiru Tvrdoš iz Trebinja (u daljnjem tekstu: protivnik predlagatelja), da, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom raspolaže sa stanom u Trebinju, u ulici Kralja Petra broj 9 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
2. Malo vijeće Ustavnog suda je na sjednici održanoj 19. jula 2012. godine odlučilo da se predmetna apelacija prioritetno riješi.
3. Prema stanju spisa apelantica je 16. juna 2005. godine prijedlogom pokrenula vanparnični postupak pred Osnovnim sudom u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) radi zaključenja kupoprodajnog ugovora za otkup predmetnog stana sa protivnikom predlagatelja.
4. Rješenjem Osnovnog suda, broj R-129/05 od 1. septembra 2006. godine usvojen je prijedlog apelantice. Međutim predmetno rješenje je ukinuto Rješenjem Okružnog suda, broj 015-0-GŽ-07-
000-002 od 17. januara 2007. godine sa nalogom prvostepenom sudu da u ponovnom postupku posebno cijeni utvrđeno činjenično stanje uz osvrt na odredbe čl. 9. i 53. Zakona o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik RS» br. 11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 17/04, 70/04, 2/05, 118/05, 70/06, 38/07 i 60/07; u daljnjem tekstu: ZPDS).
5. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Rješenje, broj 095-0-V-07-000-032 od 13. jula 2007. godine, kojim je utvrđeno da je apelantica, kao predlagateljica i nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu kupac, a da je protivnik predlagatelja prodavac predmetnog stana. Stavom 2. izreke rješenja je odlučeno da će to rješenje apelantici služiti kao osnov za uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu, po uplati otkupne cijene, u skladu sa ZPDS i po pravosnažnosti rješenja, a stavom 3. je precizirano da to rješenje zamjenjuje ugovor o otkupu stana, dok je stavom 4. izreke rješenje protivnik predlagatelja obavezan da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 2.199,60 KM.
6. Osnovni sud se u obrazloženju pozvao na odredbu člana 9. stav 1. ZPDS, kojom je propisano da se stan u državnoj svojini može otkupiti, ukoliko na njemu postoji stanarsko pravo. U obrazloženju je dalje pojašnjeno da je odredbama člana 53. st. 1., 2. i 6. istog zakona propisano da, ako na stanu u privatnom vlasništvu postoji stanarsko pravo, stan se vraća vlasniku u roku od pet godina od dana stupanja na snagu navedenog zakona, a nositelju stanarskog prava su grad odnosno općina dužni obezbijediti drugi odgovarajući stan, ali ne veći od stana koji je koristio, pod istim uvjetima, koje je imao kao nosilac stanarskog prava.
7. Osnovni sud je na temelju uvida u zahtjev za otkup stana od 3. juna 2005. godine utvrdio da se apelantica obratila protivniku predlagatelja radi otkupa stana, a uvidom u ugovor o korištenju od 28. septembra 1999. godine utvrđeno je da je apelantica postala nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu iza supruga na temelju prenosa stanarskog prava. Odlučujući o prijedlogu apelantice Osnovni sud je pojasnio da je imao u vidu upute Okružnog suda date u ukidnom rješenju usmjerene na to da se ne može otkupiti stan u privatnoj svojini, te da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 9. ZPDS. Međutim, Osnovni sud je pojasnio da apelantici nije omogućeno da otkupi drugi stan u roku od pet godina od dana stupanja na snagu ZPDS, a u smislu odredbe člana 53. istog zakona. S obzirom na navedeno Osnovni sud je našao da se apelantica ima smatrati nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu sa pravom otkupa, sve dok joj se ne obezbijedi drugi odgovarajući stan.
8. U obrazloženju je još navedeno da se protivnik predlagatelja smatra vlasnikom stana stečenim temeljem ugovora o poklonu, pa da je iz tog razloga apelantica zapravo dužna da mu vrati predmetni stan. Prema ocjeni Osnovnog suda općina je bila dužna da u roku od pet godina od dana stupanja na snagu ZPDS apelantici da na korištenje drugi odgovarajući stan, a što nije učinila. Osnovni sud je dodao da općina nije mogla pokloniti predmetni stan protivniku predlagatelja s obzirom na činjenicu da je na predmetnom stanu konsitituisano stanarsko pravo, a stanarsko pravo se ne može poklanjati, dok se bivšem nositelju stanarskog prava ne obezbijedi drugi stan. Na temelju svega navedenog prvostepeni sud je zaključio da je prijedlog osnovan, te je primjenom odredbe člana 53. ZPDS odlučio kao u izreci rješenja.
9. Odlučujući o žalbi protivnika predlagatelja Okružni sud je Rješenjem, broj 015-0-Gž-07-000 430 od 11. decembra 2007. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepeno rješenje na način da je apelanticin prijedlog u cijelosti odbio. Okružni sud je nakon što je ispitao prvostepeno rješenje zaključio da je prvostepeno rješenje doneseno uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer je, prije svega, prvostepeni sud pogrešno interpretirao odredbu člana 53. stav 1. ZPDS. Naime, Okružni sud je pojasnio da je odredbom člana 9. Zakona o izmjenama i dopunama ZPDS («Službeni glasnik RS» broj 70/06), koji je stupio na snagu 2. avgusta 2006. godine izmijenjena odredba člana 53. u stavu 1., tako da je riječ «pet» zamijenjena rječju «osam», pa s obzirom na to nije protekao rok iz odredbe člana 53. ZPDS, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. Prema ocjeni Okružnog suda pravilno je u žalbi ukazano da se predmetni stan ne može otkupiti, jer prema odredbi člana 9. stav 1. ZPDS može se otkupiti samo stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo. Osnovni sud je istakao da u konkretnom slučaju na predmetnom stanu postoji stanarsko pravo, ali da stan nije u državnoj svojini, te za otkup nisu ispunjeni zakonski uvjeti.
10. Prema ocjeni Okružnog suda iz izmijenjene odredbe člana 53. ZPDS proizlazi da nosilac stanarskog prava na stanu u privatnom vlasništvu ima pravo da otkupi drugi odgovorajući stan, što mu općina mora omogućiti u zakonom propisanom roku, ili pravo da mu općina isplati naknadu u visini tržišne vrijednosti stana, pa je na taj način pravo nosilaca stanarskog prava u potpunosti zaštićeno. Okružni sud je još istakao da prijedlog nije mogao biti usvojen onako kako je postavljen, jer ukoliko ugovor o otkupu zamjenjuje sudsko rješenje, onda ono u izreci mora imati sve elemente ugovora o otkupu državnog stana, u skladu sa relevantnim odredbama ZPDS. S obzirom na sve navedeno Okružni sud je još naveo da je valjalo uvažiti žalbu i preinačiti prvostepeno rješenja, a na temelju ovlaštenja iz odredbe člana 235. stav 3. u vezi sa odredbom člana 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku («Službeni glasnik SR BiH» broj 10/89 i «Službeni glasnik RS» broj 74/05; u daljnjem tekstu: ZVP)
11. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelantice donio Rješenje, broj 118-0-Rev-08-000 559 od 10. decembra 2009. godine, kojim je reviziju odbio. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je drugostepeno rješenje pravilno i zakonito. Obrazlažući navedeno Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije sporno da u vrijeme stupanja na snagu ZPDS 28. jula 2001. godine predmetni stan nije bio u državnoj svojini i da je apelantica imala stanarsko pravo na predmetnom stanu, koji je u privatnom vlasništvu. Stoga je, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilan zaključak drugostepenog suda da se prema odredbama čl. 1. stav 1., te 9. stav 1. ZPDS predmetni stan ne može otkupiti na način kako to prijedlogom traži apelantica, pa je slijedom navedenog pravilan i zaključak drugostepenog suda da se kod navedenog stanja činjenica u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe člana 53. ZPDS.
12. Vrhovni sud je još naveo da je neutemeljen prigovor apelantice kojim se osporava pravilnost zaključka drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o stanu u privatnoj svojini uz tvrdnju da protivnik predlagatelja nije stekao svojinu na predmetnom stanu, u skladu sa zakonom. Pojašnjavajući ovaj navod Vrhovni sud je istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je u zemljišnim knjigama protivnik predlagatelja upisan kao vlasnik zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan, na temelju ugovora o poklonu od 3. septembra 1996. godine zaključenog sa općinom, na koji je saglasnost dala Vlada RS. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelantica pogrešno zaključuje da protivnik predlagatelja nije stekao svojinu na predmetnom stanu samo zbog činjenice što je apelantica imala stanarsko pravo na predmetnom stanu. Dakle, s obzirom na navedeno Vrhovni sud je pojasnio da je protivnik predlagatelja zakonito stekao vlasništvo na predmetnom stanu upisom u zemljišnu knjigu, ali je to njegovo pravo vlasništva opterećeno stanarskim pravom apelantice, što među strankama nije sporno, a za čije razrješenje je mjerodavna odredba člana 53. ZPDS, kako je to pravilno zaključio drugostepeni sud. Upravo je zbog navedenog, prema ocjeni Vrhovnog suda, neutemeljen prigovor apelantice da općina nije obavezna omogućiti apelantici otkup drugog stana, već da je to dužan učiniti protivnik predlagatelja, s obzirom da to ne proizlazi iz odredbe člana 53. ZPDS. Vrhovni sud je na kraju istakao da je zbog svega gore navedenog primjenom odredbe člana 248., u vezi sa odredbom člana 254. stav 4. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), te u vezi sa članom 2. ZVP odlučio kao u izreci rješenja.
13. Apelantica smatra da je osporenim rješenjima Vrhovnog i Okružnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije se opisuje tok vanparničnog postupka, te se naglašava da su osporena rješenja nezakonita, a iz razloga što su sudovi u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciju donosili različite odluke. Ove navode apelantica je potkrijepila dokazima, odnosno sudskim odlukama na temelju kojih je apelanticin komšija uspio otkupiti stan u susjednoj zgradi, istog vlasnika i sa istim statusom kao predmetni stan. Za apelanticu je to neprihvatljivo i u vezi s tim ističe da je očigledno neko imao interes da joj uskrati njena prava. Osim navedenog, apelantica smatra da bi Ustavni sud trebao obavezati Republiku Srpsku da joj isplati iznos od 10.000,00 KM jer je postupak trajao neopravdano dugo, te zbog činjenice da su joj povrijeđena osnovna ljudska prava.
14. Apelantica je tokom postupka tražila od Ustavnog suda donošenje privremene mjere, dostavljajući u prilogu nepravomoćnu Presudu Osnovnog suda, broj 95 0 P 000606 08 P od 14. marta 2011. godine, donesenu po tužbi protivnika predlagatelja protiv apelantice kao tužene radi predaje u posjed predmetnog stana, kojom je apelantici naloženo iseljenje iz predmetnog stana. Prema informacijama sa kojima raspolaže Ustavni sud, Okružni sud je odlučujući u tom predmetu o žalbi apelantice podnesenoj protiv prvostepene presude, broj 95 0 P 000606 08 P od 14. marta 2011. godine apelanticinu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio, tako da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev protivnika predlagatelja. Prema dostupnim informacijama u toku je postupak po izjavljenoj reviziji protivnika predlagetalja pred Vrhovnim sudom.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. Cijeneći navode apelacije, u smislu odredbe člana 32. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da apelantica osporava rješenja Okružnog i Vrhovnog suda donesena u vanparničnom postupku, smatrajući da je tim rješenjima došlo do kršenja njenog prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom, pri tome ne ukazujući uopšte koji su to propusti sudova i u čemu se ogleda nezakonitost osporenih odluka, pa Ustavni sud zaključuje da apelantica ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Nadalje apelantica je takođe tražila isplatu naknade na ime nematerijalne štete, zbog dužine trajanja postupka pa Ustavni sud iz navedenog, iako to apelantica nije posebno istakla, zaključuje da se apelantica žali da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u «razumnom» roku kao segment prava na pravično suđenje.
18. U kontekstu navedenog Ustavni sud prvenstveno, u vezi sa apelacionim navodima vezanim za suđenje u razumnom roku, primjećuje da je apelantica 16. juna 2005. godine prijedlogom pokrenula vanparnični postupak koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda 10. decembra 2009. godine, dakle, nakon četiri godine i šest mjeseci, pa je to period koji će Ustavni sud razmotriti. Ustavni sud zapaža da je u toku relevantnog perioda doneseno pet rješenja, te da je vođenje ponovnog postupka uticalo na ukupnu dužinu postupka, ali, ipak, ne u značajnijoj mjeri, budući da su sudovi odluke donosili u relativno kratkim vremenskim razmacima. Dakle, imajući u vidu navedeno i činjenicu da je ponovni trostepeni postupak okončan za nešto kraće od tri godine i da su sudovi svoje odluke donosili u relativno kratkim vremenskim razmacima, ne može se zaključiti da je prekršen princip «razumnog» roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na pravično suđenje u «razumnom» roku u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
19. Nadalje, u vezi sa apelanticinim navodima da su osporene odluke „suprotne zakonu“ što implicira na ukazivanje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su i Okružni i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka dovoljno jasno obrazložili zašto je neosnovan prijedlog apelantice kojim traži otkup predmetnog stana, koji je u vlasništvu protivnika predlagatelja, pozivajući se na odredbu člana 9. stav 1. ZPDS, kojom je jasno propisano da se može otkupiti samo stan u državnoj svojini na kome postoji stanarsko pravo, što predmetni stan nije, te da je pravo apelantice, kao nositelja stanarskog prava, zakonom zaštićeno i to izmijenjenom odredbom člana 53. ZPDS, prema kojoj je općina dužna da apelantici u roku od osam godina, dakle u roku koji nije protekao, omogući da otkupi drugi odgovarajući stan ili da joj isplati naknadu u visini tržišne vrijednosti stana. Ustavni sud podsjeća da sud u predmetnom vanparničnom postupku nije bio ovlašten da preispituje valjanost ugovora o poklonu na temelju koga je protivnik predlagatelja stekao vlasništvo na predmetnom stanu, te da se to pitanje, eventualno, može raspraviti samo u okviru parničnog postupka. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud u obrazloženjima osporenih rješenja ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava zbog čega se i navodui apelantice vezani za različitu praksu sudova, u cjelosti pokazuju neosnovanim. Ovo osobito imajući u vidu da se su se pred Ustavnim sudom vodili ili se još uvijek vode postupci koji se tiču gotovo identičnog činjeničnog i pravnog pitanja u kojima su sudovi u vanparničnim postupcima rješavali predmetno pravno pitanje na identičan način kao u predmetnoj apelaciji - dakle suprotno odlučenjima u rešenjima Osnovnog i Okružnog suda koje je je apelantica dostavila uz apelaciju (apelantica nije dostavila odluku Vrhovnog suda, budući da je protivnik predlagatelja imao mogućnost da izjavi reviziju) pa Ustavni sud smatra da pozivanje apelantice na različitu praksu sudova, u okolnostima konkretnog predmeta, ne može predstavljati povredu apelanticinih ustavnih prava.
20. Stoga, imajući u vidu sve gore navedeno, te podržavajući praksu u predmetima koji su sa aspekta primjene materijalnog prava pokretali gotovo identična pitanja (vidi, Odluka o dopustivosti Ustavnog suda, broj AP 1364/09 od 23. februara 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da u predmetnom vanparničnom postupku nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelanticinog prijedloga za donošenje privremene mjere.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić